Članak
ČLANCI

Nevidljivi zid

indeks


Ukoliko ste pratili do sada napisano, i ukoliko ste upućeni u tehnike yoge koje sam krajem devedesetih godina objavio u svojoj prvoj knjizi i u najstarijoj verziji web sajta, jasno vam je da su sva iznesena znanja uključena u te najstarije verzije nauka koji sam pokušao prenijeti ljudima za koje sam smatrao da bi mogli imati šanse te stvari primiti, shvatiti i koristiti. Nema tu nikakvih novih otkrića, to su stare stvari; tehnike sam u konačnoj formi formulirao negdje 1997. godine, prije no što sam prihvatio prve učenike. Teorija koja stoji iza njih iskušana je i dokazana u praksi, i ništa od onoga što sam shvatio kasnije ne revidira ni jednu rečenicu tih izvornih metoda. Naprosto, to su stvari koje funkcioniraju, nešto poput Newtonove mehanike. Nova otkrića te stvari mogu staviti u širi kontekst, ali ih ne ukidaju i ne negiraju njihovu vrijednost i korisnost. Tehnika temeljne meditacije zasnovana je na principu izbora i štovanja Išta Devata, a uspjeh u praksi te tehnike je rezultat samoselekcije kvalificiranih; nekvalificirani kandidati naprosto ne postižu rezultate jer nemaju duhovnih preduvjeta za ispravno prakticiranje po uputama. Rezonancija, up-stream kriya i unutarnji prostor tehnike su koje nisam nimalo revidirao od početka jer sam ih već daleko prije stavljanja na papir doveo do savršenstva. U međuvremenu sam smislio još puno toga, ali radi se o jako specifičnim stvarima koje mogu biti od koristi samo osobama koje su već postigle izniman stupanj vladanja principima koji stoje iza temeljnih tehnika, a tu sam imao razloga za vjerovanje da će svaki napredni praktikant formulirati svoje osobne, idiosinkratske tehnike koje će najbolje odgovarati njegovom sustavu i odražavati aspekte njegovog Išta Devata, tako da nisam vidio razloga za zapisivanje takvih idiosinkratskih tehnika koje ja osobno koristim.

Ono što sam zapisivao su otkrića iz drugih sfera – ne iz sfere yogijske energetike, nego iz sfere svjetonazora, odnosno shvaćanja mehanizama koji funkcioniraju u svijetu, te bitnih ciljeva, tipičnih zabluda, te smjera u kojem se treba kretati kako bi se izbjeglo zamke koje spadaju u domenu univerzalnog, dakle prijete svima bez razlike.

Ipak, postavljaju se pitanja.

Za početak, zašto neke stvari nisam jasno objasnio, nego sam samo govorio ljudima što trebaju napraviti, a ne zašto? Zašto sam se pravio blesavijim no što jesam, zašto sam prešutio toliko stvari koje sam znao i umjesto toga konformirao svoje izlaganja tradicionalno raširenim sustavima poput kršćanstva? Zašto učenicima nisam direktnije zapovijedio što trebaju raditi i direktno im zabranio raditi stvari koje su se pokazale pogubnima? Zašto nisam učenicima koji su mi u lice lagali rekao “lažeš”, nego sam se naizgled slagao sa svim izrečenim i zadivljeno klimao glavom? Zašto nisam spriječio neka zla koja su ti ljudi radili u svoje i moje ime? Ukratko, zašto nisam suspendirao njihovu slobodnu volju i zabranio im da je primjenjuju na način koji su oni osobno odabrali, a koji se kasnije po njih pokazao pogubnim?

Zato što to nije moj posao. Štoviše, zabranjeno mi je.

