Članak
ČLANCI

Raznolikost i opasnosti duhovnog

indeks


Protivno onome što uglavnom možete čuti, duhovnost nije privatna stvar između vas i Boga. Jedan od razloga je taj što Bog – u nekom monoteističkom značenju u kojem zapadnjaci tu riječ, nekako, uvijek tumače – zapravo ne postoji. Postoji brahman, Apsolut. Postoje relativna, duhovna bića koja utjelovljuju svojstva brahmana u većoj ili manjoj mjeri. Ali ne postoji veliki nebeski tata koji sve to skupa drži pod čizmom.

Zapadnjaci odgojeni na aristotelijanskim principima smatraju da je logično da postoji nekakva nebeska hijerarhija – na vrhu Bog, ispod njega arhanđeli, pa anđeli, pa sveci i na kraju obični ljudi, a s druge strane nebeskog tora vrag, demoni i grešni ljudi. Ne kažem da je takvo umovanje u cijelosti neosnovano, ali ono nije dobar opis stvarnosti. Doista, postoje različita duhovna bića, dobra i zla. Postoji stratifikacija, odnosno raslojavanje bića sukladno njihovoj duhovnoj veličini, tako da se ne nalaze svi na istom “mjestu”, nego viša bića imaju viši položaj, određen, za sve praktične svrhe, njihovom duhovnom “frekvencijom”, onako kako je određen položaj crvene boje u elektromagnetskom spektru. Onako kako 650 nm određuje poziciju crvene, tako duhovne tvari koje sačinjavaju njegovo energetsko tijelo određuju “poziciju” nekog bića. Na fizičkom planu važe drugačija pravila – ovdje su svi pomiješani bez uvažavanja duhovne pozicije, naprosto činjenicom inkarnacije u fizičko tijelo određene biološke vrste – ali napuštanjem fizičkog tijela bića se raslojavaju, odnosno svako odlazi na “poziciju” određenu njegovim duhovnim svojstvima. Sad ćete reći “da, ali nije li logično da najvišu poziciju zauzima Bog?”. Jest, logično je, ali u stvarnosti stvari ne stoje baš tako. Za početak, istu poziciju može zauzimati više bića. Nadalje, uzvišenu poziciju koju bi monoteisti namijenili Bogu ne zauzima jedno biće nego više njih. I na kraju, istu poziciju mogu zauzimati bića koja su različita, dakle nisu svi Bogovi fotokopije načinjene po istom prauzoru koji definira poziciju, nego različita bića koja su nastala različitim načinom doživljavanja duhovnih stanja iste suptilnosti. O tome na neki način govori hinduizam kad na istu razinu smješta božanske parove – Radhu i Krišnu, recimo, te Šivu i Šakti. Njihov koncept glasi da je na istoj božanskoj razini moguća koegzistencija bića koja se međusobno razlikuju kao muškarac i žena, kao obožavatelj i obožavani, sluga i gospodar, i da je sve to oblik egzistencije koji je svojstven toj razini, koju je dakle moguće živjeti na različite načine, ovisno o karakteru i sklonostima određene duše. Vaišnave, dapače, govore da na uzvišenom svijetu Vaikunthe postoje ne samo Radha i Krišna, nego i mnoštvo Krišninih bhakta, u različitim svojstvima, od čuvara na vratima do pčela i cvijeća. Ako to sve skupa shvatimo kao metaforu, ostaje spoznaja raznolikosti duhovnih svjetova, koji su jako, jako daleko od stereotipnosti i uniformnosti kakvu ljudi očekuju. Ljudi su skloni mapirati svoje ideje o ljudskim čoporima na nebo, a u ljudskim čoporima se zna tko je glavni a tko ima slušati. Dakako da je glavni samo jedan, a sljedbenika je mnogo, i iz takvog shvaćanja slijedi monoteistički raj, u kojem postoji pluralizam na razini sljedbenika, ali ne i na razini vođe i vladara. U ljudskim čoporima na antičkom bliskom istoku stvari su doista tako funkcionirale, ali duhovni svjetovi su malo kompliciranija i kvalitetnija stvarnost. Za početak, imate više bića koja različitim oblikom osobnosti i osobne uloge žive isto duhovno stanje. Jedno biće na toj razini postoji manifestacijom svojstava te razine, a drugo obožavanjem svojstava koje taj manifestira. Treći postoje na toj razini obranom te razine od svega nižeg. Četvrti postoje na toj razini kao aspekti obilja te razine, utjelovljujući neki njen aspekt koji najviše osjećaju kao sebe, recimo istinu, stvarnost, mudrost, pravednost, služenje, usklađivanje više drugih aspekata, itd. Onda pak imate paralelne svjetove jednake suptilnosti ali ponešto drugačije konstitucije, odnosno omjera različitih “okusa vrline”, što je način na koji se razlikuju primjerice Šivino i Višnuovo boravište. Šiva i njegovi imaju različiti “ukus” od Višnua i njegovih. To su stvari koje su jednako dobre, ali različite, otprilike onako kao što su BMW i Mercedes jednako dobri, ali različiti automobili. Nekome se sviđa jedan, nekome drugi, ovisno o tome preferira li udobnost ili sportski karakter, ali tu se ne može govoriti o boljem i lošijem, odnosno višem i nižem, nego o ravnopravnom a različitom.

