Članak
ČLANCI

Guru

indeks


Manje-više svi indijski sustavi imaju jedno zanimljivo svojstvo, a to je smatranje da je guru ne samo prosvijetljeno biće kroz koje se može opažati transcendenciju, nego idu korak dalje: guru je bolji od Boga, i učeniku je od daleko veće koristi i vrijednosti i treba mu odavati veće poštovanje.

Naravno, zapadnjacima odgojenim na semitskim tekstovima, u kojima se jasno navodi da jedino Bogu pripada štovanje i da štovanje bilo čega osim Boga predstavlja najveći grijeh, takav koncept zvuči kao kombinacija idolopoklonstva, ludila i egomanije nekakvih lažnih učitelja. Ne kažem da nema lažnih učitelja koji se koriste takvim definicijama kako bi zadovoljili svoju egomaniju, ali sam princip je zapravo posve korektan i zdrav. Naravno, nešto toliko neuobičajeno zahtijeva posebno obrazloženje.

Vaišnave kao razlog smatranja gurua boljim od Boga navode činjenicu da Bog ima puno preokupacija, a guru samo svoje učenike, tako da biste se mogli načekati dok kod Boga dođete na red, ali takvo objašnjenje je pogrešno i djetinjasto. Naime, doista se može reći da Bog ima više posla, ali ima i barem toliko više pameti i opsega moći, pa može sve stići istovremeno. Očito je, dakle, da autor takvog objašnjenja nije dobro razumio o čemu se radi, ali ima najbolju namjeru predstaviti tu uputu u dobrom svjetlu.

Radi se o nečemu drugom. Naime, svojedobno je neki od mojih neprijatelja pokušavao obmanuti moje ondašnje učenike govoreći da je moj komentar svetih spisa nebitan, jer je bitan samo izvorni tekst. To naizgled liči na izraz poštovanja prema izvornom tekstu, ali zapravo je vrlo opasna laž. Recimo to ovako: što je vrednije, neki vrhunski matematički teorem ili proces obrazovanja uma kako bi mogao shvatiti taj teorem? Zlonamjerna osoba će reći da je najbitniji teorem, jer je on najčišći i najsavršeniji i samo na njega treba gledati, a sve niže zanemariti. Ja kažem: bullshit. Upravo suprotno je istina: bitan je jedino proces dolaska do točke razumijevanja. Kad jednom školujete svoj um na način da možete matematički misliti, da znadete koristiti matematičku simboliku i procese, svaka budala može taj teorem smisliti od nule; on kao takav je irelevantan i predstavlja nužni proizvod određene razine mišljenja. Ali ako nemate matematički misaoni aparat, taj teorem vam je samo hrpa besmislenih, nerazumljivih žvrljotina. Tek proces razumijevanja matematike taj iskaz čini smislenim i oživljava ga u umu mislioca, što je jedino mjesto na kojem neki teorem može postojati. Dakle tu se radi o sofisticiranoj prijevari, i moj odgovor je bio takav: rekao sam da je zapravo komentar svetog spisa jedini bitan i da je on glavna vrijednost. Sam spis je postojao tisuću godina i nitko ga nije bio u stanju razumjeti niti s njim išta korisno početi, ali kad vam napišem komentar, možete razumjeti značenje teksta, možete shvatiti o čemu vam on govori, on oživljava u vašem duhu, slike koje se u njemu koriste postaju nešto smisleno, od životne važnosti. Spis naime nije hrpa riječi, nego pokušaj rekonstrukcije određene linije razmišljanja, osjećanja, doživljavanja i u krajnjoj liniji duhovnog iskustva, u osobi koja taj spis čita i pokušava shvatiti. Ukoliko komentar eliminira tipična kriva tumačenja i razjašnjava bit stvari, onda je taj komentar zapravo katalizator koji spis pretvara iz neupotrebljive u upotrebljivu formu, dakle iz nečega s čime ne možete ništa korisno početi, u nešto što u vašoj svijesti stvara “aha!” stanje.

Ukratko, tipičan napad zlonamjernih osoba, dapače, demonskih bića na početnike u duhovnoj spoznaji, sastoji se u napadu na instrumente koji učenicima mogu biti korisni, dakle prividnim poštovanjem prema izvornom spisu obezvređuje se prijevod ili komentar koji taj spis pretvara iz beskorisnog u koristan, ili učitelja koji duhovne stvarnosti posve izvan osobnog dohvata učenika pretvara u opipljivu, neposrednu stvarnosti ovdje i sada.

