Članak
ČLANCI

O dobru i pravoj strani

indeks


Relativnost percepcije je ozbiljan problem, vjerojatno centralni problem ljudske egzistencije, uz nemoć. O čemu se radi?

Recimo da imate osobu koja zastupa određenu nepopularnu političku opciju. Tu osobu policija progoni kao zločinca, stavi u zatvor i ubije. Ta osoba je zločinac i o njemu se smije misliti jedino kao o takvom, iz straha od progona. Nakon nekoliko godina, njegova politička opcija ojača i svrgne vlast. Ta osoba više nije zločinac, nego narodni heroj po kojem se nazivaju škole.

Dakle, vrijednosna kategorizacija osobe nije apsolutna nego ovisi o političkom kontekstu. Netko tko je u jednom sustavu smatran kriminalnim subverzivnim elementom, u drugom sustavu može biti smatran ekvivalentom sveca. Često je i doslovno tako – velik broj ranokršćanskih svetaca su “mučenici”, odnosno osobe koje su zbog ispovijedanja vjere bile ubijene od strane tadašnje vlasti, dakle “kriminalci”, odnosno “subverzivni elementi”. Dolaskom njihove opcije na vlast, njihova vrijednosna kategorizacija se mijenja iz one vrijedne prezira u onu vrijednu nasljedovanja.

Čini se da je u genetski kod ljudske vrste uprogramirano očekivanje takvog ponašanja svijeta – svi na neki način pokušavaju svojim postupcima kreirati “narativ”, odnosno viđenje stvarnosti u kojem su oni dobri, a pripadnici drugih opcija, dakle oni koji su se odlučili za nešto što su oni odbacili, zli. Te stvari ponekad izgledaju kao karikatura, kao u situaciji kad se ljudi koji su presveti da bi jeli krave masovno kolju s ljudima koji su presveti da bi jeli svinje. Slični tome su naporni vegetarijanci koji smatraju ni manje ni više nego da nejedenjem mesa spašavaju svijet i da njihovo govno manje smrdi. Svi marljivo nastoje na tome da suprotna strana izgubi, odnosno da bude kvalificirana kao suprotnost dobru, kako bi slijedom stvari oni ispali – zna se.

To sad pak znači dvije stvari. Prvo, ljudi imaju nevjerojatno jaku želju smatrati sebe dobrima, odnosno barem manje lošima od ostalih. Drugo, za ostvarenje tog cilja spremni su gaziti po leševima do nevjerojatnih granica, a sve uslijed duboko usađenog, sasvim sigurno genetskog, uvjerenja da ne postoji apsolutna istina, i da povijest, odnosno vrijednosne kvalifikacije, pišu pobjednici.

Budući da je stvar genetska, ljudi se tako ponašaju posve nesvjesno, bez ikakve intelektualne proračunatosti i na potpuno automatskoj razini, i zbog toga im je praktički nemoguće objasniti da u duhovnom smislu takva logika nema smisla i da je pogubna.

Da objasnim.

Recimo da ste klinac od svojih 16 godina kojemu se sviđa određena cura, da ste sakupili hrabrost i pitali je hoće li izaći s vama u kino. Ako pristane, vama se aktivira anahata, sretni ste, volite je i super vam je. Ako vas odbije, vaš povrijeđeni “ego”, odnosno duhovni organ u spektru anahate zadužen za to da smatrate da ste super, da je s vama sve u redu i da ste na pravoj strani, reagirat će kako bi vas zaštitio od emocionalne traume, smišljanjem scenarija u kojem ste vi super, divni i krasni, a ta cura je zapravo loša osoba, s njom nešto ne valja, i tako nastaju situacije u kojima takvu curu tračate pred prijateljima, izmišljate o njoj lažne priče i općenito gradite svijet fantazija koji nema veze s bilo kakvom stvarnošću, a sve zato što imate potrebu imati dobro mišljenje o sebi i osjećati se dobro.