Korolar toga da na istoj razini može postojati više oblika i stanja je i to da više razina može postojati kroz sličan oblik i slično stanje. Dakle možete imati gospodara i slugu na različitim razinama stvarnosti, od najviše Božanske do najniže demonske, možete imati muža i ženu na najvišoj božanskoj i najnižoj demonskoj razini, možete imati ideal i sljedbenike na najvišoj i najnižoj razini stvarnosti, a slično važi i za ono što bi se obično smatralo primarnim emocijama. Mržnja može postojati na najnižoj demonskoj i najvišoj božanskoj razini. Strah može postojati na najnižoj demonskoj i najvišoj božanskoj razini, a slično važi i za druge emocije.

Sve to dakako ima smisla do neke razine i ja dakako pretjerujem kad govorim o “najvišoj božanskoj razini” - iz onoga što sam prije pisao jasno je da na razini vađre više nema ničega takvog, ali recimo da postoji veliki broj duhovnih svjetova na kojima doista postoji mnoštvo gradacija nečega što bi se naizgled moglo protumačiti kao ista emocija. Primjerice, strah od povlačenja poteza kojim će se izdati vlastite ideale ili napraviti nešto u bitnom smislu pogrešno, ili pak nešto što će dovesti do gubitka veze sa stanjem ili osobama koje su vam bitne i vrijedne, izazvat će strah i tjeskobu, ali od iznimno suptilne, profinjene duhovne kvalitete. Taj strah u osnovi nema previše zajedničko sa strahom lopova od kazne, ili sa strahom svjetovne osobe od neke svjetovne opasnosti. To je definitivno strah, ali “strah” je samo vehikl, nositelj duhovnog stanja, koje može postojati u mnoštvu gradacija suptilnosti, od posve bijednog do neizmjerno uzvišenog. Dakle koncept po kojem će “duhovno razvijene osobe” nadići strah ili bijes ili mržnju spada u dječji vrtić duhovnosti. Neće ih nadići, ali će se bojati drugačijih stvari, ljutit će se iz različitih razloga i mrziti različite stvari. Vaišnave su takve stvari razumjeli, i odatle priče o transcendentalnom bijesu, mržnji, strahu ili tjeskobi avatara i svetaca. Vehikl emocije je isti, ali njen sadržaj je dramatično različit, što možete lako ustanoviti ako samo stanete i razmislite, odbacujući glupe predrasude. Primjerice, svetac će se bez razmišljanja baciti lavovima ako to zahtijeva dosljednost u vjeri, ali trest će se od straha ukoliko postoji mogućnost da izgubi svoj odnos s bogom. Za to se veli da je transcendentalni strah – strah od toga da vam se Bog neće ukazati, strah Rame oko toga što će biti sa Sitom, strah gopija i gopala kad se Krišna bori s demonima, to je sveti strah, strah koji je znak posjedovanja transcendentalnih duhovnih kvaliteta, strah koji je znak posjedovanja više kvalitete svijesti, koji je znak pripadnosti višem duhovnom svijetu, odnosno višoj duhovnoj razini.

