Članak
ČLANCI

Kundalini

indeks


Klasična yoga počinje od premise da je um potrebno “formatirati”, rečeno informatičkim rječnikom. Patanđali iznosi vrlo jednostavnu teoriju matematičke jasnoće: po njemu, umna supstancija, citta, postoji u stanju fluksa, odnosno velikog broja valova različitih intenziteta i amplituda, koji međusobno interferiraju, zbog čega je duhovno stanje prosječnog čovjeka kaotično, ispunjeno željama, strastima, nagonima, osjetilnim varkama i sličnim stvarima, koje imaju sličan učinak na um kakav valovi na vodi imaju za njenu prozirnost. Naime, kroz valovitu površinu vode ne možete vidjeti dno, ali kad biste na vodu stavili ravnu staklenu površinu, primjerice ronilačku masku, i tako zagladili površinu vode, mogli biste vidjeti dno bez teškoća. Klasična yoga koristi prije svega pranayame i vježbe koncentracije kako bi posrednim i neposrednim sredstvima djelovala na um i postigla njegovo smirenje koje, po klasičnoj teoriji, dovodi do uvida u višu stvarnost koja se može spoznati tek po umirenju površnih fluktuacija. Stvar je, naravno, teška, i uspjeh je neizvjestan. Kad vidite redovnike i pustinjake koji nakon desetljeća prakse govore o tome kako je um teško kontrolirati i da još imaju problema s tim, znači da metode koje se koriste nisu posebno učinkovite ni u idealnim okolnostima, a kamo li u okolnostima koje prosječan čovjek realistično može očekivati.

Ja sam svojedobno te klasične teorije uzimao zdravo za gotovo, podrazumijevajući da njihovi autori znaju o čemu pričaju, te da poznati yogini koji se na klasičnu teoriju pozivaju također znaju o čemu pričaju. Dugotrajnom praksom yoge ustanovio sam neočekivanu istinu: većina ljudi koji poziraju kao napredni yogini zapravo su početnici koji nisu kako spada ni zagrebali po ozbiljnoj praksi, i najčešće su pukim slučajem ili intervencijom pravog majstora došli do nekog iskustva koje onda pripisuju neučinkovitoj tehnici koju propovijedaju. Isto tako, većina svega što klasični tekstovi naučavaju je ili pogrešna, ili se tradicionalno krivo tumači.

Jedna od takvih klasičnih grešaka je “mir uma” - svi o njemu govore, svi misle da znaju o čemu se tu radi, svi misle da je tu sve jasno, a zapravo nitko pojma nema. Mir uma, na način na koji ga doživljavaju Buda ili Patanđali uopće nema nikakve veze s onim što se pod time obično misli, dakle s blago telećim smješkastim pogledom koji je među “duhovnjacima” praktički uniforma. Kad vidite “duhovnjaka” koji u zanosu unutarnjeg ispunjenja zrači ljubav i mir prema svim bićima, možete s apsolutnom sigurnošću znati da se radi o šarlatanu i savjetujem da ga izbjegavate u širokom luku.

Kako mogu biti siguran? Za početak, ja sam za razliku od takvih likova stvarno prakticirao stvari. Čim počnete s ozbiljnijim tehnikama, dolazite do dva moguća ishoda. Prvi mogući ishod je da ništa ne funkcionira, naletite na zid tuposti iza kojeg je samo još više ničega, i onda, kako bi se zaštitili od traume neuspjeha ljudi uglavnom počnu manje-više nesvjesno glumatati drugima, jer je daleko jednostavnije odglumiti očekivane simptome prosvjetljenja nego napraviti bilo koji iskorak.

Drugi mogući ishod je dramatično duhovno iskustvo koje je potpuno neočekivano, potpuno različito od svega očekivanog i po kvaliteti i po intenzitetu, teorijski teško ili nikako objašnjivo, i toliko silovito da se većina nakon par trenutaka instinktivno zatvori pred tim u strahu za goli život, odnosno u strahu za kontinuitet vlastite duhovne egzistencije.