Zato je guru bolji od Boga. Bog je ovdje cijelog vašeg života i milijardama godina prije, i što vam je to koristilo? On je tu, vi do njega ne možete, i cijela stvar je na razini da pokušavate jesti sladoled ližući reklamu za Ledo. Ali znalac brahmana, osoba koja utjelovljuje Božanske aspekte i atribute, može vas dotaknuti svojom sviješću na način koji smjesta otkriva transcendentalno i dovodi vas u stanje izravne spoznaje, daršana. Bilo što, što je u stanju postići takav učinak od najveće je vrijednosti, i zato se “lotosova stopala gurua” uspoređuju sa splavi na kojoj se može prijeći ocean iluzije. Da, Indijci su strašno skloni dramatičnim slikama i imaju taj meni neobjašnjivi fetiš na stopala, ali slika je jasna – tamo gdje biste sami razbijali glavu o nevidljivi zid, tamo vas prosvijetljena osoba može samo očešati svojim duhovnim pogledom i s vas se skida veo iluzije, do te mjere da imate dojam da je sve ovdje, sve je lako, sve je moguće, dostižno. Imate dojam da biste sad do toga ponovo mogli doći trivijalno, ali to se ne dešava – potrebne su godine, čak desetljeća postupne transformacije i profinjenja vaše svijesti kako biste sami dostigli tu razinu, a u međuvremenu je možete postići jedino dodirom mantričke kvalitete svete osobe čije se energetsko polje, koje prožima fizičko tijelo i okolni prostor, sastoji od duhovnih stanja koja su predmet i cilj vaše meditacije. Vi naime Božansko pokušavate dotaći, osjetiti i dovoljno dugo zadržati u svijesti da to proizvede neki učinak, a prosvijetljena osoba je cijela načinjena od tog stanja, njemu je svijest sva napravljena od “brahmanovine”, on je osobni utjelovljeni Bog. Yogananda je opisivao kako je na njega djelovao Yuktešvar – dovoljno bi bilo da ga s poštovanjem dotakne, i s njega bi naprosto iscurile sve dnevne brige i materijalističke, površne misaone strukture. Obuzeo bi ga duboki mir i ušao bi u stanje blaženog ispunjenja. To nije metafora, to je fizika, proces entropije, samo na nefizičkoj razini. Onako kako će se entropijom i radijacijom toplina prenijeti s toplijeg na hladnije tijelo, tako se prenosi duhovno stanje, naravno ako je učenik iole kvalificiran. Imamo stotine primjera gdje kvalificirani učenik nešto percipira, a deset balvana stoji kraj njega, u prisutnosti istog učitelja, i ništa im nije jasno, ne osjećaju ništa.

Iz toga pak slijedi još jedna uputa iz tradicije: da je jedna od najgorih stvari koje možete uraditi smatranje gurua običnom osobom i ignoriranje njegovih uputa. To se smatra iznimno učinkovitim načinom da si prerežete svaku vezu s transcendentalnim. Kao prvo, vrlo lako je smatrati gurua običnom osobom, pogotovo ako se s njim svakodnevno družite i ako ste blesavi glupan, kakvi ljudi uglavnom jesu. Naime u većini situacija prosvijetljena osoba će izgledati sasvim normalno, nema tu nekog velikog vatrometa. Većina prosvijetljenih će još k tome namjerno sakrivati svoje stvarno duhovno stanje, kako ono ne bi bilo vidljivo osobama kojima ga ne žele pokazati. Obični ljudi znaju loše glumiti gurue, ali gurui su daleko vještiji u glumljenju običnih ljudi. Takav može probiti zid iluzije koji se oko vas nalazi, ali to je naporan i skup posao, gurua to jako puno košta u duhovnom smislu i zato će to raditi što manje – u idealnom slučaju, pokazat će vam nešto u inicijaciji, možda tu i tamo kad se nađete u nekoj krizi, ali sve više od toga je malo vjerojatno. S druge strane, ako vi imate duhovnu osjetljivost, duhovno moćna osoba se od vas ne može sakriti. Postoje slučajevi da je netko naprosto sjedio u blizini gurua deset godina i tako postigao prosvjetljenje. Na koju foru? Sjedio je tamo, osjećao duhovnu supstanciju koja iz gurua uvijek emanira, neovisno o onome što bi percipirao prosječni tupson, i radio samyamu na ta duhovna stanja, a rezultat je bio taj da je poprimio njihovu narav i tako postigao prosvjetljenje, ako o prosvjetljenju možemo govoriti kao o diskretnoj točki.

