Članak
ČLANCI

Strujni krug

indeks


Koliko sam uspio shvatiti analizirajući religije, one se svode na tri osnovna pristupa, odnosno tipa.

Prvi, najveći, je potpuno bezvrijedno smeće – balast praznovjerja, ludosti, krivih vjerovanja i besmislica koje nemaju nikakvu transcendentalnu svrhu niti izvor. To su religije koje predstavljaju tek manifestaciju psihopatologije autora. Primjer su sve religije koje štuju nekakvo nadrkano, moćno božanstvo koje traži krvne žrtve i apsolutnu pokornost, te kontrolira materijalni svijet i događaje u njemu.

Drugi tip su religije koje pokušavaju postići daršan nekog transcendentalnog bića (ili pak samadhi, satori ili sličan impersonalni ekvivalent daršana). To su, u osnovi, sve mističke religije, od mističkog kršćanstva, preko sufizma i zena do bhakti marge.

Treći tip su religije, ako ih uopće tako možemo nazvati, koje se bave identificiranjem, aktiviranjem i profinjavanjem čovjekovih osobnih duhovnih kapaciteta. Primjer takvog sustava su tantrizam i yoga, u svojim hinduističkim i budističkim derivatima.

Mnogi sustavi sadrže kombinacije ta tri osnovna principa, tako da razdioba ne ide nužno između sustava, nego unutar njih. Primjerice, vaišnavizam sadrži hrpe priglupog balasta, veliki dio prakse posvećen pokušaju postizanja daršana Krišne i Radhe, te veliki dio namijenjen usavršavanju vlastite osobnosti kako bi ona bila sposobna postići taj cilj. Teško je naći sustav koji je posve čisti primjer samo jednog od ta tri principa – čak i posve praktični sustavi sadrže hrpu teorije; sustavi koji namjeravaju buditi čovjekove duhovne resurse to u pravilu uvijek čine s ciljem dosezanja transcendentalnog, a sustavi koji prvenstveno pokušavaju postići daršan praktički uvijek se oslanjaju na određeni stupanj profinjenja i buđenja osobnih kapaciteta, te ogroman opus teorije koji sadrži predloške za kontemplaciju.

Ono što je najzanimljivije je da sustavi koji pokušavaju postići daršan u ogromnoj mjeri naglašavaju važnost buđenja Kundalini.

Naravno da na Kundalini ne postoji natpis “Kundalini” niti na daršanu natpis “daršan”, ali ako pogledamo vaišnavizam kao praktički savršen primjer mističke religije koja teži postignuću daršana (čak i šire od toga – sveobuhvatnom uključenju Božje transcendentalne stvarnosti u sve aspekte života), vidjet ćemo da se kao najviši simptomi predanosti Bogu spominju stanja koja su očito posljedica buđenja Kundalini.1 Ekstaza predanosti praćena fizičkim simptomima koji nevjerojatno podsjećaju na histerično ponašanje (pjevanje uz naglašeno kretanje tijela, preznojavanje, ples u vjerskom zanosu, valjanje po podu, nekontrolirano smijanje i plakanje itd.) razmjerno su tipičan prizor u bhakti kultovima, koji prema tim pojavama nemaju jednoznačan stav – dok ih jedni uzdižu kao simptome najvišeg postignuća, drugi ih shvaćaju kao početnički doseg i, štoviše, zastranjenje, što je i moj stav. Naime, tu se očito radi prolasku Kundalini kroz periferne nadije, što je ekvivalent histeričnih, površnih emocionalnih stanja praćenih histeričnim fizičkim simptomima. U suvislo formuliranim yogijskim praksama takve stvari se ne bi trebale dešavati, budući da bi kretanje Kundalini trebalo biti usmjereno kroz centralne nadije – sušumnu, te vađrini, ćitrini i brahmani, koje se za sve praktične svrhe percipira kao dublje slojeve sušumne. Razlika između kretanja Kundalini kroz periferne i centralne nadije je ono što bi se moglo opisati kao razlika između dionizijske i apolonijske ekstaze – dionizijska je ekstrovertirana, podsjeća na mahnitost pijanstva i u njoj je sve puno specijalnih efekata i drame. Apolonijska je, pak, introvertirana, okrenuta prema unutra, i osoba koja doživljava takvu ekstazu prije će ličiti na kip, na čovjeka koji je posve izgubio tjelesnu percepciju i osjet, i jedva da će išta u njegovoj pojavi nagovijestiti dimenzije iskustva koje proživljava. Koliko god dionizijska ekstaza na van izgledala dramatično, sa svim valjanjem po podu, plakanjem, smijanjem i histeričnim ponašanjem, takvo iskustvo je zapravo vrlo plitko i slabo, a za svu dramu je zapravo zaslužno zaprljanje sustava, te usmjerenje Kundalini kroz tanke, slabe periferne nadije koji nemaju kapacitet potreban za primanje i provođenje tog reda veličine energije. Dapače, takvo stanje je čak opasno, i ukoliko potraje izazvat će oštećenje sustava. Neurološka oštećenja poput epilepsije, te psihička oštećenja poput različitih psihotičnih stanja uopće nisu neočekivana ukoliko se netko igra s Kundalini bez stručnog vodstva, a upravo takva situacija je česta u bhakti kultovima, koji zapravo cijelo vrijeme iritiraju Kundalini ali ne znaju što točno rade, i ne znaju što bi s njom počeli jednom kad je aktiviraju. Yogijske škole tantričkog pravca, pak, cijeloj stvari pristupaju daleko studioznije, obeshrabrujući histerično ponašanje kakvo bhakti kultovi potiču, tako da u tantričkim školama skretanje Kundalini u periferne nadije zapravo ne postoji kao problem. Tehnike povlačenja svijesti iz osjetila i tijela prema unutra, tehnike poput mula bandhe i kečari mudre, sve to priprema energetski sustav na buđenje Kundalini i njeno ispravno usmjeravanje, tako da kad u kontekstu tantričke yoge dođe do buđenja Kundalini, svi mehanizmi potrebni za njeno ispravno usmjeravanje već otprije postoje i skretanja su ekstremno malo vjerojatna, za razliku od bhakti kultova u kojima su skretanja pravilo a internalizacija iskustva iznimka.

