Članak
ČLANCI

Etička kvaliteta djelatnosti i kauzalne petlje

indeks


Postoji jedan vrlo ozbiljan problem koji nije svojstven toliko fizičkom planu kao takvom, nego bih prije rekao da je inherentan relativnoj egzistenciji. Radi se, naime, o kauzalnim petljama, odnosno problemu ustanovljavanja istinitosti nekog događaja sve do zatvaranja horizonta njegove mogućnosti.

To sad zvuči komplicirano, i doista jest komplicirano, ali moguće je ilustrirati tu pojavu jednostavnim primjerima.

Recimo da imate jednostavnu kombinaciju pitanje-odgovor. Žena vas pita “jesi li kupio kruh?”, a vi možete odgovoriti “da” ili “ne”. Ako odgovorite “da”, a niste kupili kruh, vi lažete. Ako odgovorite “ne”, govorite istinu. Ali što ako kažete “kupit ću ga za deset minuta”? Ta jednostavna tvrdnja otvara kauzalnu (uzročno-posljedičnu) petlju: ako unutar deset minuta ispunite obećanje, tvrdnja je bila istinita. Ako ga ne ispunite, tvrdnja je bila lažna. U oba slučaja, nemoguće je ustanoviti njenu istinitost sve dok ili niste kupili kruh, ili se pak zatvara mogućnost da ga unutar obećanog vremena na bilo koji način kupite. Dakle, tek kad se zatvori mogućnost da unutar zadanog vremena dođete doma s kruhom, može se reći da ste lagali, ali prije toga, vi možete tvrditi da ste rekli istinu, da će vrijeme pokazati da ste imali pravo, i formalno vas nitko ne može kazniti za laž čak i ukoliko nemate nikakvu namjeru ispuniti obećano. Kad mogućnost da ipak nabavite kruh prestane, kaže se da je izašla izvan horizonta mogućeg.

Dakle, netko je mogao s visokim stupnjem sigurnosti znati da vi ne namjeravate kupiti kruh, ali nije vam mogao dokazati krivnju sve do točke zalaska mogućnosti ispod horizonta, što obično znači istek zadanog roka, ali ne nužno – ponekad to može značiti i fizikalnu nemogućnost da u preostalom vremenu dođete do prekare ili dućana, kupite kruh i vratite se nazad, ali to je već teže dokazati. Naime, uvijek postoji mogućnost, koliko god mala, da vam se u dnevnom boravku materijalizira Isus s kruhom, vinom i ribama točno u trenutku isteka zadanog vremena, pa vi na čudesan način ispunite zadanu riječ; kako je takve stvari nemoguće posve isključiti, nego se mora reći tek da je vjerojatnost njihovog događanja iznimno mala, kauzalne petlje se u pravilu zatvaraju tek kad je vjerojatnost nula.

Zašto je sve to bitno?

Zamislimo da karmička retribucija ovisi o stanju otvorenosti kauzalne petlje. Dakle sve dok nije moguće sa sigurnošću ustanoviti je li neko djelo dobro ili zlo, nije moguće dozirati kaznu ili nagradu za to djelo. Ista se dakle mora odgoditi sve do prestanka mogućnosti dvosmislenog tumačenja događaja.

To sad otvara jedan ogroman problem, a to je da netko tko ima prisno poznavanje takvih “pravila igre” može vječno izvrdavati kaznu, jer je razmjerno lako dizajnirati komplicirane kauzalne petlje koje je praktički nemoguće zatvoriti, odnosno takve u koje ćete uplesti odluke drugih bića koje će utjecati na ishod, pa se možete pravdati da je uslijed njihove intervencije stvar ispala loše, a po vašem planu bi ispala dobro. Budući da je nemoguće sa sigurnošću dokazati suprotno, mogli biste izvrdati odgovornost.

Isto tako, na materijalnom planu je praktički nemoguće dati jednoznačan sud o apsolutnoj etičkoj vrijednosti bilo čega. Sad ćete reći da je to i te kako moguće – uzmimo primjer Hitlera i Miloševića. Zasigurno je moguće ustvrditi da su barem oni posve zli, odnosno da su njihovi postupci bili pogrešni?

To nije tako jednostavno. Zasigurno vam je poznat Machiavelli i njegova tvrdnja da cilj opravdava sredstvo? Dakle ako cilj ispadne dobar, nema veze što su sredstva njegovog ostvarivanja bila naizgled zla. U krajnjoj liniji, i kad vam zubar daje injekciju novokaina, to boli, ali služi tome da vas manje boli ono što će raditi kasnije. Recimo da se pokaže da bosanski Muslimani postanu mostobran islama u Europi i jedan od uzročnika velikog genocidnog rata u Europi u kojem bude nekoliko milijuna mrtvih uz ogromna razaranja, između ostalog nuklearnim oružjem, i da se pokaže da je islam sto puta gore zlo od nacizma. Milošević bi naglo ispao vizionar koji se protiv tog zla borio na jedini način koji se kasnije pokazao kao učinkovit, i to je činio daleko prije svih ostalih, dakle on bi ispao maltene svetac mučenik zapadne civilizacije, unatoč toga što ga sada pamtimo kao dizajnera genocida.

