萳anak
萀ANCI

U鑕nici

indeks


Iz mojeg opisa bi se dalo zaklju鑙ti da je bhakti marga savr筫na metoda duhovnog razvoja – mogu鎍 je svakome tko je u stanju osjetiti divljenje prema ne鑕mu velikom i mo鎛om, i u takvom stanju ustrajati i iz njega djelovati dok ne postigne duhovno profinjenje. U praksi, to se ne de筧va. Ne postoje velike mase ljudi koje su tom metodom postigle zna鑑jne duhovne rezultate, ali zato postoje velike mase razli鑙tih derivata hare kri筺i, koji definiraju samo dno “duhovne scene”, i po profinjenosti i po razini razumijevanja bilo 鑕ga. O鑙to je, dakle, da ta metoda ili nije ni pribli緉o toliko dobra koliko sam ja dao naslutiti, ili je pak mase prakticiraju posve pogre筺o.

Odgovor je negdje na sredini. Naime, ta metoda je, kao i sve druge dobre stvari, zahtjevna, odnosno GIGO princip se opet pokazuje kao jedan od temeljnih zakona duhovnosti – garbage in, garbage out. Princip bhakti marge naslanja se na princip samyame, koji se pak naslanja na princip kvalitete “mantri”, odnosno duhovne kvalitete predlo筴a na koji se meditira. Osnovni pincip prakti鑞e bhakti yoge u tradiciji sastoji se u tome da u鑕nik prima inicijaciju od u鑙telja, a po putu se izgubilo stvarno zna鑕nje toga, tako da su danas te inicijacije prazna formalnost. Izvorno, inicijacija se sastojala u tome da u鑙telj napravi punu silu samyame na svog i箃a devata, dakle osjeti punu duhovnu silu, i toj sili izlo緄 u鑕nika. U鑕nik bi tako osjetio duhovnu kvalitetu u鑙teljeve meditacije i tako primio 緄vu mantru, stanje koje bi povezao s verbalnom mantrom koja slu緄 neprestanom osvje綼vanju stanja koje je dotakao prilikom inicijacije. Samo pravi, autenti鑞i u鑙telji sposobni su dati takvu inicijaciju – onaj tko to ne mo緀, nije u鑙telj, i to posve neovisno o “u鑕ni鑛om naslje饀” iz kojeg potje鑕. Isto tako, onaj tko to mo緀, jest u鑙telj. Bit u鑙telja je sposobnost preno筫nja 緄ve mantre, sposobnost paljenja duhovne iskre u u鑕niku prilikom inicijacije. Ni箃a drugo nije bitno.

Ako je ta iskra zapaljena, a u鑕nik je marljivo odr綼va i pretvara u veliki plamen dolijevanjem goriva fokusa, duhovnog ushita i 緀lje za vi筰m duhovnim stanjima, mogu鎒 je posti鎖 vi筫 stupnjeve inicijacije unutar par mjeseci, dakle u nevjerojatno kratkom razdoblju; tu mislim 鑑k i na najbitniji, klju鑞i stupanj: inicijaciju u va餽u, koja predstavlja klju鑞i iskorak i potpuno izbavljenje iz sfere ni緄h utjecaja. Na綼lost, rijetko se de筧va da se poklope svi potrebni uvjeti. Ako je u鑙telj pravi, odnosno sposoban zapaliti iskru bhakti otkrivanjem dar筧na u鑕niku, u鑕nik naj鑕规e nije dovoljno kvalificiran da bi tu iskru na odgovaraju鎖 na鑙n primio i njegovao. Klasi鑞a, o鑕kivana situacija, u kojoj svi jedva 鑕kaju da se pojavi pravi u鑙telj koji 鎒 ih inicirati, a oni samo 鑕kaju takvu situaciju u startnoj poziciji, kako bi svom snagom krenuli prema prosvjetljenju, pripada sferi mitova. Takvih potencijalnih u鑕nika prakti鑛i nema; ne samo 箃o prakti鑛i nitko ne tra緄 pravog u鑙telja, nego se ve鎖na onih koji vele da ga tra緀 zapravo bave tra緀njem dlake u jajetu svemu 箃o je dobro, kako bi imali izliku za nerad i stagnaciju. Ve鎖na takozvanih duhovnih aspiranata su dokoni, narcisoidni idioti koji se “bave duhovno规u” naprosto zato 箃o ne znaju 箃o bi po鑕li sa sobom, a nesposobni su se baviti bilo 鑙m konkretnim, u 鑕mu postoje jasni kriteriji, pa su se primili “duhovnosti” zato 箃o je to mutna voda u kojoj svakakva govna uspje筺o plivaju.