Guru je dakle vaša osobna točka kontakta s Bogom, i kao takav vam vrijedi sto puta više nego sami Bog bez gurua. Naime o Bogu znate sa sigurnošću samo ono što ste spoznali direktnim uvidom na temelju guruove svijesti, a sve ostalo može biti pogrešno ili pogubno. Ne samo da guru ne stoji na putu vašoj spoznaji Boga, kako bi to zapadnjaci zamišljali (gdje bi idealno bilo ubiti gurua ili ga barem omalovažiti, da “ne smeta”), nego je guru centralni instrument vaše spoznaje Boga. Bez gurua, s Bogom i svetim spisima si možete guzicu obrisati. Guru je posrednik ne u smislu nekoga tko vam uzima proviziju po transakciji pa bi vam bilo bolje bez njega, nego posrednik u smislu u kojem su biljke posrednik između vas i Sunca, i omogućuju vam da sunčevu svjetlost i toplinu dobijete u obliku koji je za vas hranjiv i podržava vaš život. Sunčevo svjetlo u sirovoj formi ne možete jesti, ali nakon što ga biljka pretvori u šećer, onda možete. Dakle ako biste se igrali zapadnjačke logike pa “uklonili posrednika”, i uništili biljke kako ne bi “stajale između vas i Sunca”, krepali biste od gladi. Guru je dakle netko tko neupotrebljivu duhovnu svjetlost, energije presofisticirane i previsoke da biste do nje u svojoj sadašnjoj fazi razvoja mogli doći izravno, pretvara u oblik koji vam je “jestiv”, u nešto što možete osjetiti, iskusiti, dotaći svojom sviješću i time biti dirnuti, ganuti do točke da se u vama počne buditi tračak transcendentalnog osjećaja, kojeg onda trebate marljivo njegovati kako bi narasao veći, moćniji i jači.

Ako brahman metaforički predstavimo kao internet, onda je učitelj vaš ADSL modem ili WiFi hotspot: on je vaša točka ulaza u transcendentalno. Naravno da učitelj ne mora biti fizička osoba – u mojem slučaju nikad nije bio, ali ja sam imao daršan većeg broja Bogova koji su na mene imali izniman učinak, usporediv s učinkom koji sam ja kao fizička osoba imao na svoje učenike. Onako kako sam ja učenike mogao uvesti u pobuđeno duhovno stanje, tako su mene Bogovi znali uvesti pukim duhovnim dodirom, otkrivanjem svoje prisutnosti pred mojim unutarnjim uvidom. Moje cure su, također, imale puno takvih iskustava, kad bi im neki od Bogova došao pokazati neke stvari, dati im potvrdu, objasniti im nešto što je trebalo objasniti – dakle rijetko ili nikad se tu ne radi o situaciji da biste imali samo jednu točku pristupa transcendentalnom. Netko tko je toliko blagoslovljen da ima fizičkog učitelja praktički je uvijek blagoslovljen i daršanom Bogova. Ipak, postoji bitna razlika. Kad ste u lošem stanju, duhovno uznemireni ili poremećeni, fizički učitelj se može bitno lakše probiti do vas nego duhovna bića, koja se u takvoj situaciji teško mogu probiti do vašeg razvaljenog uma. Učitelj vam može dati verbalnu uputu, štoviše može se na vas izderati i zapovijediti vam da smjesta napravite što vam je rekao, i ono što apsolutno morate napraviti jest poslušati njegovu uputu u cijelosti i bez ostatka, i to trenutno, bez razmišljanja i propitivanja. Nema propitivanja učitelja. Propitivanje je posao tragalaca koji ustanovljavaju je li netko učitelj, i još preciznije, je li on njihov učitelj. Ali kad ste primili inicijaciju od svog učitelja, nema tu više propitivanja i pičke materine. Ako vam veli da skočite, vi pitate “koliko visoko”. Ako vam veli da uzmete bananu i češljate se njome, prvo to imate napraviti a onda se pitajte što vam želi objasniti. Dakle nemate vi tu što preispitivati, a još manje vam je dopušteno relativizirati poziciju učitelja kako biste opravdali svoju neaktivnost i neposluh. Da ponovimo tradicionalnu formulaciju: najgore što učenik može napraviti je smatrati učitelja običnom osobom i ignorirati njegove naredbe. Naime ono po čemu vam je učitelj toliko posebno koristan je da do vas ima fizički pristup kad ste toliko ludi, obmanuti i sjebani da do vas ni sto Bogova ne bi moglo doći. On vas može fizičkom nogom šutnuti u fizičko dupe da se trgnete. Prva stvar koju obmanuta i luda osoba u takvoj situaciji napravi je da traži mane učitelju, pripisuje mu nekakve ljudske psihološke motivacije i racionalizira njegove upute kao nešto što nema transcendentalni izvor, ali upravo to je ona fatalna iluzija koju treba nadići i napraviti što vam se kaže kad vam to nema nikakvog smisla. Kad bi vam imalo smisla, ne biste bili ludi.