Isto važi za mržnju, koja je neopravdano ocrnjena emocija. Ako razmislite – što jedan svetac mora osjećati prema nečemu što je po svojstvima suprotno Bogu kojeg obožava? To će biti neka kombinacija mržnje, gađenja, prezira i sablažnjenosti činjenicom postojanja takvog zla, i zazivanja svetog i savršenog Boga da to uništi i tako uspostavi red i dobro. To je transcendentalna mržnja – a zašto, zato što se u njoj osjeća i zaziva Boga, isto kao što je transcendentalni strah onaj u kojem se osjeća Boga, dakle temeljna nota emocije je veza s Bogom, a odrednice poput ljubavi, mržnje, straha, ekstaze i sl. samo su modulacija vanjskog sloja, de facto ambalaže. Zbog toga se možete slobodno opustiti i ne “sjeckati” svoje emocije onako kako to čine religijski licemjeri, koji smatraju da je jedna emocija uvijek loša a druga uvijek dobra. Nema ničega što je uvijek loše ili uvijek dobro, nego je nešto dobro ili loše ovisno o odnosu toga prema transcendentalnom, dakle ako nešto uspostavlja vezu s transcendentalnim to je dobro, a ako tu vezu kompromitira onda je loše.

Isto kao što jedna emocija može biti i dobra i loša, ovisno o dubljem sadržajnom sloju, tako bilo koja forma može biti ispunjena bilo kakvim sadržajem. Bog može poprimiti lik crvenog bradatog stvora s rogovima i repom, a vrag može poprimiti lik Isusa u bijeloj haljini, iz kojeg zrači bijela svjetlost. Purane su pune opisa Šive u kojima on izgleda kao poglavica vragova, a u stvarnosti je čista vrlina i transcendencija. Dakle ne treba se obmanuti formom, treba gledati dublje od površinskih privida, u stvarni duhovni sadržaj koji transcendira formu.

Odličan primjer toga sam sreo čitajući knjigu “Pisma s pustinjačkog otoka” od Čedomila Veljačića. Naime, on spominje situaciju da budistički redovnici, početnici u meditaciji, često znaju imati vizije Božice, ženskog božanstva kakvo se masovno štuje na jugu Indije (a kakvo je primjerice štovao i Ramakrišna), i uslijed takvog iskustva prekinu s budističkom praksom i preobrate se na hinduistički obred puđe u kojem obožavaju Božicu kao svog išta devata.

Kad sam to pročitao, prva reakcija mi je bilo pitanje “što je loše u tome?”. Naime, po nekoj teoriji, kad se netko počne baviti duhovnošću, za očekivati je da ga netko iz viših sfera u tome ohrabri i izađe mu u susret, i tako pojača vrijednost njegove duhovne prakse. Ipak, onda sam se sjetio nečeg drugog: kad veliki broj ljudi meditira na određenu duhovnu formu, ta forma postaje konkretnija, čvršća, ima veću “tvarnost” i stvarnost. Na Tibetu su takvi entiteti poznati pod imenom “tulpa”, što se odnosi na astralnu strukturu kreiranu mentalnim fokusom maga ili yogina koji ju je stvorio. Takve strukture je opisivala Alexandre David-Neel; štoviše, jednu je i sama kreirala, u obliku simpatičnog redovnika, koji je odvajanjem od njenog neposrednog fokusa počeo poprimati sve gora svojstva, dok ga nije bila prisiljena diskreirati, uz utrošak velikog truda i energije. Također, u određenim tantričkim školama je uobičajeno da učitelj iskušava učenike tako što im kao vježbu propiše vizualiziranje određenog božanstva, dok njihova vizualizacija ne poprimi dovoljnu autonomiju da se u odnosu na njih počne ponašati kao odvojeni, samostalni entitet. Tada im učitelj veli da su “diplomirali”, da ih on više nema čemu podučiti i da imaju transcendentalnog, bestjelesnog učitelja koji će ih daleko bolje i izravnije podučavati. Neki učenici su dovoljno bijedni da se do kraja života igraju s tom svojom astralnom tvorevinom, ali većina u nekoj točki shvati o čemu se radi i vrati se stvarnom učitelju, koji ih tada može poučiti o tulpama i moći uma nad astralnom supstancijom. Sposobnost kreiranja i diskreiranja astralnih entiteta spada, naime, u jednu od klasičnih yogijskih disciplina kojima vrijedi ovladati, ako ništa drugo onda zato da biste iz prve ruke upoznali detalje mehanizama po kojima se astralna tvar ponaša.