U duhovnom smislu, takvi postupci su pogubni. Oni vas možda kratkoročno štite od traume, ali to čine po cijenu razvoja psihoze, odnosno patološke percepcije stvarnosti i vlastite stvarne pozicije. Stvarna pozicija je da vas je cura koja vam se sviđa odbila i vi zbog toga patite. Kad biste si priznali da je takva situacija moguća unatoč tome što je i s vama i s njom sve u redu, ispuhali biste svoj osjećaj povrijeđenosti kojemu su uzrok projekcije i kriva očekivanja, ne biste po nikome mrakovali i smišljali lude fantazije, i cijela stvar bi ostala na tome. Nažalost, ljudi su u stanju cijeli svoj život posvetiti tome da sebe definiraju kao dobre osobe crtajući ekstremno patološku sliku svijeta, u kojoj je takva kvalifikacija njih samih moguća i logična. Jedan od načina na koji to ljudi rade je svrstavanje sebe u neku manje-više proizvoljnu grupu koju se definira kao dobru, a različite se definira kao loše. To može biti po kriteriju rase, nacije, mjesta rođenja, pripadnosti navijačkoj skupini, bandi, političkoj stranci, filozofskom opredjeljenju i sl., ali uglavnom, ljudi teže kreirati svjetonazor po kojem oni pripadaju među “dobre”, a ostali pripadaju među “zle”. To je slučaj i s osobama koje o sebi misle kao o tolerantnim kozmopolitima – oni su sposobni za nevjerojatan stupanj mržnje prema “netolerantnim” osobama, koje ne dijele njihov svjetonazor, i koje bi počastili tretmanom u rasponu od ludnice do streljačkog voda. Ništa bolji nisu ni oni koji svoju seksualnu orijentaciju definiraju kao “normalnu”, a “nenormalne” bi “liječili”, što se u praksi definira kao zatvaranje u neki mračni podrum ludnice i uništavanje mozga drogama. Umjesto “seksualne orijentacije” možete staviti “politički izbor”, “svjetonazor”, ukratko bilo što – siguran sam da bi vegetarijanci, da su kojim slučajem većina, na sličan način poželjeli “liječiti” mesoždere, onako kako bi Dawkins, da ima moć, “liječio” osobe koje vjeruju da postoje duhovne stvarnosti kao sasvim realan i moguć predmet osobnog iskustva.

Ukratko, ljudsku egzistenciju u ogromnoj mjeri definira ta strašna želja za pripadnošću “pravoj strani”, koja je vjerojatno nastala uslijed mnoštva genocidnih plemenskih ratova u kojima su ljudi bez puno milosti ubijali “različite”, koje se, praktički sam u to siguran, moglo definirati kao ne-ljude, i naprosto loviti i jesti kao što ljudi danas životinje definiraju kao entitet prema kojem se postupa kao prema predmetu i hrani a ne kao prema osobi. Promatrajući današnje ponašanje ljudske vrste imam vrlo konkretnu sliku o tome što se krajem Pleistocena moralo dešavati u područjima kontakta između neandertalaca i ljudi. Ili su ih integrirali u svoje pleme kao članove i s njima se parili, ili su ih ubili i pojeli. Ne vidim puno mjesta za treću opciju. Pripadnost “dobroj strani” je dakle doslovno stvar života i smrti, bila i ostala – podsjetimo se samo Bleiburga, i stotina tisuća ubijenih ratnih zarobljenika klasificiranih kao “narodni neprijatelji”, “zločinci” i “gamad”, nakon čega je povijest prepravljena tako da ispadne da su ubijeni zaslužili svoju sudbinu, pripisani su im svakakvi, uglavnom izmišljeni zločini, a njihovi ubojice su pretvoreni u svece po kojima su nazivane škole.

U smislu fizičke egzistencije i ljudske povijesti, dakle, takvi postupci imaju smisla, i doista se može reći ne samo da povijest pišu pobjednici, nego se štoviše jedino pobjednici razmnožavaju, a poraženi su ili pojedeni (u starijoj verziji) ili im kosti trunu u nekoj jami (u novijoj, civiliziranoj verziji). Instinktivna želja da se bude “dobar”, odnosno “na pravoj strani”, predstavlja dakle evolucijski imperativ jednak želji za razmnožavanjem, jer oni koji takvu želju nisu imali nisu ostavili potomke. Biti popularan, voljen, “dobar” i socijalno afirmiran jednako je, dakle, bitno za preživljavanje gena kao želja za doživljavanjem orgazma sa seksualnim partnerom svojih snova.