Prigovor koji ima nešto više smisla je “zašto sam ih prekomjerno hvalio, zašto sam stalno prekomjerno naglašavao njihove vrline, čak i one koje su posjedovali tek u tragovima, a prešućivao njihove mane i nedostatke čak i onda kad su bili očigledni”? Naravno, taj prigovor ima smisla samo ljudima koji ne razumiju ništa o yogijskoj energetici, jer bi inače znali da je naglašavanje nedostataka i traženje mana fatalan sport koji je u stanju zatrti svaku sjemenku duhovnog rasta i ugasiti plamen upaljen inicijacijom. Učenik pod svaku cijenu treba održavati pozitivno energetsko stanje koje mu omogućuje da se prisjeti stanja daršana i uspostavi uzlaznu energetsku struju Kundalini, u stanju zanosa i predanosti. Prekomjerna, čak i opravdana kritika može kolabirati energetski sustav učenika i zauvijek mu zatvoriti duhovna vrata otvorena inicijacijom. Iz tog istog razloga su zavidni neprijatelji mojih učenika neumorno po cijele dane radili na tome da im uruše duhovno stanje, da u njima potiču sumnje, osjećaj nevrijednosti, da ih potiču u gledanju i činjenju zla, u sumnji, skepsi, nevjeri, bahatosti i lijenosti, i bojim se da su u tome bili učinkovitiji nego ja u poticanju vrlina, naprosto zato što su učenici više vjerovali u svoje mane nego u svoje vrline, i štoviše gajili bi negativne osjećaje prema meni i mislili da živim u iluziji kad bih o njima govorio dobro i kad se činilo da svi vide neko zlo osim mene. Svatko tko je iole upućen u način na koji ja razmišljam morao je ovo znati, a opet, čini se da je većini to promaklo. Naime, ja imam drugačije viđenje istine od uobičajenog. Meni nije istina da je jabuka žuta, nebo plavo i sunce vruće. Meni je istina da je kompletna materijalna stvarnost zapravo kompleksna iluzija, a da je transcendencija te iluzije jedino o čemu se može govoriti kao o stvarnom. Dakle stvarno je ono od čega nadiđete uvjetovanost duše materijalnom percepcijom, a ne sklad između “objektivne stvarnosti” i subjektivne percepcije, kako bi se obično definiralo istinu. Zamislite si da ste u matrixu, ukopčani u elektranu i generator sintetičkih snova. Sve što vi percipirate je iluzija koju generira računalo, ali iz vaše pozicije, “istina” je kad jedete odrezak i velite da jedete odrezak.

Ne. Istina je kad jedete odrezak i velite “ovo je iluzija koju računalo projicira u moj mozak, a ispod te iluzije je potisnuta stvarnost koja glasi da mi je u mozak ugrađen konektor, u konektor je uključena sonda spojena s računalom, a preko tog sustava se moju glavu puni percepcijom jedenja odreska koja je u cijelosti iluzorna.

Iz pozicije jednog yogina, nije bitno je li Isus postojao ili nije. Bitno je samo može li se meditacijom na takvog Isusa postići transcendentalno iskustvo. Nije bitno je li postojala zubić vila, djed mraz ili uskršnji zec. Nije bitno jesu li postojali Krišna i gopije, i jesu li doista u selu na obali Yamune imali svoje lile. Je li to sve povijesna činjenica ili bajka potpuno je nebitno. Bitno je samo je li to dovoljno kvalitetan predložak za meditaciju, odnosno može li se kroz taj predložak postići transcendentalno iskustvo, odnosno daršan nekog od Bogova koji će taj intelektualno-emocionalni vehikl iskoristiti kako bi kroz njega čovjeku ulio više aspekte stvarnosti u svjesni spektar.

Na sličan način, nije bitno je li neki lijek placebo ili ne, sve dok je pacijent izliječen. To je jedino bitno, konačni rezultat. Budući da je sve oko nas neka vrsta iluzije, yogin se naravno služi manipuliranjem različitih vrsta iluzije kako bi u učenicima postigao poželjne duhovne efekte. Taj efekt, dakle viša stvarnost koja je dotakla učenika, daleko je stvarnija od fizičkog svijeta. Daleko je stvarnija od činjenice da je nebo “plavo” ili da je zlato “žuto”. Daleko je stvarnija od jabuke, koju je dovoljno povećati pod mikroskopom pa da iluzija njenog postojanja nestane, unatoč tome što bi se svi dali zakleti da jabuka postoji jer je, eto, svojim očima gledaju. Kako to vedanta veli: samo je brahman stvaran, percipirani svijet je iluzija, a jivan je u svojoj istinskoj biti brahman - “brahma satyam, jagan mithya, jivo brahmaiva naparah”.