Ukoliko ste imali iskustvo iz ove druge grupe, razumjet ćete zašto većina onih koji su imali takvo iskustvo radije postanu šarlatani, posve slični onima iz prve grupe ali s posve različitim pobudama. Takvi naime postanu duhovnim učiteljima koji propovijedaju drugima na temelju vlastitog iskustva, ali ne stoga što bi htjeli drugima pomoći, nego zato što imaju intuitivan osjećaj da je takvo povezivanje s drugima u tolikoj mjeri duhovno štetno, da će po svoj prilici zaustaviti svaku mogućnost ponavljanja iskustva koje im je toliko zastrašujuće da su se od njega živi usrali, ali nemaju petlje to otvoreno reći, nego će na van glumatati kako im je to sve skupa glavni cilj i smisao života i što sve ne, ali u praksi će raditi sve da zabetoniraju vrata s čije druge strane je užas totalnog, apsolutnog gubitka kontrole nad svojom duhovnom egzistencijom. Nemojte misliti da svi oni duhovni učitelji koji s jedne strane očito imaju u iskustvu velike stvari, a s druge šlataju malu djecu po pimpeku, rade takve stvari zato što “nisu dovoljno prosvijetljeni”. Oni to rade zato što su se tako gadno usrali da će raditi sve kako bi se dovoljno sjebali da se izgubi svaka šansa da im se takvo nešto ponovo upali. Naravno, tu ne mislim na klasične šarlatane i glumce koje je lako prepoznati, nego osobe koje su stvarno nešto vidjele i mogle.

“Mir uma” o kojem govore Buda i Patanđali, naime, nije ono što bi vam izvorno palo na pamet. Svi se sjete pjeva ptica u šumi, gorskog potoka, sklada s prirodom i sličnih sranja, ali to vam nema veze s tim. Takve stvari doista proizvode nekakav mir uma, kakav je običnom čovjeku dostupan i zato je svima intuitivno shvatljiv, ali to vam nema veze s onim o čemu pričaju yogini. Ne-yoginima nisu poznati neki fenomeni koji cijelu stvar stavljaju u perspektivu, primjerice fenomen Kundalini.

Kundalini je čudan pojam. Doslovno znači zavojnicu, zbijenu oprugu, odnosno potencijalnu mehaničku energiju spremnu da se u bilo kojem trenutku pretvori u kinetičku ako popusti protusila koja je drži na lancu. Dakle premisa iza pojma Kundalini je da postoji duhovna energija koja se nalazi u takvom, zbijenom stanju, spremna na udar, ali koju druge sile “drže na lancu” i ne dopuštaju joj da se aktivira u punom smislu. Valne strukture unutar umne supstancije, odnosno vrtti, imaju svoje ekvivalente u kretanju energije kroz nadije, odnosno energetske vodiče, kanale. Energetske vrtloge možete lako opažati prateći mikro-pokrete očiju, koje se nekim ritmom kreću lijevo-desno bez svjesne kontrole, a uslijed helikoidnog isparavanja Kundalini-energije koja se “dimi” kroz dva glavna nadija, idu i pingalu, koje obilaze centralni nadi, sušumnu, onako kako se obično prikazuju dvije zmije koje obilaze kaducej, što je zapravo simbolički prikaz tih organa energetskog sustava. Krila na vrhu kaduceja simbolički su prikaz isijavanja, zračenja te energije kroz krunsku čakru, s lijeve i desne strane glave1.

Kao što rekoh, svaki ozbiljniji yogin nakon par mjeseci prakse dođe do tih stvari, i takvo otkriće predstavlja stare, kanonske tekstove u sasvim drugom svjetlu. Kad u praksi počnete otkrivati stvarne fenomene, ustanovite da su “svete spise” pisale dvije vrste ljudi: pravi stručnjaci koji su otkriveno zamaskirali u specifičan “kod” koji ima za cilj tajno znanje sakriti od neupućenih, koji bi s njim mogli napraviti neko sranje, i otkriti značenje samo osobama sa stvarnim iskustvom, koje će odmah prozrijeti kroz simboliku. Druga grupa su totalni šarlatani koji žvaču praznu slamu i od te simbolike kreiraju religiju.