Isto važi za Hitlera. Recimo da Židovi sad izbombardiraju iranska nuklearna postrojenja i to dovede do nuklearnog rata između Amerike i Kine, kao što su se Kinezi prijetili. Dakle izraelsko agresivno ponašanje dovede do redukcije ljudske civilizacije na razinu kamenog doba. Hitlerovo viđenje Židova kao najvećeg zla i najveće prijetnje civilizaciji u retrospektivi bi se pokazalo kao nevjerojatno točno i vizionarsko, i sva njegova djela usmjerena ka istrebljenju Židova pokazala bi se kao opravdana.

Ako vam se cijela stvar čini čudovišnom i pogrešnom, možete odahnuti - “dečki gore” nisu debili da bi ih se tako moglo obmanjivati. Ako pogledate NDE iskustva s “bićem od svjetla”, primjetit ćete da je moralna validacija svakog čina upravo nevjerojatno atomizirana. Svaka emocija, svaki postupak stoji sam za sebe bez ikakvog konteksta i apsolutno ništa ga ne može opravdati. Ako ste nekome napravili sranje, slijedi udar, potpuno neovisno o tome što ste vi to sranje racionalizirali nekakvom najboljom namjerom. Naime, svaka budala ima teoriju, i svaki zločinac racionalizaciju. Svi su u svojoj glavi opravdani, sveti i savršeni, odnosno za njihova zlodjela je netko drugi kriv. Ništa od toga vam nitko “gore” ne puši. Ako ste nekome radili sranje zato što ste mu zavidni, badave se opravdavate da je on sigurno zla osoba, i pokušavate to dokazati, pa makar ga morali svojim postupcima pretvoriti u zlu osobu kako biste se time opravdali. Ništa od toga vam ne važi – svako takvo djelo se gleda u kontekstu vaše stvarne namjere, a ne u kontekstu vaše racionalizacije, ili, čak, mogućnosti da se uslijed složenih okolnosti stvori privid da ste u pravu. Ovi gore nisu budale, znaju jako dobro što vam je “u srcu” kad ste nešto zamislili ili poželjeli ostvariti; priča “za publiku” njih ne zanima i nebitna je. Vi ste bili zavidni i poželjeli ste nekome zlo. To je sve što njih zanima, a to što je ta osoba kojoj ste činili zlo u nekoj točki pobjesnila i na to vaše zlo reagirala na neprimjeren način, to je posve odvojena kategorija koju nije moguće koristiti kao input u racionalizaciji vaših pobuda. Nije se “pokazalo” da ta osoba “opravdava” vaše postupke. Vaši postupci su zli sami za sebe i nema im opravdanja. Ukoliko je ta osoba na zlo reagirala zlim, zapravo se gleda duhovni sadržaj te reakcije, a ne njena vanjska forma, i to analizira netko tko ima potpuni, totalni uvid u stvarni sadržaj vaše emocije. Nema glumatanja, nema racionalizacije, nema izvrdavanja, nema uvjeravanja publike koja nema pravi uvid pa joj preostaje vjerovati argumentima. Ništa od toga ne postoji kad se govori o karmičkoj validaciji nečijih postupaka, i to upravo zato što karma nema veze sa samim djelima. Naime, kad kamen padne i nekoga ubije, to je karmički ništavno, unatoč tome što je netko ubijen – naime, nema ubojice, jer kamen nema dušu koja bi donijela neku odluku iz nekih pobuda, pa da bi je takva odluka karmički definirala i vezivala. Kamen je karmički gledano ne-biće, a karma postoji jedino u odnosu na biće. Za kamen je karma definirana na razini da padne i razbije se ili ga voda erodira, ali za biće je karma definirana na razini da se definira, “kleše” svojim odlukama, da time odredi što ono jest a što nije – je li ravnodušno ili suosjećajno, velikodušno ili sebično, kukavica ili heroj, zločinac ili dobročinitelj, netko tko cijeni znanje ili netko tko je prema znanju ravnodušan. Takve odluke same po sebi definiraju biće, ne definira ga odluka nekog odbora koji će prosuđivati krajnje, konačne posljedice svakog čina i sukladno tome odrediti je li on bio dobar ili loš, te propisati nagradu ili kaznu. Vaša duhovna motivacija jako dobro “zna” kakva je, od kakve je energetske kvalitete, i ta energetska kvaliteta je doista jedina bitna. Ako ste nekoga prezirali i gledali s visine a istovremeno mu dali novac ili mu na drugi način pomogli, vaše djelo se vrednuje na kompleksan način: gledanje osobe s visine vas na ogroman način određuje, to je 99.9999% postupka, a što se tiče toga da ste mu ipak dali novac, to ima neku malu mjeru važnosti, ali za sve praktične svrhe važi pravilo da ako ste prema toj osobi osjećali prezir kakav bi osjećali da ste na nju pljunuli, onda novac koji ste joj dali ima sva svojstva pljuvačke.