Zbog te bitne razlike u načinu na koji sam ja gledao na istinu i načinu na koji svjetovni ljudi gledaju na istinu, dešavale su se smiješne situacije, poput one u kojoj jedan od mojih učenika svoju omiljenu fantaziju priča kao da je stvarni događaj, a ja prihvatim priču i razgovaram s njim kao da je to stvarnost, i potvrđujem to pred drugima. Naime lik je isfantazirao da je bio na Tibetu i tamo imao učitelja, a ja jasno vidim da je sve to samo u njegovoj glavi. Zašto ja nisam rekao “prestani lagati”? Zato što je lik očito psihički sjeban, jer mu inače takve fantazije ne bi trebale. Budući da mu trebaju, znači da je u jako krhkom emocionalnom stanju i treba mu nekakva poštapalica koja će mu dati vrijednost. Bilo mi je potpuno jasno da ako mu velim da mi je jasno da laže, mogu odmah odustati od svakog pokušaja da mu pomognem i pokažem mu put prema stvarnoj duhovnosti. Osim toga, fizička stvarnost je irelevantna u tim stvarima – moja tehnika temeljne meditacije ionako preporučuje da si isfantazirate lik svojeg Išta Devata, oblik u kojem najbolje doživljavate Božansko. Ovaj si je već isfantazirao cijeli Tibet i učitelja na njemu, plus šest godina naukovanja. Znači temelje je već postavio, duhovnost mu je bila dovoljno bitna da mu je takva fantazija stvarnija od sobe u kojoj stanuje, i kao takav bi mogao biti vrlo dobar učenički kandidat. Tako sam ja razmišljao. Ukoliko mu pokažem nešto dovoljno stvarno, ukoliko mu dam svoj daršan i šaktipat inicijacijom mu probudim Kundalini, naučit ću ga stvarne tehnike yoge, vrlo brzo će postati stvarni yogin, i njegova fantazija stvorena iz očajničke, neostvarive želje za duhovnom podukom spontano će otpasti onako kako cvijet otpadne kad se formira plod. Kad duhovna želja bude ispunjena u stvarnosti, sve iluzije kreirane uslijed frustracije otpast će, onako kako seksualne fantazije o nedefiniranom seksualnom partneru otpadnu kad si čovjek nađe stvarnog seksualnog partnera.

To vam je manje-više doslovni transkript mojeg razmišljanja iz tog doba – ne navodim ga kao primjer nečega što je dobro, ispravno i preporučeno, nego naprosto kao svjedočanstvo, u svrhu dokumentacije mojeg tadašnjeg razmišljanja.