Isto tako, budući da je guru vaša centralna točka kontakta s Božanskim, način na koji se postavite prema guruu je doslovno način na koji ste se postavili prema Bogu. To nije nikakva metafora nego doslovna istina – nitko ne može reći da prezire gurua zbog njegovih fizičkih ograničenja ali da je to samo zato što jako voli Boga u njegovom čistom i transcendentalnom stanju. Ne, to je samo racionalizacija – prigovori guruovim fizičkim ograničenjima su zapravo duhovni prigovori Bogu, to su razlozi da odbacite Boga i ludujete. Ako ste na guruu vidjeli neko zlo, to je zapravo vaša podsvijest izmislila prividni razlog odbacivanja lekcije koju ne želite naučiti. Nije guru “duhovno propao” - vi ste. Kad biste prestali pružati otpor učenju, ne bi vam kroz glavu prolazile takve ludosti. Dakle vaš fizički odnos prema guruu je doslovna materijalizacija vašeg duhovnog odnosa prema Bogu. Ako mu želite na sve načine pomagati, znači da ste predani Bogu. Ako mu tražite mane, znači da odbacujete Boga. Vrlo je jednostavno. To čak ne važi samo za inicirane učenike, nego općenito za ljude koji percipiraju druge ljude koji su svjetionici vrline. Ako su šupci, uvijek će takvim dobrim osobama tražiti nekakve nedostatke, makar izmišljene, i makar morali osobno lagati kako bi te “nedostatke” izmislili i u njih uvjerili svijet. To možda zvuči ekstremno, ali nagledao sam se takvih stvari. Dovoljno je da se pojavi netko tko radi nešto dobro, i isti čas će se oko njega sjatiti sto mrakova koji će ga pljuvati, bez iznimke. S druge strane, kad se pojavi ljigavi šupak bez vrijednosti, sigurno će imati sto puta više sljedbenika nego neprijatelja. To je ljudska priroda.

Nemojte misliti da su navedene stvari nešto što sam ja sad tu izvadio iz dupeta – to su sve standardni elementi hinduističke i budističke duhovne tradicije, samo objašnjeni na manje formalan način od uobičajenog. Isto tako, stvar transcendira konkretnu teologiju i filozofiju - jedine razlike između hinduizma i budizma, u tom smislu, sastoje se u tome da hinduizam govori o Bogu a budizam o nečem apstraktnijem, poput bodhi ili dharme, ali svi principi su zadržani, naprosto zato što su se kroz tisuće godina pokazali kao iznimno učinkovita metoda prenošenja duhovnog sadržaja. Nažalost, moje iskustvo govori da sve takve linije učeničkog nasljeđa imaju vrlo kratak vijek trajanja, i što je dulje učeničko nasljeđe, tim je manja vjerojatnost da u njemu još uvijek ima ikakvog korisnog sadržaja. Nakon što se izgubi sposobnost neposrednog prenošenja duhovnog stanja u inicijaciji, sve ostalo je prazna slama i takav sustav bi bilo idealno potpuno uništiti.

Kad smo kod prazne slame, cijelo područje “duhovnosti” zadovoljava kriterije potrebne za kvalifikaciju. Nigdje nećete naći toliko ljudskog šljama, luđaka, šarlatana, egomanijaka i lopova kao među duhovnjacima. To su općenito najgori ljudi koje sam imao nesreću igdje sresti. Bilo kakav kontakt s njima je štetan, a kamo li pokušaj da s takvim šupcima stupite u nekakvu učeničko-učiteljsku vezu. Kad se pokušam sjetiti osoba koje su stvarno sposobne za prenošenje duhovne inicijacije i koje bi mogle učenika voditi do prosvjetljenja, broj do kojeg dolazim je nula. Tu naravno uračunavam i sebe, budući da bih si radije odrezao glavu tupim nožem nego prihvaćao učenike, poučen iskustvom iz razdoblja kad sam takve stvari radio, tako da sebe u svakom smislu unaprijed isključujem iz svakog razmatranja ove vrste.