Nije sve, dakako, baš tako jednostavno, ali za početak možemo raditi s tim principom kao s općenitim pravilom koje se onda korigira kako bi se uvažilo i druge čimbenike. Moramo odnekud početi, a najsigurnije je početi od dominantnog vektora, dakle glavne sile, koju se onda malo korigira zbrajanjem s drugim vektorima kako bi se uvažilo složene aspekte stvarnosti.

Problem je dakle u tome što iz pozicije materijalne korisnosti nešto može biti dobro, ali iz karmičke pozicije ta ista stvar može biti pogubna. Također, nešto može biti iz materijalne pozicije loše, ali iz karmičke pozicije odlično.

Primjerice, Vlad Tepeš, također poznat kao “Drakula” i kao “Vlad koji nabija na kolac”, vrlo je učinkovito branio Rumunjsku od Turaka i to tako što je trideset tisuća turskih ratnih zarobljenika nabio na kolac, a kad je glavnina turske vojske vidjela tu šumu nabijenih na kolac, naprosto se užasnuta vratila nazad u Tursku i odustala od osvajanja. Dakle iz pozicije ratne strategije takav postupak je imao smisla i bio je “dobar”. Iz karmičke pozicije, lik je bio vjerojatno najgori sadistički luđak svih vremena. Kad se uslijed spleta povijesnih okolnosti i političkih spletki našao u zatvoru, vrijeme je kratio nabijajući nedužne životinje poput miševa i ptica žive na štapić onako kako je inače ljude nabijao na kolac. Dakle radi se o osobi prema kojoj je Adolf Hitler uzor humanosti i dobrote, i karmički gledano, taj je doista napravio stvari koje opravdavaju njegovu literarnu transformaciju u vampira koji tisuću godina opsjeda Transilvanijski dvorac i neopreznim ljudima pije krv. Je li bio učinkovit protiv Turaka? O da. Je li ta učinkovitost značila da je njegov narod bio pošteđen turske vladavine i zla koje bi iz toga slijedilo? Da. Jesu li njegovi zli postupci time opravdani? Možda u nekom materijalnom smislu. Ali u duhovnom, karmičkom smislu, gleda se samo ono što je njemu bilo “u srcu” kad je uživao u patnji ljudi koje je nabijao na kolac i kad je tražio najmanji povod da nekoga na tako brutalan način pogubi. Samo to je bitno, i za ništa drugo nikoga “gore” nije briga, niti išta drugo determinira njegovu duhovnu budućnost i oblik postojanja.

To je sad dosta nezgodna situacija: naime, ako činite samo ono što će po vas imati dobre duhovne posljedice, to sa sobom nosi rizik jedne specifične vrste kukavičluka, zbog koje ćete recimo predati svoj narod okrutnom osvajaču koji će ga maltretirati petsto godina zato da ne bi “ogriješili dušu” i protiv tog neprijatelja napravili nešto okrutno i nasilno. Naravno da je takav kukavičluk zapravo karmička determinanta vaših postupaka, i da ste se time pak definirali na vrlo ružan način i da takav smjer neće imati dobre posljedice po vaš duhovni razvoj, blago rečeno.

Dakako, nisu Vlad Nabijač i Ivo Pizdun jedine opcije. Kao opcija postoji i Nikola Šubić Zrinski, osoba koja je narodni heroj u Mađarskoj i Hrvatskoj, a u Turskoj povijesti je poznat kao veliki, herojski neprijatelj; svi povijesni izvještaji o bici kod Szigetvára do nas su došli od preživjelih Hrvata koje su, vjerovali ili ne, turski vojnici poštedjeli i dali im tursku odjeću te ih sakrili među sobom, toliko su bili impresionirani njihovim junaštvom. Naime garnizon Nikole Šubića Zrinskog od 2300 ljudi zaustavio je čitavu osvajačku armiju Sulejmana Veličanstvenog od 102000 ljudi na putu prema Beču, u bici je poginuo sam Sulejman i 20000 Turaka, a kad su Zrinski i njegovi ostali bez mogućnosti dalje obrane, otvorili su vrata tvrđave i krenuli u juriš na tursku vojsku i svi izginuli osim onih par koje su janjičari valjda uspjeli uvjeriti da im se ne nabiju na mač.