To je, dakle, ono što mi je palo na pamet kao opasnost puđe kao tehnike. Naime, za početnika bez znanja, bez učitelja, bez poznavanja teorije, bez vladanja temeljnim astralnim tehnikama i zakonitostima, puđa je doslovno zazivanje nevolje. Nije čak ni potrebno da sami kreirate tulpe koje će vam se predstavljati kao predmeti štovanja – mnoštvo takvih struktura već postoji u globalnom astralu, te u lokalnom astralu civilizacije kojoj pripadate. Za stanovnika južne Indije to će biti lik Kali, za pripadnike europske civilizacije to će biti lik Isusa ili Marije, ali u svakom slučaju znajte da je ono što će vam se pokazati u viziji struktura stvorena vizualizacijom milijuna pobožnih vjernika, i nema transcendentalni izvor. Opasnost takvih masivnih struktura, ojačanih molitvom i meditacijom milijuna, prije svega je u tome što sadrže i linkove prema vrlo jakim silama, prije svega iz područja anahata čakre, dakle ljubavi, prihvaćanja, razumijevanja, odnosa roditelj-dijete itd., dakle takav entitet nema samo formu, nego i dio sadržaja koji bi sljedbenik očekivao od božanstva, ali ono što takve stvari razlikuje od stvarnih duhovnih bića je stereotipnost, shematiziranost, jednodimenzionalnost, ne-individualnost i, za sve praktične svrhe, dosadnost. Prava stvar je strašna u svojoj dinamičnosti, lucidnosti, u sposobnosti pogađanja u bit stvari, u nevjerojatnoj osobnosti iskomuniciranog, u činjenici da vas daršan takvog bića čini stvarnijim, da poznaje i priziva bolju, savršeniju, višedimenzionalniju verziju vas od onoga što je čak i vama bilo poznato. Od pravog daršana vi ste veća, bolja, stvarnija verzija sebe, a od iskustva s tulpom ste eventualno zaslijepljeni sljedbenik, ali niste ništa pametniji, veći i stvarniji nego prije. Dakle nije poanta u tome kako izgleda ono što ste vidjeli, nego kako izgledate vi kad vam se to nešto ukaže. Ljubav, prihvaćanje i slične emocije nisu ništa – to su ljudska stanja, to je u tulpu mogao udahnuti netko sličan vama, tko je vizualizirao neke idealizirane, najčešće roditeljske aspekte u obožavanoj formi. Ono stvarno bitno je viša stvarnost. To ćete znati prepoznati tek kad iskusite. Ako ne znate što pod time mislim, ako vam nije savršeno kristalno jasno, onda je sve što ste vidjeli zapravo sranje. Ono što je meni osobno siguran znak da sam vidio nekog od Bogova je način na koji poznaju moje misli, osjećaje i želje daleko bolje nego ja sam. Ono što mi “poruče” je kratko, jezgrovito, i šokantno u smislu u kojem je šokantno kad vas netko pozna bolje nego vi sami sebe, kad zna što želite i što biste napravili u nekoj situaciji i to s potpunom sigurnošću, a vama samima je to dosta u magli. Ta vrsta inteligencije i uvida vas naprosto “kristalizira”, odnosno razbistri, pretvori vas u jasniju, lucidniju, kvalitetniju verziju vas samih. Doslovno, u uvidu takvog bića postojite na jasniji način nego u svom životu – način na koji vas taj vidi je viša, stvarnija verzija vas. To su stvari po kojima možete prepoznati bogove, a ne po izgledu i površnom dojmu. Imao sam iskustva kod kojih nisam mogao biti siguran radi li se o nižem biću koje me je htjelo obmanuti ili višem biću koje se spustilo do konkretnije, formalnije razine i komuniciralo linearnije od onoga na što sam od bogova navikao, ali isto tako sam imao iskustva kod kojih je odmah apsolutno sigurno božansko porijeklo, ali upravo takva su najteže shvatljiva, zato što se takav nije potrudio linearizirati poruku do razine misli i riječi, nego mi je pokazao neko duhovno stanje, pa što sam iz njega izvukao, izvukao sam.