Iz navedenog je jasno za箃o se bhakti marga kao sustav u praksi nije pokazala ni箃a u鑙nkovitijom od bilo 鑕ga drugog – problem nije u tome 箃o bi nedostajalo dobrih sustava duhovnog razvoja, nego u tome 箃o za duhovni razvoj nema zainteresiranih. Ve鎖na onih koji se time navodno bave u tome su radi poziranja, ego tripa i cirkusiranja, i zapravo nije pretjerano re鎖 da ve鎖na “duhovnjaka” pati od neke vrste psihi鑛og poreme鎍ja, dakle da se tu ne radi o duhovnoj kremi nego o duhovnom talogu 鑟vje鑑nstva.

Ipak, idemo se pozabaviti uvjetima mogu鎛osti, dakle objasniti kako bi u teoretski idealnom slu鑑ju izgledala praksa bhakti marge, odnosno bhakti yoge, u slu鑑ju kad se princip bhakti spoji sa sustavno规u yoge.

Kad bismo rekli da sve po鑙nje trenutkom inicijacije, bili bismo u krivu. Inicijacija nije ne箃o 箃o postoji u vakuumu; za nju postoje preduvjeti, dakle osoba mora imati dovoljno zrelih duhovnih interesa da uop鎒 osjeti 緀lju za takvim ne鑙m. Taj interes mora imati snagu kakvu obi鑞o imaju samo potreba za hranom, seksom i sl., dakle duhovna 緀lja mora iz sfere mikroskopskog evoluirati do sfere makroskopskog, dakle mora se raditi o ne鑕mu 箃o je jedan od primarnih egzistencijalnih motivatora. Takva osoba ne zna to鑞o 箃o tra緄, osim 箃o ima generalnu ideju o smjeru, ali kad to na餰, prione uz to svom snagom i to ne pu箃a ni za 緄vu glavu.

U nekoj to鑛i takva kvalificirana, zrela osoba sretne u鑙telja, koji osobno utjelovljuje Bo綼nski aspekt, ili pak neovisno o bilo kakvom fizi鑛om u鑙telju do緄vi dar筧n nekog od Bogova. Tim 鑙nom inicijacije u stvarnu duhovnost osoba spoznaje ono, 鑕mu cijelo vrijeme te緄, i 箃o je to privla鑙 takvom silom – nakon te spoznaje, ima s jedne strane potvrdu stvarnosti predmeta svojih te緉ji, a s druge strane potvrdu mogu鎛osti da to ne箃o dosegne. Ta osoba u trenutku prihva鎍nja vi餰nog, te odabira toga kao 緄votnog smjera, postaje iniciranim u鑕nikom. Inicirani u鑕nik nije ono 箃o biste obi鑞o smatrali u鑕nikom ili sljedbenikom, ako ste gledali okolo razne duhovnjake. Ni箃a od toga. Inicirani u鑕nik, to vam je majstor u procesu usavr筧vanja i bru筫nja mo鎖. Najbolji opis takvog stanja imate u ratovima zvijezda, u na鑙nu na koji funkcionira i u鑙 Jedi Padawan – 筫grt koji radi zajedno s majstorom i posjeduje veliki, 鑑k ogromni stupanj vje箃ine, ali majstor ga po putu cijelo vrijeme ispravlja, obja筺java mu finese, ukazuje na gre筴e. Prelazak iz u鑕ni鑛og u majstorski stupanj dakle nije nikakav vatromet, ni箃a dramati鑞o – naj鑕规e se tu radi o pukoj formalnosti, gdje majstor veli 筫grtu: “da, tvoje vje箃ine su sad potpune”, ili pak majstor i 筫grt djeluju zajedno do smrti majstora, nakon 鑕ga 筫grt nastavlja sam. Takva situacija je 鑕规a, jer se podrazumijeva da je razvoj “open-ended”, da ne postoji neka fiksna to鑛a koja ozna鑑va kraj u鑕nja i usavr筧vanja, budu鎖 da se i majstori neprestano usavr筧vaju, u鑕 nove vje箃ine, stje鑥 dodatnu snagu, spoznaju nove stvari. Majstorski stupanj je, dakle, proizvoljno odre餰na to鑛a, koju obi鑞o definira posjedovanje odre餰nog stupnja iniciranosti, transformiranosti, discipline, vje箃ine, kontrole, mo鎖 i znanja; u stvarnosti, prijelaz koji 鑙ni u鑕ni鑛a inicijacija daleko je bitniji i dramati鑞iji.