Recimo da je taj oblik vojne taktike imao jednako jake ako ne i jače materijalne rezultate nego Drakulina taktika, ali uz posve drugačije karmičke rezultate. Drakula je svojim djelima zaslužio najgori pakao, a Zrinski, pa, teško je reći bez detaljnijeg poznavanja njegove osobnosti, ali recimo da mu je pogreb sa svim počastima organizirao Turčin koji mu je prije toga bio ratni zarobljenik. Očito je dakle da se radilo o osobi koja je iznimno držala do vrline, pa je stoga razumno pretpostaviti da je vrlina definirala njegovu daljnju sudbinu. Njegovi postupci, dakle, ukazuju na smjer kojim se treba kretati u materijalnom životu. Povremeno treba ubiti, na kraju treba poginuti u obrani svojeg, ali sve to je moguće činiti na pravedan, častan i dostojanstven način, dakle s temeljem u vrlini i dobru, a ne u zlu, okrutnosti i grijehu. Jedno je naime ubiti neprijatelja iz ljubavi prema onome što on ugrožava, a sasvim drugo koristiti sukob kao izliku za okrutnost i zlo koji su zapravo vaša istinska nakana. To je ono što definira temeljnu razliku u etičnosti postupaka, posve neovisno o njihovoj materijalnoj korisnosti i dugoročnim ishodima, jer je iz primjera Zrinskog očito da etički valjan postupak može istodobno biti i materijalno koristan, odnosno strateški i taktički zdrav.

Kao što vidimo, etička kvaliteta djelatnosti nije nužno povezana sa stanjem otvorenosti kauzalne petlje, odnosno konačni rezultat ne determinira nužno etičku kvalitetu postupaka. Ipak, postoje situacije u kojima je materijalni aspekt najbitniji, a duhovni elementi zbivanja posve su sporedni. Primjer: kad vas kirurg operira i spasi vam život, posve vam je nebitno kakvo je njegovo duhovno stanje i je li on dobra ili zla osoba. Sve dok dobro operira i vi ste nakon njegove operacije zdravi, to je sve što vas zanima. Isto tako, ukoliko ste majka kojoj dijete umire od gladi, a netko vam da bočicu dječje hrane, pobude te osobe vama su irelevantne, jer možete djetetu spasiti život, i ta bočica hrane za vas determinira situaciju, a za duhovne aspekte vas baš briga.

Kako sad tu biti pametan? S jedne strane, iz NDE svjedočanstava možemo vidjeti da je duhovni sadržaj djela ono što za djelatnika u cijelosti definira karakter situacije – samo djelo je nebitno, bitno je ono što ste vi bili dok ste ga činili. S druge strane, ako ste siromašni student i neki bogati biznismen vam financira stipendiju, on je vaš heroj, i uopće vas ne zanimaju njegove stvarne pobude, koje su možda loše i sebične. Za vas, taj novac čini razliku između uspjeha i propasti, dakle sam fizički novac je sve što vam je bitno i on za vas posve definira karakter situacije: prije niste imali što za jesti i stanodavac vas je htio izbaciti na ulicu, a sad imate što za jesti i uredno plaćate stanarinu. Dakle sam novac je definirao sve što je vama u toj situaciji bitno i što vas zanima. Očito postoji puno perspektiva situacije, i ista situacija za više ljudi može biti više stvari.

To u ovom primjeru nije toliko veliki problem, ali uz malo promijenjene okolnosti i te kako bi mogao biti. Primjerice, ako ste žena koja samo želi prehraniti gladno dijete, a bogataš joj dobaci sitan novac, veliku razliku bi mogle činiti okolnosti takvog događaja. Ako taj bogataš s njom nije ni u kakvom odnosu, sasvim lako je zamisliti da zanemari sve osim novca. Ali zamislite situaciju da muž potjera ženu s djetetom na ulicu, bez ikakve milosti. Nakon par mjeseci je sretne kao prosjakinju na ulici i uz podsmjeh joj dobaci sitan novac. Pretpostavljam da vam je jasno kako takve okolnosti mogu dramatično promijeniti pogled na situaciju. Jasno je dakle kako kontekst zapravo u najvećoj mjeri definira sve stvari, koliko god s druge strane važila činjenica da se sve stvari etički vrednuju atomizirano, dakle svaka za sebe.