U duhovnom smislu, cijela ta stvar je praktički fatalna, i Buda jako dobro zna o čemu priča kad govori o kotaču samsare, čije okretanje hranite vlastitim postupcima i ulažete energiju u stroj koji na kraju uvijek drobi vaš bespomoćni leš i povlači vas u iduću maternicu, u novo rođenje na liniji kretanja kotača. Zbog želje da budete dobri, vi stvarate vlastite iluzije i činite vezana, vezujuća djela u duhovnoj tami ispunjenoj jedino genetskim, evolucijskim imperativima, pri čemu je duša manje od putnika – njoj je namijenjena uloga budale koja se identificira sa situacijom koja s njom kao takvom nema previše veze, kao one babe koje plaćaju misu za likove iz omiljene sapunice, kojima se svi smiju a zapravo i sami rade isto na manje očiglednim mjestima. U takve iluzorne situacije duša ulaže vlastitu energiju, čineći djela koja su u pravilu grozna, ali zbog “ega”, dakle mehanizma samoopravdavanja, ta zla djela proglašava dobrima, kako bi održala iluziju vlastite ispravnosti, pravednosti i dobrote, te tako o bitnim pitanjima ima nužno iluzornu, izopačenu perspektivu koja uvjetuje lude i naopake, grešne i vezujuće postupke i tako hrani kretanje kotača samsare.

Najveći paradoks ljudske egzistencije je to što ljudi o sebi misle kao o dobrim bićima – bilo koga da pitate, smatrat će da je “u osnovi” ili čak posve dobar, a rezultat djelovanja svih tih “dobrih” bića je totalni pakao. Svijet se crni od zla, svom tom zlu uzrok su ljudi, a praktički nigdje nećete vidjeti čovjeka koji sebe iskreno smatra zlim bićem – dapače, ako takvoga nađete, vjerojatno imate posla s autentičnim svecem, svjesnim zlih mehanizama unutar ljudske psihe, koje je osvijestio, u stanju ih je sagledati s distance i ne braniti ih.

Ljudi svoje genetske imperative projiciraju na sferu duhovnosti, stvarajući svjetonazor u kojem je najbitnije biti na pravoj strani, jer će na kraju Bog procijeniti koji su njegovi, njih će pustiti u raj, a ostale će baciti u pakao. Varijacije na tu temu možete vidjeti svuda, jer su očito na takav način postupali glavari ljudskih plemena kroz povijest, pa su takvi postupci projicirani u sferu duhovnog - “dobri” su dijelili plijen, a “zli” su bili pobijeni i bačeni u jamu kao smeće. Ljudi stoga smatraju da pripadnike “one druge” grupe smiju izuzeti iz pravila za pristojno ophođenje, pa onda kao rezultat imate “dobre kršćane” koji na temelju čitanja Biblije smatraju da su oni u Božjim očima bolji od homoseksualaca, pa na homoseksualce bacaju kamenje, nazivaju ih pogrdnim imenima i općenito bi ih najradije ubili, unatoč tome što ista ta Biblija u onom svom dijelu koji je za kršćane najrelevantniji, dakle u evanđeljima, nalaže univerzalnu dobrotu, čak i prema neprijateljima. Budući da ljudima takva uputa ne odgovara, na sve će je načine izvrdati i naći onaj dio Biblije koji govori da pedere treba kamenovati ili baciti s litice, i proglasiti ga relevantnijim. Tu vidimo kako je želja za pripadnošću “odabranima”, “dobrima”, u stanju proizvesti selektivnost u čitanju religijskih spisa i kreiranju pseudoreligijskog svjetonazora koji je, za sve praktične svrhe, isključivo ego trip. Nije daleko od pameti teorija po kojoj su i sami religijski tekstovi nastali kao odraz te ljudske želje da se bude na pravoj strani, među “odabranima”, kako se ne bi našli među “odbačenima”, što je kroz povijest ljudske vrste značilo “gehenu”, odnosno goruće smetlište na koje su u biblijska vremena bacani leševi poraženih neprijatelja, kriminalaca i životinja, zajedno s ostalim komunalnim otpadom.

Distanca u odnosu na želju da se smatramo dobrima i ispravnima je, dakle, iznimno bitna stvar u duhovnom životu i može je se izjednačiti s novim rođenjem. Točka u kojoj ste u stanju spoznati da ste vi možda na krivoj strani, da činite nešto loše i da biste se trebali promijeniti, obično je točka u kojoj prestajete po tračnicama ići u pakao. Imajte u vidu da se “dobrima” mogu smatrati ili inicijati Vađre, dakle osobe koje su supstancijalno nadišle temeljne odrednice vezane, niže egzistencije, ili zaluđene osobe koje uslijed samozavaravanja kreiraju neki svoj svijet snova. Ako niste inicijat vađre a smatrate se dobrom osobom koja je na pravoj strani i pravom putu, sva je prilika da već znate na kojoj ste strani, doista.


Danijel Turina


toggle