Kako biste shvatili dublje razloge iza tog mojeg razmišljanja, moram vam objasniti više o tehnici yoge kojom sam se ja koristio i postigao velike stvari. Ja sam, naime, počeo kao praktikant autogenog treninga, odnosno modificiranog oblika autohipnoze. Tom tehnikom sam naučio modificirati fizičke funkcije, te inducirati meditativno stanje u kojem vizualizacije i proživljavanja imaju veću čistoću i intenzitet nego u običnom stanju. Jedna od stvari koje sam na takav način vježbao je učenje “karmičkih lekcija” na kontroliran način, bez potrebe za fizičkim iskustvom koje bi kreiralo novu materijalnu inkarnaciju. Naprosto, identificirao bih neku svoju želju, i kreirao cijelu situaciju u kojoj se ta želja može ostvariti, kako bih naučio isto ono što bih inače morao naučiti ponovnim rođenjem u takvoj karmičkoj situaciji. U toj tehnici sam se iznimno izvještio, i nemojte misliti da se tu radi o klasičnim fantazijama kakve svi ljudi imaju. Ono što sam ja radio je detaljna simulacija, dakle zamišljao bih da sam građevinski radnik koji radi na skeli, ima um građevinskog radnika, sva ograničenja građevinskog radnika, profinjenost svijesti građevinskog radnika, želje građevinskog radnika, ukratko, potpuno bih se identificirao s takvom situacijom. To vam je ona vrsta simulacije koja vam omogućava da “hodate par kilometara u nečijim cipelama”, da osjetite poziciju te osobe bez prosuđivanja, iz pozicije prvog lica, da osjetite moć identifikacije s pozicijom koja vas vježba u vairagyi, u distanci u odnosu na vlastitu tjelesnu poziciju. Lopov koji je uhvaćen u krađi, vojnik koji čuva koncentracioni logor, pas koji čeka da gazda dođe doma, žena u osmom mjesecu trudnoće koju bole leđa i nakon napornog dana ide autobusom doma, astronaut koji po stoti put ponavlja rutinski manevar u neudobnom simulatoru i peče ga znoj koji mu se ispod kacige lagano slijeva u oči a ne može ga otrti rukom. Kao što rekoh, te simulacije su jako, jako detaljne, i bavio sam se njima kako bih naučio što više o ljudima čije iskustvo je po mogućnosti što različitije od mojeg, a detaljnošću simulacija ispunjavao sam istu onu svrhu koju u slučaju većine ljudi ispunjava gruba stvarnost koja ih suoči s činjenicom da njihove fantazije pretvorene u stvarnost nimalo ne liče na ono što su zamišljali. Ljudske fantazije su uglavnom tako idealizirana verzija da to sa nikakvom fizičkom stvarnošću nema veze, ali ja tu grešku nisam pravio. Moje simulacije su uključivale neudobne cipele, gaće koje ti se uvuku u guzicu a neugodno ti je izvaditi ih jer znaš da te ljudi gledaju, neudobnost i bol uslijed neugodne fizičke pozicije, umor, i sve ostale frustrirajuće, neugodne aspekte ljudske egzistencije. Te moje simulacije su bile jednako učinkovite za raspršivanje iluzija o nekom drugom, “boljem” obliku tjelesne egzistencije kao i najbrutalnije budističke vježbe za spoznavanje prolaznosti materijalnih formi, s tim da moje vizualizacije nisu imale naglasak samo na neugodnom. Vizualizirao sam ja i sve ugodne, pozitivne aspekte ljudskog iskustva, sve zanose, nade, radosti, ljubavi i užitke, ali stavljene u kontekst svega ostalog što sačinjava ljudsku stvarnost. Tu tehniku sam vježbao dosta dugo, uz ostale stvari nekoliko godina, a rezultati su bili strašni. Za početak, koristeći sposobnost za osjećanje ljudskog astrala, “snimio” bih neku osobu u javnom prijevozu i proživio njen život – smrdljiva kumica koja nosi cekere na plac. Baba puna predrasuda koja kćeri objašnjava kakve su muškarci svinje. Njena kćer koja koluta očima i fantazira o nekom dečku iz razreda koji joj se sviđa, ali ne zna baš što bi s tim emocijama počela. Pijanac. Vozač autobusa. Cura sređena za izlazak. Umorni radnik koji ide doma s posla. Pilot ratnog zrakoplovstva. Tajnica generalnog direktora, zaposlena po vezi, koja se boji da će svi vidjeti da je glupa, pa si na silu nabrijava samopouzdanje. Narkoman koji razmišlja što bi mogao ukrasti i prodati da dobije novac za drogu. Sto dosadnih, običnih ljudi s njihovim dosadnim, običnim životima, koji svi fantaziraju o tome da je nekom drugom bolje, da bi im bilo bolje da su drugog zanimanja, drugog spola, drugog imovinskog statusa. Ako ste se ikad pitali kako i zašto ja tako dobro razumijem ljude i znam svima sve objasniti na način koji im je blizak i razumljiv, eto vam razloga. Ja sam godinama vježbao samyamu na druga bića. Ja razumijem kako se osjeća mačka, zato što sam bio mačka.

Zašto sam to vježbao? Zato što sam shvatio da je vjerojatno centralni motor iza reinkarnacije zapravo iluzija da je trava zelenija s druge strane plota, da je nekom drugom bolje, da je u nekom drugom obliku postojanja sve super, da se tamo nalazi ostvarenje naših želja. Budući da sam bio jako zainteresiran da se više nikad ne moram roditi u ovoj rupetini, možete shvatiti moju motivaciju da propušem sve zakutke svijesti i podsvijesti u kojima bi se mogla nalaziti neka projekcija ili želja koja bi kreirala moju iduću materijalnu inkarnaciju. Bio sam toliko marljiv i učinkovit u toj vježbi, da sam zapravo ovladao totalitetom ljudskog emocionalnog spektra, i to ne govorim olako. Dovoljno je da si zamislite što sam ja sa svojom koncentracijom, pameću i disciplinom morao provrtjeti kroz svijest u nekoliko godina vježbe pa će vam odmah biti jasno da tu nema nikakvog pretjerivanja.