Ako na takav način mogu biti vrednovane situacije, kako stoji stvar s životima? Koliko kontekst u koji je netko stavljen zapravo vrijednosno determinira njegove postupke? Već sam navodio primjer zatvorenika, a mogao bih navesti i primjer nekog od duhovnih učitelja koji su oko sebe okupili sljedbu i onda “duhovno propali”. Klasični narativ je da imate osobu s jakim egom koja se našla u situaciji da joj se potčinjeni ljudi bacaju pred noge i nude joj se na pladnju, i u nekoj točki takav naprosto izgubi kompas i počne se ponašati kao “pijani grof”, kršeći najtemeljnije principe etike, i onda dobijete Rađiniša, Sai Babu, Mahešvaranandu i tko zna kolike druge koje je pratila aura skandala. Ali, što ako je taj narativ pogrešan, a ja na temelju svojeg iskustva mogu posvjedočiti da bi vrlo lako mogao biti? Što ako je stvar u tome da se takav učitelj energetski povezao s učenicima koji ne samo da nisu kvalificirani za učeništvo, nego u svojoj svijesti i podsvijesti kriju mehanizme koji znaju biti upravo grozno prljavi, a učitelj se pomoću duhovne energetike prisno poveže s njima, i ukoliko nije posebno izvježban u izlaženju na kraj s ekstremno silovitim, traumatičnim emocijama (a nemam nikakvih razloga vjerovati da je itko osim mene to vježbao; ostali su uglavnom u meditaciji pokušavali postići “mir i ljubav”, dok sam ja ispuhivao traumatične reakcije na razne horror scene i tako se vježbao u distanci u odnosu na razne užase), naprosto će podleći i postati vehikl u kojem će se te gadosti izraziti. Koliko sam vidio, narativ po kojem su u sektama učenici žrtve lažnog gurua je praktički uvijek pogrešan. U pravilu, guru je žrtva ambicioznih gadova iz “unutarnjeg kruga” učenika, što indirektno, kroz mehanizme yogijske energetike s kojima nije u stanju izaći na kraj zato što je takav obično došao iz Indije gdje je u miru učio od svojeg gurua i naprosto nema izgrađene sposobnosti izlaženja na kraj s onim što prolazi kroz svijest zapadnjaka sa sjebanim egom, potisnutim ambicijama, razjebanom seksualnošću i sl., a što direktno, kroz spletkarenja u “unutarnjem krugu”, gdje se ambiciozniji učenici bore za vlast i manevriraju tako da prema vanjskom krugu iskoriste karizmu učitelja za vlastitu promociju i pozicioniranje, u unutarnjem krugu “istrijebe” konkurenciju, te učitelja reduciraju na marionetu i simbol koji će služiti isključivo tome da oni žive i ponašaju se poput kraljeva. Nemojte misliti da pričam napamet i teoretiziram, imao sam par takvih kraj sebe, ali ja sam imao petlje napraviti nešto neviđeno: razvalio sam cijeli sustav kad sam vidio što se tu dešava i kad sam shvatio mehanizam po kojem te stvari rade. Ja sam, naime, iz cijele stvari naučio daleko više od tih mojih “učenika”, koji su se tu u pravilu zajebavali i igrali ego-igrica dok sam ja pokušavao shvatiti kako stvari funkcioniraju. Očito je, dakle, da ljudi instinktivno pokušavaju manipulirati stvari u svoju korist prezentiranjem stvari u obliku određenog narativa, koji “kreira istinu” kakva njima odgovara, odnosno u kontekstu koje oni ispadnu “dobri”, a to je, čini se, većini ljudi jedina stvar do koje im je istinski stalo, pa su spremni gaziti po leševima kako bi kreirali narativ po kojem oni ispadaju pozitivci. U slučaju sekte, “učenici” su spremni namjerno sabotirati, te duhovno upropastiti učitelja kako bi ga konformirali s arhetipom lažnog učitelja, dakle pravoga će gaziti po energetskom sustavu dok ne pukne i poludi a onda će ga prezentirati na van kao lažnog, a sebe će portretirati kao plemenite žrtve koje su proživjele traumu i razočaranje, ali sad će se oni uzdići iz toga i apsorbirati sva tapšanja po ramenu i slične stvari koje u zapadnoj civilizaciji pripadaju žrtvama, pogotovo žrtvama nepopularnih stvari kakve su gurui i sekte.

Narativ i prezentacija su dakle instrument pomoću kojeg se zločinci rutinski prezentiraju kao žrtve i junačke, plemenite osobnosti, a plemenite osobe koje su im željele pomoći postaju zgažena krpa, od koje se takvi odraze svojim čizmama u “bolju budućnost”, netko kome je pripala upitna čast da budu spaljeni kao princ Fašnik, kao simbol svih kolektivnih grijeha i gadosti zapadne civilizacije, tako da ispadne da ste vi zapravo super – gurui ne valjaju. Ako ikome treba pripisati odgovornost, to su oni, jer da su oni valjali, vi, ovakvo cvijeće, odmah biste postali svecima.

Spin, dakle, nije nešto čime se bave samo političari. Spin, odnosno igranje percepcijama i selektivnom prezentacijom činjenica prema onima koji nemaju sve potrebne informacije i sveukupnost uvida u situaciju, dakle prema svima osim Bogova, uobičajena je ljudska aktivnost. Ako ste imalo iskreni prema sebi, sjetit ćete se hrpe situacija gdje ste formulirali činjenice na takav način. Bojim se da je to ljudskoj vrsti svojstveno na razini instinkta za preživljavanjem i manevriranjem u socijalnim zajednicama. Jedan od temeljnih ljudskih instinkata je, dakle, laganje, odnosno stvaranje izmišljene priče koja selektivno interpretira elemente vlastitog života kako biste stvorili fiktivnu osobnost, odnosno virtualnu verziju sebe koja je super, koja je sve dobro napravila, na pravom je putu i na strani dobra. To ocrtava vrlo mračnu sliku ljudske prirode, ali nažalost posve realističnu i sukladnu opažanju stanja u svijetu, koje nikako ne bi moglo biti ovakvo kakvo je da ljudi imaju urođenu sklonost ka dobru, kojom se uvijek ponose.