Budući da je za sve praktične svrhe manje vjerojatno da ćete imati gurua nego da će u vašem vrtu vanzemaljci napraviti bazu, ovo poglavlje se čini jednako relevantnim kao tekst na temu “što napraviti ako mi vanzemaljci slete u dvorište”. Naime moglo bi se dati dosta savjeta, ali nije vjerojatno da ćete ikada biti u prilici iskušati bilo koji. S druge strane, smatram da je objašnjenje teorije koja stoji iza principa takvog odnosa bitno, zato što je preobilje šarlatana cijelu stvar dovelo na nevjerojatno loš glas, tako da je transmisija duhovnog uvida zadnja stvar koja će nekome pasti na pamet kao bitan element učeničko-učiteljskog odnosa, ali će se zato svi sjetiti ogavnih sekti koje vodi priglupi, pokvareni idiot koji manipulira naivce za svoju korist.

Postoji, zapravo, dobar način kako razlikovati lažni fenomen od pravog. Razlika je u stupnju sposobnosti učenika. U sektama, učenici nemaju nikakvu duhovnu sposobnost i osobnu karizmu, dakle učitelj im nije prenio nikakvu duhovnu moć i oni su reducirani na nulu, oni su samo sljedbenici kojima je namijenjena uloga pasivnog obožavanja učitelja, kojemu je namijenjena uloga sunca koje ih obasjava svojom blaženom pojavom. Primjer takvog lažnog učitelja je Sai Baba – ono što me je najviše sablaznilo kad sam došao u Indiju u njegov ašram je činjenica da je okružen osobama bez ikakve duhovne iniciranosti, koje niti što istinski razumiju, niti prakticiraju ikakav učinkovit duhovni sustav, ukratko, cijela stvar je veliki cirkus koji se okreće oko Sai Babe, koji posjeduje određeni stupanj duhovnih moći, ali sposobnost davanja inicijacije i prenošenja duhovnog stanja očito nije među njima. Sličan dojam sam stekao u Hrvatskoj kod Makaje – također, okružen je hrpom obožavatelja, on pozira kao velika faca, ali nema transmisije duhovne moći, nitko tamo ništa ne razumije. Mahešvarananda je ista priča. Nakon nekog vremena sam zaključio da je to pravilo. Učitelj je u pravilu egomanijak i/ili pozer bez duhovnih sposobnosti ili, još gore, crni mag, a učenici su hrpa budala koje ne razumiju da tamo samo gube vrijeme i da tu nema nikakvog duhovnog sadržaja i da neće spoznati ništa od vrijednosti, samo im život prolazi u hranjenju ega priglupom bahatom šupku.

Dakle ako hoćete vidjeti je li neki učitelj pravi, ignorirajte njega i popričajte s njegovim jačim, naprednijim učenicima. Ako su u pitanju debili ili kriminalci, bježite glavom bez obzira. Namjerno velim da treba gledati jače, prave učenike iz unutarnjeg kruga, jer u vanjskom krugu nikad nema nikoga pametnog, to su uglavnom osobe koje s malo uspjeha pokušavaju postići status učenika i ne razumiju previše od onoga što se tu dešava. Pravih učenika je obično malo, ali stvar je u tome da bi pravi učenik trebao biti otprilike jednako impresivan kao učitelj, ako ne i više, zato što je učitelj obično pritisnut sa sto strana, a učenik ne. Takav jaki, inicirani učenik je obično na razini onoga što se obično misli pod avatarom, inkarnacijom Božanskog aspekta. Ako takvih nema, cijela priča je kurac i mičite se glavom bez obzira. Dakle kad vam netko pozira kao Yoda, pogledajte je li u blizini Obi-Wan Kenobi.

Emuliranje duhovnosti i imitiranje prosvjetljenih učitelja je popularan sport kojim se bave mnogi; sreo sam lažnjake koji su toliko dugo vježbali glumatanje, da bi se prosvijetlili da su toliko vježbali neku ozbiljnu tehniku yoge. Takav će većini uspjeti prodati foru, naprosto zato što vi procjenjujete duhovnjake na temelju kriterija iz različitih knjiga, a taj je pročitao više takvih knjiga od vas. Ono što je bitno je točka u kojoj guma dotiče cestu, kako bi to rekli Ameri – bitan je prijenos snage, jer se odglumljena snaga ne može prenijeti na drugoga, a prava može. Zbog svega toga će lažnjak izgledati deset puta uvjerljivije kao duhovni učitelj od pravog majstora; on se bavio isključivo time da stvori “pravi dojam”, a pravog majstora zaboli kurac za dojam, on se bavi time kako da učenicima prenese svoju duhovnu moć. Zbog toga možete očekivati sresti pravog majstora praktički svuda osim u duhovnim krugovima, i možete očekivati da će izgledati kao sve, samo ne kao očekivani stereotip duhovnog učitelja.


Danijel Turina


toggle