Nakon što u ljudskom iskustvu više nije bilo ničeg zanimljivog i nepoznatog, budući da sam sve propuhao barem nekoliko puta iz nekoliko perspektiva (što i nije tako teško, budući da su ljudski životi uglavnom iznimno stereotipni i dosadni), počeo sam raditi na nečemu drugom, naime na istovremenom razvijanju sposobnosti za ljubav i sposobnosti za nevezanost, za neposjedovanje voljenog. To bih radio tako što bih vidio lijepu curu u gradu, iznutra osjetio čistu radost zbog činjenice njenog postojanja, koje bih osjetio onako kako suncokret upija sunčevu svjetlost svojim laticama, osjetio bih čitavu njenu stvarnost i prema njoj osjetio ljubav koja je sreća zbog činjenice postojanja lijepog i dobrog, poklonio bih se u sebi ljepoti i dobru koje je ta osoba, sa zahvalnošću što me svojim postojanjem dotakla, i pustio je da ode iz mog života bez i najmanje želje da je zadržim, posjedujem, s njom uspostavim bilo kakav kontakt koji bi značio afirmaciju ego-pozicije koja želi kontrolirati, biti u kontaktu, biti uvažena, bilo što. I sve to unutar nekoliko sekundi, u prolazu. Budući da sam prethodnim vježbama već postigao iznimnu mentalnu vještinu, ovo nisam morao ponavljati puno puta kako bih stvar izveo savršeno, ali nakon što sam to izveo par puta, nakon što sam hodao okolo kao svjetionik koji emitira apsolutno čistu notu anahate, u smislu totalne bezuvjetne ljubavi i prihvaćanja, desilo se nešto čudno, neočekivano i potpuno neplanirano.

Počeo je, sam od sebe, proces inicijacije u vađru.

Da se razumijemo, inicijacija u više duhovno stanje, daršan i samadhi meni nisu bili nikakva nepoznanica ili novost. Godine 1991. naučio sam autogeni trening i prakticirao ga svakodnevno do 2003., kad sam nakon čitanja tantričkih upanišada spojio duboko autogeno stanje s određenim osjećajem koji sam pokupio čitajući upanišade, i u cijelom tijelu i mentalnom prostoru osjetio snažnu rezonantnu vibraciju “om!”, otprilike onakve vrste kao da vam unutar svijesti “puhne” jedna od onih “HOOOOOoooooOOOONK!!!” sirena na komprimirani zrak, uz rezultirajući šok kao da vas je netko istovremeno spojio na struju i šutnuo nogom u dupe. Recimo samo da sam bio jako sretan što sam već prije prestao pušiti, a odmah sam za svaki slučaj prestao jesti meso po hinduističkim uputama, jer sam imao dojam da mi je sistem nepročišćen i da je to iskustvo rezultat toga, i da ako se ne dovedem u bolje stanje moglo bi se desiti da me stružu sa zidova, ako se slično iskustvo ponovi. Nešto kasnije, u jednoj Sai Babinoj knjizi pročitao sam uputu o meditaciji: “Nije bitno na koji Božji lik se koncentrirate, sve dok to radite iskreno i svim srcem; bitno je da odaberete lik koji vam je najbliži, koji u vama u najvećoj mjeri budi osjećaj svetog i Božanskog, i predajte mu se svim bićem.” Budući da sam prije par dana na TV čuo nešto zanimljivo – Hare Krišna redovnika koji je rekao nešto na temu “Ljudi si među drugim ljudima pokušavaju naći ljubavnika, osobu koju će voljeti, i uslijed nesavršenstva tih osoba susreću se s mnogim frustracijama. Budite radije ljubavnici Boga – on je ovdje, kraj vas, i voli vas više nego vas bilo koja ograničena osoba može voljeti. Naučite voljeti Boga.” - u kombinaciji, te dvije stvari su mi “kliknule”. Ušao sam u autogeno stanje i počeo zamišljati Isusa u najjačim trenucima moći, za vrijeme propovjedi. To je, naime, tada bio najjači duhovni predložak koji sam mogao prizvati. Rezultat je bio strašan. Ono što sam osjetio, kasnije sam opisivao kao “orgazam pomnožen s atomskom bombom”, i to nije nikakvo pretjerivanje. Iskustvo sam identificirao kao “ananda”, blaženstvo, tvar od koje je načinjen Bog. Ogromno, silovito, vibrirajuće svjesno blaženstvo, koje je bilo, da parafraziram sv. Tereziju Avilsku, toliko divno da bih poželio da vječito traje, i toliko silovito i moćno da sam se bojao da ću smjesta umrijeti ako odmah ne prestane. Nakon što je iskustvo počelo slabiti, svijest mi je ispunio osjećaj duhovne prisutnosti i znanje da je biti bhakta veća stvar od najveće stvari koja mi je do tada bila zamisliva.

Dakle, jasno vam je zašto mi dramatična duhovna iskustva nisu bila nikakva nepoznanca.