Situacija bi bila dovoljno zamršena i ovako, ali, nažalost, u praksi je još i gore, zato što uz sve već nabrojane faktore imamo još i biće koje je, za sve praktične svrhe, ovome svijetu gospodar, a odaziva se na puno imena – obično na ona kojom religije zovu svoje vrhovne bogove ili herojske likove. Čak i tamo gdje ga mrze i zovu vragom, obično mu daju neku lijepu titulu, poput kneza ovog svijeta, ili Lučonoše, sina Zore, Zvijezde Danice. Teozofi ga zovu Kraljem, s osobnim imenom Sanat Kumara. On je, u osnovi, lokalni gospodar rođenja. Prije nego dođete ovdje, morate pred njegovim vratima ostaviti svoja oružja i štitove i krvlju potpisati ugovor po kojem pristajete da se na vas primjenjuju njegova pravila, i da u slučaju spora važi njegovo tumačenje istih. Ukoliko želite izvući živu glavu, na izlasku morate potpisati da ga smatrate nedužnim i na sebe prihvaćate svu krivicu za događaje, i, dakako, dat ćete sve od sebe da ispravite sve što ste “skrivili”, čime se dakako stavljate u njegovu vlast i slijedi vam ponovno rođenje na ovom mjestu, sve dok vam toliko ne opere mozak da pred njime klečite poput crva i molite ga da vam oprosti to što uopće postojite, jer sigurno ste nešto zgriješili kad vam je tako loše.

Kauzalne petlje, dvosmislenosti, nedorečenosti, nejasnoće i, općenito, stvari koje bi se prije dale opisati složenim matematičkim modelom nego riječima, njemu su ono što je bicikl biciklistu, fotoaparat fotografu i puška vojniku: osnovno sredstvo za rad. Nažalost, on je upravo nevjerojatno stručan u tome da vam napravi maksimalne moguće gadosti i pritom ne samo izbjegne odgovornost za to, nego da vas još isprevesla tako da morate karmički platiti za zlo koje je on vama napravio, nakon što vas je naveo da mu oprostite (misleći da ćete se tako osloboditi vezanosti za jednu tako prizemnu stvar kao što su osveta i pravda), čime ste počinili karmički prekršaj amnestirajući krivca, pa vam kao kaznu pripiše odrađivanje njegove vlastite zle karme koju je zaradio radeći vam zlo. Ukratko, stvari koje on radi vrhunski su domet muljanja, pokvarenosti, laži, licemjerja i gadosti, ali on je u tome takav stručnjak da će vas nakon pet manevara dobiti da ga na koljenima molite da vam oprosti “grijehe” koji su zapravo simptom duhovnog nasilja koje je upravo on počinio nad vama, a koje vas je naveo protumačiti na način povoljan po njega a nepovoljan po vas – on je, ukratko, ovca koja je u stanju lava uvjeriti ne samo da je ovca i da treba pasti travu, nego i da joj treba platiti za travu koju joj je popasla s njene livade, a budući da nema novaca, mora dopustiti ovci da odredi “valutu” u kojoj je plaćanje prihvatljivo, a to može biti vuna, mlijeko ili pak krv i meso. Ukratko, ako ste prije u odnosu na njega bili kao lav u odnosu na ovcu, nakon što vam on ovdje opere mozak četkom i sapunom, ne samo da ćete blejati i pasti travu nego ćete mu za tu privilegiju plaćati na sve načine koje vam on odredi.

Imajte samo u vidu da se na ovom svijetu rađate s izbrisanim, odnosno blokiranim sjećanjima, i posve ograničeni i definirani parametrima fizičkog tijela koje nema izgrađenu sposobnost ni za tumačenje vlastitog stanja, niti za bilo kakav oblik djelovanja. Sjećanje je strašna stvar, i praktički potpuno određuje način na koji ćete doživjeti sebe i svoju poziciju, kao što sam opisao u prethodnom poglavlju. Ako se probudite u zatvoru bez sjećanja, logičan zaključak će biti da ste kriminalac koji je tamo završio zbog nekog zločina, ali to uopće ne mora biti istina. Možda ste tamo zato što vas je netko prevario, opljačkao, odalamio ciglom po glavi od čega ste izgubili pamćenje, i onda namjestio lažne dokaze da vas smjesti u zatvor. Ako se ničega od toga ne sjećate, ne možete na ispravan način vrednovati vašu situaciju. Ako zaključite da ste kriminalac zato što ste u zatvoru, logična reakcija je kajati se i pokušati se iskupiti. Ali ako ste pravednik i žrtva zločina koju su uvjerili da je kriminalac, upravo je nevjerojatno cinično i nepravedno da se vi tu kajete zbog vlastitih “zlodjela”, dok stvarni zločinac koji vas je tu stavio trlja ruke uživajući u vašoj imovini koje vas je lišio, i ne samo da na račun vašeg života uživa u nečemu na što nema nikakvo pravo, nego još k tome i vas drži u zabludi o istinskom karakteru vaše situacije i tako se dodatno osigurava na svojoj poziciji, jer umjesto da ga planirate zgaziti vi kukate kako ste se o njega jadnoga ogriješili i kako morate puno okajavati svoja zlodjela.