Primjer takvih Kundalini-ludovanja su američke protestantske sljedbe koje potiču histerično ponašanje i u kojima sljedbenici očito manifestiraju simptome skretanja Kundalini u periferne nadije; vaišnavizam potiče slično ponašanje. Katolička crkva, s druge strane, potiče “apolonijski” pristup Kundalini, dakle internalizaciju iskustva – iako, naravno, nitko od njih ne govori o Kundalini.

Jedna od zabluda povezanih s Kundalini je da se ona budi seksom, ili da je s njim jako povezana. To je potpuno netočno. Ukoliko vam netko veli da seksom budi Kundalini, znajte da nema pojma, budući da je seks jako slab način buđenja Kundalini, praktički posve neučinkovit u tom smislu, budući da predstavlja lagani odušak energije, umjesto koncentriranog oslobađanja, te stavlja preveliki naglasak na fizičko tijelo, čime se praktički garantira skretanje Kundalini u periferne nadije i s tim povezane opasnosti. Najučinkovitiji način buđenja Kundalini je, zapravo, predanost Bogu, odnosno Išta Devata. Ništa drugo se ne može usporediti. Naime, kombinacija poštovanja, divljenja, obožavanja i predanosti uzvišenom biću koje utjelovljuje sve naše ideale za Kundalini je istovremeno nišanjenje i povlačenje okidača. Fokusom na ideal usmjeravamo duhovni fokus na najsofisticiranije duhovne supstancije koje smo u stanju dohvatiti. Predanost otvara sušumnu te u nju privlači tok prane, i potrebna je samo najmanja “iskra” kako bi se aktiviralo stanje koje je dijelom daršan, a dijelom ekspanzija Kundalini kroz sušumna nadi i van kroz krunu; u stvarnosti, nema nikakve bitne razlike između silaznog kretanja transcendentalnog prema čovjekovom svjesnom spektru, te uzdizanja Kundalini prema gore. Ja to doživljavam kao zatvaranje strujnog kruga u kojem “gore” i “dolje” nisu jasno odvojene stvari; transcendentalno “povlači” Kundalini prema gore, a dizanje Kundalini spaja fizičku egzistenciju čovjeka s transcendentalnom duhovnom komponentom, i te dvije stvari ne postoje kao odvojene, nego kao dva načina opisivanja istog fenomena. Taj fenomen, nažalost, izostaje u slučaju “dionizijskog” aktiviranja Kundalini, dakle histeričnog lamatanja tijelom i emocijama a bez ikakve stvarne duhovne komponente, naprosto zato što je Kundalini skrenula u krive nadije i jedini rezultat toga može biti oštećenje sustava ukoliko se pojava smjesta ne zaustavi. Nažalost, nestručni ljudi bez yogijskog treninga ne razlikuju Kundalini pojave po kvaliteti – njima je sve to isto, sve su to “Kundalini simptomi”, a budući da su histerična divljanja “fotogenična”, ljudima je zapravo od Kundalini poznato samo pogrešno i izopačeno djelovanje fenomena, dok se ispravno djelovanje niti ne percipira kao Kundalini, nego kao čisti daršan ili samadhi. Razlika između dionizijske i apolonijske manifestacije Kundalini je dakle razlika u njenom usmjerenju – kroz periferne nadije, u sferu histeričnih emocija, plitkosti i pod-svijesnog ponašanja, ili kroz centralne nadije, prema dubokom transcendentalnom doživljaju koji gasi praktički cijelu sferu fizičko-osjetilnog iskustva i dovodi do ekspanzije svijesti izvan uobičajenih okvira. U osnovi, važi pravilo da su količina izvanjske drame i dubina duhovnog iskustva obrnuto proporcionalne veličine.