Nakon tog iskustva, postao sam klasični sektaš. Radio sam sve što preporučuju sveti spisi; Hare Krišne i Sai Babovci bi bili ponosni na mene, postao sam točno takav suhi, naporni i dosadni prdonja poput njih. Nakon cca. godine dana, pobjesnio sam i poslao sve to skupa u kurac, zaključio sam da jebeš takvu duhovnost i Boga kojemu se tako služi, da je sve to skupa bezvrijedno i da sam osjećao veći fokus svijesti programirajući engine objektne baze podataka u Pascalu nego meditirajući. Dan prije čitao sam tekstove od Vivekanande i imao sam problema sa shvaćanjem impersonalnog Božjeg aspekta, dakle stanja jedinstva atmana i brahmana, smatrajući to stanje negacijom individualne osobnosti i u osnovi nečim negativnim. Sav zdrkan, uzeo sam jednu Sai Babinu knjigu i pročitao dio u kojem piše da je Bog uvijek u blaženstvu, i totalno sam popizdio. “Pa zaboli me jebeni kurac što si ti u blaženstvu, naravno da si ti u blaženstvu, a gdje sam ja? U kurcu sam, eto gdje. Nalazim se tu u prokletoj materiji, ne vidim ništa, nitko mi ništa ne govori, nesretan sam i neispunjen, i baš mi je dobro znati da si ti u blaženstvu, od toga imam upravo nevjerojatne koristi. Jebi se i ti i tvoje blaženstvo.” Isti čas mi se sa svijesti makla prije neprimjetna koprena i osjetio sam daršan jednog od Bogova – mirnu, duboku prisutnost. Naprosto sam ga osjetio tamo i smjesta sam ušao u nirvikalpa samadhi, spoznao sam da sam Ja taj brahman, Ja sam sat-ćit-ananda, gledao sam u svijest tog bića i naprosto doživio totalnu samospoznaju istog tog trenutka. Naime to je svojstvo Bogova, oni su načinjeni od tvari atma-brahma-jnane, samospoznaje brahmana, od sat-ćitananda, hari om tat sat, On je ta stvarnost, Ja Jesam. Vidio sam da sam Ja taj Bog koji je uvijek u blaženstvu, uvijek, da je Bog nesretan kad sam ja nesretan zato što je On sva bića, nikad nijedno moje stanje nije izvan Njegovog iskustva i kad ja patim, On pati. Isto tako, uvijek i u svim iskustvima Ja sam transcendentalni brahman, zlatna ptica na drvetu vječno nedirnuta i savršena dok obična svjetovna ptica jede slatke i gorke plodove osjetilne, svjetovne egzistencije, do spoznaje da je ona ta savršena, zlatna ptica, vječno nedirnuta, vječno satćitanandamaya. Ja sam Krišna, Ja sam Arđuna koji štuje Krišnu, Ja sam taj brahman, Ja sam samospoznaja, Ja sam jedina, temeljna stvarnost.

Da. Kao što rekoh – moćna stanja i duboka transformirajuća iskusva nisu mi strana. Bavio sam se ozbiljnim stvarima i doživio puno toga. Ali, da se vratim na početak, inicijacija u vađru, tri godine nakon ovog iskustva samadhija, bila je možda najčudnije, najmanje očekivano i najšokantnije iskustvo koje sam ikad doživio.