U situaciji u kojoj se na svijetu rađate bez znanja tko ste i bez sjećanja na svoju prošlost, naivno je pretpostaviti da je onaj tko vas je u tu situaciju stavio dobronamjeran na bilo koji način. Tako, naime, izgledaju samo smrtonosne klopke, a bojim se da je sama narav ove klopke takva, da bez smrti njenog autora i njenog potpunog uništenja nitko nigdje neće biti siguran. Spasenje i oslobođenje nisu dovoljni; prije ili kasnije, ili vi ili netko do koga vam je stalo napravit će nešto što će okinuti neki mehanizam klopke koji će ga dovesti u situaciju da se ovdje inkarnira, a onda ćete ga morati spašavati i time i sami ući u rizik da vas ovo mjesto duhovno iskvari i veže. To je kao minsko polje ili živi pijesak: dok to postoji, nitko nije siguran, i ne može reći da je dovoljno to što on živi na drugom kraju svijeta i tako je “spašen”. Analogija bi bila da ne možete dopustiti da u nekom dijelu svijeta ljudi žive kao stoka i rade totalne gadarije jedni drugima, jer se može desiti da vam dijete tamo ode na službeni put i netko ga ubije. Koncept “oslobođenja” od ovog svijeta, dakle, nije dovoljan, i to je Budina velika greška. On je smatrao svojim velikim postignućem to što je porazio Maru i izvukao se. Kakva je to “pobjeda” i kakvo je to izbavljenje ako si izašao iz minskog polja a mine su i dalje tamo, kao prijetnja i tebi ako krivo kihneš pa izađeš iz nirvane, ili recimo nekome koga voliš, a tko kihne i izađe iz nirvane pa se probudi u nečijoj maternici i smatra da je mladunče bezdlakog majmuna.

Sve dok ovaj svijet postoji na ovakav način, kao ovako ogavna zamka, nitko nigdje ne može reći da je doista slobodan i doista siguran. Ako je moguće da ja budem ovdje, ograničen, obmanut, bespomoćan – tko može reći da je siguran? Prema tome, rekao bih da su različiti “sveci” kroz povijest bili u krivu. Oni naime oduvijek naučavaju da je sa svijetom manje-više sve u redu, a da je problem u dušama koje ovdje zaglave.

Ja bih nastupio iz suprotne pozicije: s dušama je manje-više sve u redu (zanemarimo sad onaj uvijek prisutni postotak totalnih mrakova). Problem je u svijetu. On je zamka, izvor i uzrok svih grijeha, on je poticaj na zlo i uzrok duhovne degradacije. Problem s dušama je jedino nedostatak snage za nadvladavanje svijeta, pa koja je slabija, nju zlo inherentno svijetu nadvlada i onda duša misli da je “grešna”, svaljuje krivicu na sebe. A što je zapravo zlo? Zlo su niži tjelesni instinkti inherentni ljudskoj vrsti, a bez duhovne protusile koja ih dovodi u red – a sve to još dodatno pojačano sotonskim energetskim poljem koje to zlo pojačava i dovodi u koherenciju. Da nije tako, ne bi zli ljudi bili međusobno slični kao jaje jajetu, kao da ih je netko proizveo na tekućoj vrpci; samo se dobri i veliki međusobno razlikuju. Jaka duša može zloj sili koja je inherentna ljudskosti pružati otpor i nadvladati pritiske, ali to vam samo govori odakle dolazi vrlina a odakle grijeh. Grijeh, to je defaultno stanje koje dobijete kad nema velike duše koja bi djelovala u suprotnom smjeru.