Da se vratimo na Kundalini. Prva stvar koju otkrijete kad počnete raditi s pranayamama, barem ako niste totalno nesposobni, jest da stvar pokušava utjecati na ritam rotacije energije kroz te “dvije zmije” oko “centralnog štapa”. Nakon tog otkrića odbacujete sve klasične tehnike s omjerima kao nepotrebni i štetni balast i izravno radite s energijama, i to, paradoksalno, ne tako što ćete ih pokušavati ugušiti, nego počinjete lagano ubrzavati rotaciju, kako biste stekli osjećaj za psihičke ekvivalente koji vam se u takvoj situaciji počnu vrtjeti u svijesti. Dakle, upravljajući energijom koja kola kroz vaš sustav vi otkrivate vezu uma i energetskog sustava, odnosno energetske obrte počnete percipirati kao traumatične emocije koje prate misli i psihičke slike, i tu yogini obično smisle neku svoju tehniku pražnjenja traumatičnih emocija. Sve tehnike koje sam vidio svode se na rudimentarne verzije tehnika koje sam kodificirao kao tehniku rezonancije i tehniku up-stream kriye.

Rezonancija je u osnovi pražnjenje energije u pozadini traumatičnih emocija kroz rezonantni zvuk, zvučnu rezonantnu mantru kojoj se dopušta da poprimi oblik koji najtočnije odražava samu emocionalnu traumu koja se prazni. Dakle umjesto kontroliranog tona “om” rezonancija je više odušak stresa i traume, a tek pražnjenjem traumatičnog sadržaja i smirenjem uma dolazi se do čiste, duboke “om” note.

Tehnika up-stream kriye je nešto kompliciranija i zahtjevnija za izvođenje, ali ne bitno; i rezonanciju i kriyu u njihovim rudimentarnim formama većina ljudi instinktivno koristi kao refleksne ispušne ventile psihe, ali se takvih “pražnjenja” obično srame pa ih brzo zaustavljaju uspostavljanjem svjesne kontrole, koju jako cijene i svako popuštanje smatraju velikim znakom slabosti.

Za razliku od rezonancije, koja traumatičnu emociju superponira na rezonantni zvučni ton i tako je ispuhuje iz sustava, kriya koristi drugi mehanizam, odnosno ispuhivanje sustava kroz helikoidno isparavanje Kundalini energije kroz krunu, dakle u osnovi kroz princip kaduceja. Temeljni mehanizam koji se tu koristi je isti onaj oblik predanosti, predavanja kontrole i otpuštanja sebe, micanja vlastite svjesne prisutnosti s “upravljačkog mehanizma” koji vam omogućuje da doživite orgazam. Naime, ako pokušate zadržati svjesnu prisutnost dok doživljavate orgazam, ugušit ćete ga, reducirat ćete doživljaj na najmanju moguću razinu ili ga pak potpuno pokvariti, do točke da umjesto zadovoljstva osjećate bol. Što se jače prepustite, što više dopustite orgazmu da vas razvali, da vas posjeduje, da vas uništi svojom snagom, da njegovi valovi drmaju vašim tijelom i umom bez ograničenja, tim će iskustvo biti moćnije i intenzivnije. Predanost je, naime, ključ, i to na način koji je daleko dramatičniji od svega što vam može pasti na pamet. Naime, sjećate se one sile koja drži oprugu u stisnutom stanju, s početka? E, pa svjesna mentalna kontrola, ono što se obično misli kad se govori o egu, predstavlja tu vrstu kočnice koja reducira oslobađanje Kundalini energije na lagano “isparavanje” koje se manifestira tek kroz lagane, tek izvježbanom oku primjetne kretnje očiju. Otpuštanje te kontrole, uz istovremenu stimulaciju fizičkih ili psihičkih aspekata Kundalini energije, dovodi do njenog eksplozivnog oslobađanja – ili kroz siloviti orgazam, ili kroz up-stream kriyu, koja je njegov bliski rođak.