Ne mora svaka Kundalini aktivnost biti dramatična – dovoljno je da vas nešto duboko gane, do točke da vam krenu suze na oči, i osjetite da vam se naježila kosa na tjemenu, i to su vam sigurni simptomi Kundalini aktivnosti koja vam se “prošetala” po sušumni do krune. Takva iskustva je imao velik postotak ljudi, čak bih rekao da vjerojatno većina, tako da nema potrebe za velikim mistificiranjem pojma Kundalini i njenim smještanjem isključivo u sferu yogijskog misticizma. Kundalini nije nešto što spada u sferu svakodnevnog iskustva, ali rekao bih da većina ljudi par puta godišnje doživi neki Kundalini fenomen – od toga da vas nešto prestraši u mraku pa vam se naježi kosa na glavi od siline protoka energije, do osjećaja oduševljenja ili ganuća nekim događajem, osobom, glazbom ili filmom. Zapravo, od svih stvari koje mi padaju na pamet kao situacije u kojima se ljudima aktivira Kundalini, seks bi valjda bio na zadnjem mjestu, a zanimljivo je da se seksa ljudi prvo sjete kad im netko spomene Kundalini. Po mojem iskustvu, deset puta je vjerojatnije da ćete doživjeti jak Kundalini izboj ako na vas iznenada zalaje pas, nego u bilo čemu seksualne prirode. Seks je, naprosto, previše na “svojem kolosjeku” i ima svoju paralelnu, jako nagonsko-fizički definiranu energetiku, da bi mogao proizvesti čisti Kundalini fenomen. Dakako da stručnjak može seks integrirati s Kundalini-yogom, ali seks tu nije od neke pomoći i integracija seksa i Kundalini je prije izazovni problem nego katalizator ili korisno pomagalo. Meni se zapravo čini da je ta priča o seksu i Kundalini smišljena od strane različitih seksualno potisnutih likova koji su tu izliku koristili kako bi se naivnim učenicima uvukli u gaće, ali nisam vidio nijednog ozbiljnog yogina koji bi seks koristio za poticanje Kundalini; seks je tu više smetnja i faktor rizika nego pomagalo. Ono što se stvarno koristi je šaktipat, odnosno energetski dodir, koji se izvodi tako što majstor uđe u meditativno stanje i iz tog stanja uspostavi psihički kontakt s učenikom, probije se u njegovu stvarnost i povuče ga skupa sa sobom u transcendentalnu sferu. Za takvo nešto nije potreban ni fizički kontakt, a kamo li da bi stvar imala ikakve veze sa seksom; štoviše, fizičko tijelo se u pravilu posve ignorira za vrijeme trajanja iskustva, budući da je duh posve povučen iz osjetilne sfere i apsorbiran prema unutra. Seksualno uzbuđenje je klasična nuspojava Kundalini aktivnosti, ali iz istog onog razloga iz kojeg ćete osjetiti seksualno uzbuđenje kad zapalite prvu cigaretu u životu ili napravite nešto slično uzbudljivo-zabranjeno, izvan sfere uobičajenog i sigurnog – to je naprosto posljedica općeg stanja uzbuđenosti duha, koje se prirodnim refleksom prenosi na tijelo. Dakle suprotno “klasičnoj mudrosti”, Kundalini će prije izazvati seksualno uzbuđenje nego će seksualno uzbuđenje aktivirati Kundalini.

Klasični kanon buđenja Kundalini sastoji se, dakle, od nekoliko komponenti. Prva komponenta je usmjerenje svijesti prema transcendentalnom. Druga komponenta je predanost, a treća komponenta je eliminiranje distrakcija, odnosno izbjegavanje skretanja energije u periferne nadije. Stvar je dakle jednostavna, a kad pogledamo različite sustave duhovne prakse vidjet ćemo da se te komponente prepoznaje kao manje-više opća mjesta. Zazivaj Boga, usmjeri se prema Bogu s predanošću i vjerom, i izbjegavaj skretanje svijesti prema vanjskim stvarima; to bi kao svoje upute mogla prepoznati bilo koja mistička škola bilo koje religije.


1 Bhava samadhi


Danijel Turina


toggle