Grijeh dakle nije nešto što je vama svojstveno. Za grijeh je krivo biće koje vjerojatno zovete Bogom – on je kreirao sustav, vi ste tu samo putnici; kako Krišna veli, to samo svjetovne energije djeluju, a duša je svjedok. Taj koji je to stvorio nije netko tko je čist, divan i savršen, a vi ste nešto uprskali i sad to morate okajavati. Ne – daleko je vjerojatnije da ste vi bili čisti, divni i savršeni, a zlo koje smatrate svojim je naprosto rezultat vaše nemoći da savladate i podvrgnete kontroli zlu životinju čiju egzistenciju dijelite. Istinski krivac za svo zlo ovog svijeta je Sanat Kumara, Lucifer. Kad vi niste koncentrirani, fokusirani i prisutni u tijelu, ono što preostaje je automatsko animalno djelovanje ispunjeno i usmjereno pozadinskim energetskim poljem, koje teozofi zovu aurom Kralja Svijeta, koja, jel'te, profinjuje svijet i ubrzava duhovnu evoluciju. To energetsko polje je zlo koje preostaje kad nema velike duše koja bi zaorala duboku brazdu u suprotnom smjeru. Ono što opažamo kao svijet ispunjen zlim bićima zapravo je svijet u kojem postoji vrlo malo dovoljno moćnih bića da nadvladaju sotonski temelj zlog svijeta.

Možda najveći spin koji je vrag smislio je da je nemoguće donijeti konačni sud o etičkoj kvaliteti ovog svijeta prije samoga kraja, prije nego se pokaže konačni cilj koji on tisućama godina pokušava postići. To mi je čak osobno rekao, kroz nekoliko vehikala kojima je za tu svrhu u posebno pojačanom smislu ovladao kako bi mogao artikulirati svoje stvarne misli.

Moj odgovor je isti kao na početku teksta: kvalitetu nekog djela ne određuju nekakvi konačni kozmički ciljevi i svrhe. Kvalitetu djela određuje ono što ste imali “u srcu” kad ste to djelo činili. To je konačna, apsolutna istina tog djela. Ako ste nekome iz pakosti napravili zlo, a on to okrene na dobro, time vi niste amnestirani. Ako nekome iz ljubavi napravite dobro, a on to okrene na zlo, vi time niste zaprljani. Ono što vas definira jest vaša vlastita narav izražena kroz temeljnu emociju iz koje ste djelovali, a u slučaju Sanat Kumare, temeljna emocija je narcisoidnost, oholost, umišljenost, tretiranje “nižih duša” kao pukih instrumenata u njegovom osobnom dokazivanju pred većim i starijim Bogovima – ukratko, on sebe doživljava kao Velikog Kralja Svjetla na prijestolju Shambale, kojeg obožava zadivljeno mnoštvo, a Bogovi moraju priznati da je on imao pravo i da je zapravo najveći, najbolji i najmudriji od svih njih. To su njegove želje, ciljevi i namjere i to tvori kvalitetu svih njegovih postupaka, i nije potrebno čekati kraj vremena da se sa sigurnošću ustanovi da je on zao, isto kao što Hitleru nije trebalo dopustiti da ostvari sve što je zamislio prije nego bi bilo moguće donijeti konačni sud o etičkoj kvaliteti njegovih postupaka. Koga uopće za to briga. Dovoljno je pogledati bezobzirnost, okrutnost i bahatost kojom je taj gazio po leševima ne misleći na ništa drugo osim ostvarivanja svojih megalomanskih ciljeva, pa da smjer njegovog vektora odmah postane jasan.

U teoriji, moguće je sa sigurnošću ocijeniti kvalitetu nečega tek kad sve opcije osim jedne padnu ispod horizonta mogućnosti i kauzalna petlja se zatvori. U stvarnom životu, takve stvari se praktički nikad ne dešavaju, i tko bi čekao da se “pokaže istina”, napravio bi najveću glupost i život bi mu prošao u čekanju da se sve pokaže a da on bude siguran. To nije ni realistična ni pametna opcija. Ono što je realistično je procijeniti što želite biti a što mrzite, i na temelju toga se odrediti prema svakoj pojedinačnoj stvari, bez znanja o njenoj istinskoj prirodi. Nije dakle poanta u tome da definirate svijet kao ovakav ili onakav. Poanta je u tome da vi u kontekstu svijeta odredite svoj vektor: što je za vas dobro a što zlo, i na temelju toga djelujete, mijenjajući stvarnost svijeta uključivanjem vlastitih izbora i postupaka u širu tapiseriju događaja. Čekajući sa strane da se “sve pokaže” zapravo sve više žetona stavljate na stranu želje da se pokaže da neka dobra opcija nije bila doista dobra, jer ako je bila, a vi ste čekali, vaš gubitak postaje sve veći, i vi ćete nesvjesno kreirati narativ po kojem to zapravo nije valjalo, i ulagat ćete energiju u njegovo uništenje, sve veću što je vaš gubitak izvjesniji i tragičniji.

Ljudi su, naime, pokretne tvornice laži i samoopravdanja. Takvima ih je stvorio Sanat Kumara, Kralj ovoga svijeta, na svoju sliku, i potrebna je doslovno nadljudska duhovna snaga kako bi se nadjačao njegov utjecaj.


Danijel Turina


toggle