Te tri godine nisam proveo gledajući u bijeli zid, naravno. Kao što sam već opisao, vježbao sam simulaciju karmičkih obrazaca, radio sam samyamu na različite oblike postojanja i na takav način postigao savršenstvo vairagye, nevezanosti za svoju osobnu poziciju. Isto tako sam počeo doživljavati progresivno sve jače Kundalini simptome, formulirao sam tehniku up-stream kriye i rezonancije, vježbao fokus, distancu, jasnoću misli i emocija, i na kraju, vježbao čistu notu nevezane ljubavi, budisti bi to nazvali “metta”, s tim da oni pod tim obično misle bitno slabiju i manje “energičnu” emociju od one koju sam ja držao. U jednom trenutku, sjećam se točno kojem – nosio sam knjige nazad u knjižnicu u Velikoj Gorici, mislim da sam vraćao Mahabharatu i Yoga upanišad, a posudio novi prijevod “Gospodara Prstenova” - stvar je polako počela, osjećaj prisutnosti svijesti u području grla. U retrospektivi, imam dojam da me je netko jako precizno vodio, budući da sam već prije u nekoj CD-teki u Zagrebu posudio CD “Islands” od Oldfielda, koji sam pustio na liniji i počeo čitati Tolkiena. Kako sam slušao i čitao, imao sam dojam da se proces transformacije odvija u pozadini. Povremeno sam imao potrebu pomagati mu fokusom na neki vid energije, na nekom dijelu tijela. Na neki interesantan način kombinacija glazbe i knjige koju sam čitao je dodatno otvarala neke aspekte svijesti koji su mi do tada bili nepoznati, potpuno izvan iskustva. Ono što je bilo u najvećoj mjeri šokantno je bio totalni nedostatak mette, ljubavi čije sam zračenje do tada vježbao. To mi je bilo šokantno zato što sam očekivao da nakon ljubavi slijedi veća, moćnija, silovitija verzija ljubavi, onako kako se to obično u duhovnim tekstovima govori – nakon ljudske, uvjetovane ljubavi, postoji veća, čista, savršena i bezuvjetna Božanska ljubav. Ono što sam ustanovio jest da je to potpuno, totalno, apsolutno pogrešno. Nakon ljubavi, slijedi nešto što nema apsolutno nikakve veze s ljubavlju, nešto što je iznad ljubavi koliko je ljubav iznad komada kamena. Ovo ne da je drugačija emocija, nego se od emocije razlikuje koliko emocija od tvari. Stanje svijesti koje sam osjećao, točnije rečeno postao, je grom-dijamant, tvar u usporedbi s kojom je obična materija poput pramena magle, tvar koja je “gušća”, tvrđa, stvarnija od bilo čega zamislivog, naprosto veći red veličine stvarnosti od bilo čega poznatog. Riječ “vađra” mi je pala na pamet kao jedino objašnjenje, iako se prije nisam posebno bavio tekstovima koji opisuju takve stvari budući da ih nisam imao s čime povezati pa su mi bili posve apstraktni i neupotrebljivi, ali unatoč toga sam zapamtio tu i tamo poneku riječ. Taj proces transformacije je trajao preko tjedan dana. Za to vrijeme sam čitao, hodao, meditirao, šetao po groblju i odgovarao na potrebe procesa, recimo u jednom razdoblju sam imao potrebu proći kroz “četiri elementa”, i “osjetiti njihova savršenstva”. Možete si zamisliti koliko je to ludo i apsurdno jednom fizičaru, imati silovitu potrebu osjetiti savršenstvo zemlje, vode, vatre i zraka, po čakrama mulaadhara, svaadhišthana, manipura i anahata; tu sam zapravo htio-ne htio otkrio tehniku unutarnjeg prostora unutar par minuta, i kriyom, vizualizacijama i mantrama kroz koje sam vođen pročistio preostale nečistoće na elementima unutar par sati, nakon čega je slijedilo gašenje četiri elementa i totalna sublimacija u vađru. Neću se ni truditi objašnjavati kako to izgleda, zato što nitko tko nije doživio takvu transformaciju ne može shvatiti o čemu se radi. Stvar je naime toliko iznad ljudskog iskustva, da u usporedbi s tim ni daršan, ni samadhi ni bilo što takvo nije ni približno toliko dramatično, naprosto zato što su to iskustva koja prolaze kroz ljudsku egzistenciju, podrazumijevaju je kao takvu i u njoj ostavljaju trag, a inicijacija u vađru totalno transformira same temelje te ljudske egzistencije, svega što vas sačinjava – svih ideja o stvarnosti, o osjetilima, umu, emocijama, duhovnim iskustvima i njihovim kategorizacijama, sustavu vrijednosti – apsolutno sve ide u smeće i na njegovo mjesto dolazi nešto što se najbolje dade opisati kao svijest načinjena od ledene svjetlosti električnog luka koja je gušća od neutronijuma, gušća je od singulariteta, materija je tek magla, i imate problema s disanjem jer zrak nema dovoljnu gustoću i tvarnost, ne možete jesti i piti jer su voda i hrana magla koja ne može zadovoljiti vaše nove potrebe, samo vađra može, a proces još nije gotov pa je ne možete “jesti” kroz grlenu čakru i jezik u onim količinama koje bi zadovoljile novo tijelo.

