Članak
ČLANCI

Bhakti

indeks


Krišna je, u osnovi, vrlo jasan kao model duhovnosti – on ima određena duhovna svojstva koja slijede iz duhovne tvari od koje se sastoji, i čini djelatnosti koje odražavaju ta svojstva. Taj model je zapadnjacima bitno bliži i može se poistovjetiti s konceptom emancipacije ega i osobnog razvoja i rasta osobe.

Radha kao model duhovnosti bila bi posve shvatljiva i intuitivna zapadnoj civilizaciji prije 19. stoljeća, kad je pokret za “emancipaciju” žena dao sve od sebe da ženski model duhovnosti proglasi nečim nedostojnim čovjeka, simbolom poniženja, ropske pozicije i osobne neostvarenosti. Paradoksalno, pokret za emancipaciju žena uspio je poniziti žensku psihu i duhovnost više nego bilo što drugo ikad, i to naprosto time što je “muški” pristup proglasio znakom emancipiranosti, a “ženski” nečim nedostojnim čovjeka. Iz toga bi onda slijedilo da je Radha, kao žena koja obožava, divi se, služi, i konstantno promišlja predmet svog obožavanja koji joj je jedini smisao života, zapravo slaba, ovisna osoba. Upravo suprotno – jedan od velikih misterija vaišnavizma sastoji se u spoznaji da su Radha i Krišna na istom položaju, a da Radha čak doživljava veće blaženstvo od samog Krišne.

O čemu se tu zapravo radi? Ništa od toga nije nikakvo čudo ili misterij yoginima, koji razumiju kako radi svijest i što je samyama; materijalističkim osobama koje razumiju samo animalne mehanizme borbe za premoć “vlastitog ega”, a u stvarnosti borbe za preživljavanje sićušnog, slabog ega okruženog percipiranim ništavilom, cijela stvar mora zvučati ludo.