Naime, od trenutka inicijacije u鑕nik vi筫 nije u neizvjesnosti i tami glede naravi cilja: on je zapravo u inicijaciji vidio cilj, zna kako cilj izgleda, u svojoj svijesti nosi njegovu kvalitetu i prema njoj se usmjerava i upija je. Put je na鑙njen od tvari cilja. Put nije lutanje po bespu鎖ma neznanja prema nevi餰nom cilju – taj dio prestaje inicijacijom, a nakon nje, u鑕nik je prije parcijalni avatar Bo綼nskog aspekta na koji je usmjeren, nego u鑕nik u smislu u kojem se takvo ne箃o obi鑞o misli.

U manje idealnom slu鑑ju, mo緀 se desiti da zbog neadekvatne duhovne zrelosti u鑕ni鑛i kandidat ne primi inicijaciju onako kako bi trebalo, i zapravo nikad ne “o鑦rsne” u u鑕nika – princip po kojem mo緀 konja dovesti do vode ali ga ne mo緀 natjerati da pije pokazuje se kao najbitnija stvar. Naime, upravo svjesna voljna odluka da se prihvati inicijacija, da se vi餰no u dar筧nu odabere kao svoju osobnu stvarnost i cilj, predstavlja razliku izme饀 onih koji su vidjeli i odabrali, i onih koji su vidjeli i otpali.

To sad sve skupa izgleda jako formalno i egzaktno, ali u stvarnosti nikad nije. Naime, kad bi se svaki duhovni test sastojao od toga da vam netko ponudi anketu s nekoliko opcija, od kojih je jedna “biram daljnji put prema prosvjetljenju” i “biram stagnaciju ili propast”, naravno da bi svi odabrali prvu opciju. Stvar je u tome da vam se ponude opcija a) i opcija b), s tim da je jedna daljnji put prema prosvjetljenju a druga stagnacija i propast, ali ne pi筫 koja je koja. To vi morate odlu鑙ti za sebe, dakle 箃o je ono 箃o vi 緀lite, 箃o je vama rast i 箃o je vama propast. Na propasti ne pi筫 “propast”, a svatko o sebi voli misliti da je na pravom putu i radi dobro, to je temeljno svojstvo ljudske psihe. Zbog toga zapravo oni koji otpadnu o sebi rijetko misle kao o otpadnicima – naj鑕规e se takvi zavaravaju i smatraju da su tek oni na pravom putu i da su izbjegli “opasnost na putu” ili “prevladali isku筫nje”. To nije kao vatra, da vas boli kad u nju stavite ruku, pa po tome mo緀te re鎖 da ste napravili ne箃o krivo. Naprosto, u stanju propasti i otpadanja od duhovnog ideala va筧 besmislena egzistencija ide dalje, ispunjena svakodnevnim trivijalnostima i prazninom koju poput svih drugih poku筧vate ispuniti stvarima, jedino 箃o vam takvo samozavaravanje uspijeva slabije nego onima koji nisu vidjeli nezemaljsku svjetlost, pa ne znaju 箃o propu箃aju. Otpadnici 鑕sto svoju muku poku筧vaju “lije鑙ti” ocrnjuju鎖 ideal, kako bi sebi i drugima dokazali da je nedosti緉o gro攫e zapravo barem kiselo ako ne i otrovno, ali od toga im je slaba korist. Jedini put prema naprijed je pojesti govno, priznati gre筴u, odbaciti sve racionalizacije, otplatiti sve po鑙njene grijehe, priznati savr筫nstvo svjetlosti kojoj ste svojedobno svjedo鑙li, predati joj se bez ostatka i slu緄ti joj 鑙tavim bi鎒m.


Danijel Turina


toggle