Svijest mi se transformirala jednako kao i tijelo, tako da sam mogao direktno vidjeti duše i energetska tijela bića koja se kreću oko mene, i to je bilo iznenađenje, budući da je moj vedantinski svjetonazor podrazumijevao da ispod nečistoća upadhija i kośa u biću postoji savršeno čista jezgra koja je atman, ali ono što sam vidio je bilo suprotno – postoji samo tvar bića, atman uopće nije na toj razini, on nije dio bića niti s njim ima ikakve veze, atman je samo tihi svjedok, transcendentalan i ne-tvaran. Tvar od koje su načinjena bića je anatmička, i kad bi se uništilo biće ne bi ostao čisti atman nego naprosto uništeno biće, biće je ta “prljavština”, tvar koja naprosto nije evoluirala, dakle koncept vedante je bio potpuno pogrešan, i ta spoznaja je bila toliko dramatična da mi je zapravo trebalo deset godina da bih shvatio što ja to zapravo gledam, dakle da je to ono o čemu govori budizam kad govori o bićima kao agregatima, kad govori o doktrini anatmana, kad potiče transformaciju i evoluciju te gašenje četiri elementa i inicijaciju u vađru. Cijela ta teorija mi nije sinula odmah, nego postupno, kroz godine, budući da je to teško sve skupa intelektualno povezati, a vedanta je bila toliko centralni dio mojeg svjetonazora, potvrđen s toliko iskustava, da sam na intelektualnoj razini naprosto funkcionirao na dva kolosjeka – s jedne strane sam znao da je istinit nauk vedante jer sam to vidio, a s druge strane sam znao da je cilj evolucija, da je cilj u smjeru vađre a ne u smjeru samadhija, jer samadhi ne dira relativnu egzistenciju kojoj je posve transcendentalan, i nema svojstvo ni evolucije bića ni oslobođenja od svjetovnog. Tek transformacija kroz koju sam postupno, godinama odozgora bio vođen predstavlja odgovor, dakle totalno raskapanje, pročišćavanje i gašenje četiri “elementa” koja sačinjavaju niži oblik duhovne egzistencije, te buđenje novog oblika postojanja u vađri.

I sad mi netko dođe pa mi veli da bih trebao posebno mariti za to što mi je neki učenik lagao i svoje umišljanje prezentirao kao stvarno iskustvo. Halo??? Nakon što sam vidio kakav oblak magle je materija, koja je narav prave, više stvarnosti koja je cilj, i kakva čistoća energetskog zračenja se može postići razdvajanjem osobnog doživljaja od “stvarnosti”, dakle ne marenjem za “istinitost” predloška na koji se koncentrirate, nego naprosto razvojem poželjnih kvaliteta svijesti, ja bih kakti trebao mariti za to što je netko odvojio svoju svijest od fizičke stvarnosti i u mašti proživljavao iskustva koja su u njemu stvarala jake duhovne osjećaje? Pa to i jest ono što bih preporučio kao tehniku meditacije, pa sam to toj osobi uzeo kao plus a ne kao minus. Dakako, bilo mi je jasno da je lik sav sjeban i da ima razvaljen osjećaj vlastite vrijednosti pa zato priča lažne priče koje ga trebaju predstaviti u dobrom svjetlu, ali to sam protumačio kao težnju ka dobru, ka usavršavanju. Dakako da sam vidio kako mu izgledaju energetska tijela, da je cijeli od astrala i da iznad nema ništa više, dakle nije iniciran u vađru, ali mislio sam da ako ga uspijem naučiti predanosti, služenju, ako ga naučim da mene prepozna kao učitelja kojeg je tražio, da ću ga bez ikakvih problema izvući.

I uspjelo mi je. Trebalo mi je cca. pet godina ali doveo sam ga do ruba inicijacije u vađru. On je bio prva osoba nakon mene, kojoj je to uspjelo. I znate što se desilo? On ima čast biti jedina osoba za koju znam, ikad, da je odbila inicijaciju u vađru zato što je bila toliko vezana za ograničavajuće koncepte, da je mislio da mora biti kažnjen za to što mi je lagao, što je postupio “nečasno”, nije se usudio priznati da mi je lagao i da nije nikakva velika faca nego samo mali, zbunjeni i nesigurni siročić koji me htio impresionirati pričicama. Lik je pukao i urušio se, od njega su ostale samo pojačane verzije njegovih mana. U osnovi, moj pokušaj da ljudima prenesem ono što sam naučio, da druge dovedem do iste inicijacijske točke, da zadržim stvar na svijetu i ne dopustim da dragocjeno znanje ode sa mnom, rodio se i umro s tom osobom – u spoznaji da uspjeh nije jedini mogući ishod.


Danijel Turina


toggle