Yogin razumije da je duhovna veličina, emancipiranost, snaga, zaokruženost i, za sve praktične svrhe, bezgrešnost, uvjet mogućnosti predanog obožavanja i služenja. To je nemoguće slaboj osobi. Slaba osoba ima potrebu napuhavati se i dominirati, zato što je u neprestanom strahu od nestanka, od prestanka postojanja. Radha i Krišna, odnosno Radhakrišna, kako se taj oblik postojanja često zove, apsolutna su suprotnost takvom stanju slabosti, nesigurnosti i straha. U tom stanju potpune osobne emancipiranosti i sigurnosti, savršena bića naprosto postoje na način koji odražava njihovo ispunjenje i savršenstvo: oni zrače duhovnu puninu u svijet, odnosno postoje kao osobni oblik stvarnost-svijest-blaženstva, odnosno, terminologijom vedante, satcitananda svarupa. Pojam svarupa je bitno ispravno shvatiti, jer se često koristi i sam po sebi označava misterij – doslovno, sačinjen je od riječi “sva”, odnosno “vlastiti”, “osobni”, te riječi “rupa”, odnosno “oblik”. “Vlastiti oblik”, odnosno “osobni oblik”, kako se taj termin obično prevodi, zapravo je nezgrapna konstrukcija ali korisna upravo zbog toga što otkriva sanskritski način mišljenja bolje nego, primjerice, hrvatska riječ “uobličenje” ili “utjelovljenje”, ili srpska riječ “ovaploćenje”, ili pak generički pojmovi poput “manifestacija”. Svi ti prijevodi su točni i odražavaju neki aspekt izvornog značenja, ali problem sa sanskritom je u tome što je nezgrapniji prijevod često korisniji od elegantnog, i u idealnom slučaju morate naučiti razmišljati na sanskritu kako biste shvatili misterij određenih termina. Recimo, pojam “kundalini” i simbol sklupčane zmije spremne za skok prenose koncept potencijalne energije zbijene opruge, spremne za oslobađanje kinetičke energije. Različite kovanice koje sadrže riječi “sva” i “asmi” uglavnom prenose finese stanja samospoznaje brahmana, i manifestacije te samospoznaje u određenim aspektima stvarnosti, kao u slučaju “asmi-ta” ili “sva-rupa”, na sličan način na koji neki tibetanski simboli prenose “otajstva” duhovnih stanja, i takve su naravi da ih može ispravno prepoznati samo drugi iskusitelj tog stanja, koji će shvatiti igru riječima, finese koje drugima ne bi značile ništa. Recimo, neki istočnjački simboli poput lotosa zapadnjacima nisu intuitivni, ne prenose ono značenje koje bi im prenijeli kad bi naučili misliti u simbolima u kojima misli autor. Naime, lotos je prije svega simbol za manifestaciju transcendentalnog u svjetovnom – lotos raste u močvari, kao šaš i slične vodene biljke, i odjednom “bum”, otvara se prekrasni, nježni, savršeno suptilni i čisti cvijet usred prljavštine, blata i gadosti. Takvu simboliku zapadnjaci slabo kuže zato što nisu živjeli po močvarnim pripizdinama u kojima rastu lotosi; ovdje je takav simbol ruža koja raste na gnojištu, ili prekrasni leptir koji nastaje transformacijom iz ogavnog crva, ili pak mitska ptica Feniks koja se rađa iz vlastitog pepela. Istočnjaci imaju drugačiju simboliku, tako da shvaćanje njihovog nauka zahtijeva bitno više od pukog razumijevanja jezika – morate razumjeti biljke koje kod njih rastu, životinje koje tamo žive, ekosustav u kojem to sve funkcionira i iz kojeg nastaju simboli, koji mogu imati bitno suptilnije i moćnije značenje od onoga što bi uspio deducirati netko tko nije odrastao na toj simbolici. Zapadnjacima je simbolika križa bliska i razumljiva, ali istočnjacima bi trebalo neko vrijeme da to shvate. Isto tako, simbolika kotača je istočnjacima bliska i razumljiva, a zapadnjacima bi trebalo vremena da im to “klikne”. Isto tako, čovjeku koji je tigra vidio samo u zoološkom vrtu na praktičnoj razini nije jasna simbolika tigra kao beštije od četiri metra koja nečujno vreba u šumi i kad na nju naletite, ima vas za ručak. Kad dakle Šankaraćarya veli da “U džungli stvari luta veliki tigar po imenu 'manas'. Mudri ljudi željni oslobođenja ne idu tamo”, zapadnjaku je taj simbol apstraktan, ali dajte si zamislite urbanu džunglu, recimo neko naselje u kojem stanuju jako mutni, kriminalni tipovi i ulicama lutaju naoružane bande, ili zatvor u kojem će vas bosti nožem i jebati u guzicu. Takav simbol bi zapadnjaku prizvao slične emocije kao srednjevjekovnom Indijcu koncept džungle koja je tigrovo osobno lovište. To je simbol propasti.

Većina indijske mitologije, priča i bajki spada u tu grupu simbola, koje je potrebno razumjeti kako se ne bi palo u zamku s jedne strane doslovne interpretacije (u kakvu su upali primjerice Hare Krišne, koji smatraju da je sve napisano u Bhagavata-purani doslovna istina). Kad Šankaraćarya veli da u džungli stvari luta veliki tigar po imenu manas, on ne misli da postoji neka džungla po imenu “stvari” i da u njoj luta stvarni tigar koji se zove “manas”, nego da je um procesor osjetilnih inputa koji od iskustvene domene plete kompleksnu iluziju koja obmanjuje iskusitelja, uplićući ga sve dublje u stvari koje zapravo imaju tek posredne veze s njegovim istinskim identitetom. Ako smatrate da se to samo po sebi razumije i da nitko ne može biti toliko glup da takvo nešto shvati doslovno, bit ću toliko slobodan da vas uputim na Prabhupadine prijevode i komentare indijskih spisa, pa ćete vidjeti da je i te kako moguće biti toliko glup. Čovjek bi očekivao da je doslovno tumačenje nekih slika i koncepata logički kontradiktorno i besmisleno, i da bi to trebalo smjesta diskvalificirati doslovno tumačenje, ali čini se da to ljudima ne smeta, pa radije odbace pamet koja im ukazuje na zabludu, nego zabludu.