Ipak, treba biti oprezan. To što ste “vidjeli Isusa” ne znači da ste vidjeli Isusa. Zapravo, po svoj prilici ste vidjeli strukturu koju su pobožni kršćani stvorili molitvama, i do koje se vrlo lako probiti jer je sveprisutna u astralu Zemlje, a prije svega u astralu zapadne civilizacije. Iz istog izvora ljudi popiju općenite stavove o različitim pitanjima – naprosto im je intuitivno jasno, popiju odgovore “iz ethera”, “glas srca im otkrije istinu”, ali daleko je takva “istina” od istine, i sve to skupa od transcendentalne stvarnosti. Početnike, dakle, vrebaju svakakve zamke, od kojih neke ne izgledaju kao zamke nego kao duhovna iskustva ili potvrde.

Naravno, o tome kakva ste vrsta duše jako puno ovisi što ćete doživjeti i u kojem smjeru će se kretati vaša iskustva. Ako ste avatar, odnosno trikaya, dakako da ćete doživljavati iskustva manje-više najvišeg reda veličine i o vašoj duhovnosti će se jako brinuti bogovi osobno. S druge strane, ako ste obična osoba čija je duša načinjena od astralne tvari niske čistoće i koherencije, doživjet ćete po svoj prilici ništa, ili pak astralnu viziju nižeg reda. Doživljaj, dakle, ovisi o sili i dubini kojom je vaša duša u stanju načiniti zarez na tkivu svemira, i to nije baš metafora. Doslovno se radi o tome da su se neki u stanju probiti dublje od drugih u narav stvarnosti, i dakako da će iskustva do kojih su u stanju doći biti onolike dubine koliko dubok ste napravili zarez, odnosno proboj. Zbog toga je razvoj dobrih osobnih kvaliteta imperativ bez kojeg je opasno i štetno pokušati prakticirati yogijske tehnike vizualizacije i proboja. Postoji jak razlog zašto Patanđali na prvo mjesto stavlja yamu i niyamu, odnosno propise i zabrane kojih se praktikant ima držati ukoliko aspirira na ovladavanje yogom. Tek onaj tko je ovladao takvim vrlinama može početi raditi s energetikom, naprosto zato što će u protivnom njegov um velikom snagom nabijati razne grešne, vezujuće i iluzorne strukture, i time ga velikom snagom uvjetovati, vezati za niskosti, u njegovu stvarnost prizvati svakakva zla i opasnosti, i općenito ga upropastiti. Zamislite si da imate duha u boci koji izvršava sve vaše želje. Dakako da je u toj situaciji pametno kontrolirati svoje želje, da ne bi bilo kao u onom vicu, kad je Mujo uhvatio zlatnu ribicu, rekao “e jebo mi pas mater ako je ovo zlatna ribica koja ispunjava želje”, došao doma a uplakana majka mu veli “Mujo, nećeš vjerovati što mi se upravo desilo”.

Dakle to što vi mislite da ste napravili i da se dešava, i to što ste stvarno napravili i što se stvarno dešava, to su u slučaju početnika jako rijetko iste stvari.


Danijel Turina


toggle