Mir uma, o kojem tradicije često govore, nije dakle nekakva blaga eterična nasmiješena radost kakvu glumataju “duhovnjaci”. To je uklanjanje glavnog kočionog mehanizma koji Kundalini energiju drži u suspregnutom stanju, što pak dovodi do njene silovite ekspanzije kroz energetski sustav, odnosno kroz um. Što to u praksi znači? Zamislite si da se nalazite zavezani na željezničkoj pruzi a preko vas ogromnom brzinom, uz ogromnu buku i silu prelazi brzi vlak brzinom kojom inače lete putnički avioni. Zamislite uzbuđenje koje ste osjećali kod prvog poljupca, kad vam je prvi seksualni partner pristao na seks, kad ste doživjeli snažan orgazam sa svojim seksualnim partnerom bez ikakve kontracepcije i sa znanjem da će se desiti trudnoća koja će vam obojema promijeniti tijek života. Zamislite prvi padobranski skok iz aviona, kad ne znate hoće li sve proći u redu, hoće li se padobran otvoriti. Zamislite uzbuđenje koje ste osjećali kad ste prvi put radili nešto zabavno, uzbudljivo, novo, gdje je cijelo vaše biće uznemireno i do maksimuma uzbuđeno tim novim.

Zamislite situaciju da doživljavate svoj prvi orgazam, iskustvo je prekrasno ali ne znate hoćete li od njega umrijeti ili će vam samo biti fino, a taj orgazam ne prestaje kao što je to s orgazmom obično slučaj, nego se eksponencijalno pojačava do točke koja daleko nadilazi i osjećaj koji heroinski ovisnici osjećaju kod prvog, najjačeg “šuta” droge, koji je obično tako jak da im predstavlja najjači doživljaj u životu kojeg cijelo vrijeme bezuspješno pokušavaju ponoviti. Ekspanzija Kundalini je nešto stravično, u svojoj kombinaciji uzbuđenja, radosti, opasnosti, straha i čiste koncentracije života koju dodiruje. Takav osjećaj se u tantričkoj tradiciji opisuje kao jahanje na tigru ili hodanje na oštrici mača. Ta sila je tako moćna i divna, tako nevjerojatno zastrašujuća i užasavajuća, da se većina yogina naprosto na smrt usere i dali bi sve na svijetu da više ne moraju takvo nešto osjetiti; naprosto ih je toliko užasno strah, onoliko koliko bi vas bilo strah ulaska u nekakav kanal koji bi vas sa Zemlje ogromnom brzinom usisao u otvoreni svemir. Sakrili biste se u najmračniju zamislivu rupu samo da vam se to ne desi. Taj strah, užas, a istovremeno neodoljiva privlačnost i uzbuđenje zapravo određuju egzistenciju većine pravih, autentičnih yogina, koji su iskusili pravu bit yoge. To vam je “duhovni mir”, takav mir da se od njega istovremeno userete od straha i digne vam se kurac do obrva, naježi vam se svaka dlaka na tijelu i ne znate što bi radije, da cijela stvar odmah prestane ili da vječno traje i ubije vas.

Zamislite kako nama koji smo te stvari iskusili izgledaju šarlatani koji se vama prodaju pod duhovne autoritete, sa svojim mirnim, staloženim tonom koji bi trebao projicirati sliku sabrane mirnoće uma i apolonijske radosti dodira s transcendentalnim. Zamislite si da ste avijatičar, pilot na Mig 29 ili F-16 i da sretnete nekakvog urođenika koji si je od blata, slame i drveta napravio kip aviona kojemu se moli i prinosi mu žrtve, proizvodeći zvuk “brrm” dok raširenih ruku trči po livadi pokušavajući magijskim obredom nadahnuti svoj kip duhom letenja, siguran da će prije ili kasnije, kad udahne dovoljno letenja u njega, kip postati pravi avion. E, tako nama yoginima izgledaju “duhovni ljudi”. To je sve hrpa idiota koji s potpunim glupostima i besmislicama rade kao da su činjenice, i emuliraju nešto za što iz knjiga misle da bi trebalo predstavljati simptome nečega o čemu zapravo tako gadno nemaju pojma, da to nisu u stanju prepoznati ni da ih šutne u dupe, i štoviše nisu u stanju prestati srati, pa stvar uvijek završi tako da takve budale pravim yoginima objašnjavaju što bi trebala biti “prava duhovnost” o kojoj su negdje čitali.


1 Link


Danijel Turina


toggle