Većina slika iz Bhagavata-purane, dakle nema nikakve veze sa “stvarnošću” u kakvu ljudi obično vjeruju, dakle gdje se smatra da je stvarna osoba ona koja je rođena, živjela, umrla, i o njoj postoje povijesni podaci. To ne znači da se radi o manje zbiljskim stvarima – naime, postoji više vrsta stvarnosti. Recimo, teško da ćete u prirodi naći kompleksni broj, odnosno broj kojemu je kvadrat negativan, a svejedno s takvim stvarima matematika radi. Isto tako, neke stvarnosti ne postoje izvan svijesti, ali su neovisno o tome stvarne. Primjerice, ljubav, zavist, ushit, strah i slične stvari ne postoje izvan uma, ali su unatoč tome vrlo stvarne.

Također, svi će se složiti da je stvarno ono što proizvodi stvarne posljedice. Ako vidite tragove u snijegu, to znači da ih je netko ostavio. Možete vidjeti tragove srne, zeca i lisice u šumi i po tome znati da te životinje tamo stanuju, unatoč tome što ih praktički nikad ne vidite, zato što su oprezne i izbjegavaju ljude. Dakle niste vidjeli zeca, ali nešto je ostavilo zečje tragove u snijegu. Autori purana razmišljaju na takav način: ako nešto proizvodi stvarne učinke, to je sasvim dovoljno stvarno. O obliku i razini stvarnosti moguće je raspravljati, ali ako govorimo o stvarnostima koje postoje u svijesti, dakle o raznim emocijama i duhovnim stanjima, one rijetko nastaju same po sebi nego u pravilu kao reakcija na neki predložak – strah rijetko nastaje sam po sebi, nego u pravilu uslijed izloženosti zastrašujućim podražajima. Ljubav rijetko nastaje sama po sebi, nego kao reakcija na prikladan podražaj. Slično je i s transcendentalnim stanjima. Zna se desiti da do transcendentalnog iskustva dolazi na način koji se barem na prvi pogled doima slučajnim, ali u pravilu do njega dolazi uslijed reakcije na nešto. E, pa autor purana je napravio cijelu umjetnost oko kreiranja podražaja koji bi imali proizvesti duhovne reakcije koje su u svojoj naravi transcendentalne.

Stvar je upravo nevjerojatno suptilan trik: naime, osnovna pretpostavka iz koje kreće ta tehnika utjecaja na um jest da je većina onoga na što reagirate, i što proizvodi vaša duhovna stanja, zapravo iluzorno. Filmska industrija zarađuje milijarde na iluzornim stvarima koje proizvode učinke u umovima gledatelja – primjerice, od horror filma ćete se usrati od straha, unatoč tome što ništa od toga nije stvarno. Knjige, filmovi, glazba – sve to proizvodi psihičke učinke, i to uglavnom s posve iluzornim predlošcima. Priče o komadu užeta za koji u mraku mislite da je zmija standardni su element poučnih indijskih priča o iluziji koju treba razpršiti znanjem. Umjesto da apelira na potrebu za znanjem, autor purana išao je iz drugačije pozicije: ako iluzorna stvar može proizvesti stvarne mentalne učinke, recimo ako greškom mislite da vas neka osoba voli, možete osjetiti zaljubljenost, ili ako mislite da vas netko mrzi, možete osjetiti bijes – zašto ne bi iluzorni predložak pažljivo dizajnirane vrste proizvodio pozitivne učinke unutar uma, koji će posredno potaknuti transcendentalni zanos i proizvesti psihičke aktivnosti koje se inače postižu yogijskim tehnikama, ali toliko zahtjevnima da stoje na raspolaganju tek zanemarivo malom broju yogina?

Kao što rekoh, stvar je genijalna u svojoj jednostavnosti i predstavlja potpuno drugačiji pristup u odnosu na budizam i vedantu. Tamo gdje vedanta koristi koncept svjesne borbe protiv iluzije, gdje aktivno radi na diskriminaciji i pokušava izazvati disocijaciju jastva i iskustvene sfere; tamo gdje budizam pokušava razložiti složene strukture na jednostavne i tako razbijati sintetičke strukture unutar uma, na početku jednostavnom analizom pojava a kasnije vipassanom, gdje se doslovno kombinacijom disanja i otpuštanja misaoni agregati raspadaju na sastavnice, tamo Vyasa, nakon dugog razmišljanja o problematici, veli: ne, to za većinu ljudi u većini okolnosti neće funkcionirati, i to ne zato što je pogrešno nego zato što je prezahtjevno za njihovu poziciju. Većina ljudi naprosto ne raspolaže duhovnom aparaturom potrebnom za izolaciju Jastva od iskustvene sfere, za distanciranje od vlastitih umnih struktura i njihovo nepristrano promatranje i transformaciju. Većina ljudi su potpuni robovi vlastitih emocija i percepcija, imaju vrlo slabo razvijen um, ali isto tako imaju emotivni aparat koji je vrlo jednostavan, shematiziran, definiran nagonima biološke vrste i na koji se vrlo lako može utjecati predlošcima i tako proizvoditi duhovna stanja po želji. Za sve praktične svrhe, to bi bilo usporedivo s muzičkim instrumentom na kojem znalac može odsvirati melodiju, ako zna na koji način proizvesti pojedinačne tonove. Dakle, za razliku od Patanđalijeve yoge koja pokušava postići umirenje uma upravljanjem dahom, koncentracijom, izvlačenjem umnog fokusa iz predmeta, te usmjeravanjem energije u specifičnom smjeru, što su sve zahtjevne prakse, Vyasa ide iz pozicije da je dovoljno da čujete neku melodiju pa da vam se psiha promijeni, da počnete osjećati emocije koje melodija potiče. Dovoljno je da pročitate neku priču pa da se poistovjetite s likovima. Sve to su metode kontrole uma, i više od toga: to mogu biti metode profinjenja uma. Ako pročitate neki uzdižući tekst, vaše emocionalno stanje bit će pročišćeno i koherentno, bit će “namagnetizirano” tekstom na takav način da se energetske silnice koje inače napajaju um na takav način mogu usmjeriti brže i jednostavnije nego pranayamom i sličnim aspektima klasične yoge. Utjecajem na emocije, tekst može posredno utjecati na vaš energetski sustav i tako na njemu “odsvirati” kompleksnu yogijsku vježbu koja vas može dovesti do nevjerojatno visokih stanja i, za sve praktične svrhe, urezati vam psihičke tračnice prema prosvjetljenju. Ukratko, radi se o plodu genijalnog uma.

Naravno, kao što sam prije napisao, ta tehnika je nevjerojatno osjetljiva na “prljanje mantri” i djetinjaste interpretacije koje je prijete izopačiti na razinu najglupljeg religijskog sustava svih vremena, i teško je reći kako bi stvar funkcionirala izvan konteksta yogijske discipline i tehničkog znanja, ali u kombinaciji s njima, na način na koji sam ja koristio tu metodu, stvar je upravo nevjerojatno moćna. Taj sustav bhakti, u kombinaciji s tehnički striktnom metodologijom Kundalini-yoge, funkcionira u fizikalnoj terminologiji tako da bhakti definira smjer vektora, a yoga definira skalarnu komponentu vektora, dakle iznos sile. Bhakti unutar vašeg uma definira predložak koncentracije, definira Gandalfa koji staje na put Balrogu, kao najveći i najjači svjesno daje svoj život štiteći cilj i, u osnovi, slabija i manja bića od sebe, kupujući im odstupnicu, definira taj čisti motiv predanosti, služenja, hrabrosti i vjere, a yoga to izolira, fokusira, čisti sve prljavštine, pojačava fokus, pojačava intenzitet dok ništa drugo ne preostane osim sile divljenja i ushita koja poput blještavog svjetla čisti i profinjuje vašu svijest i energetski sustav, dok ne postanete ta hrabrost, to služenje, čistoća, predanost i vjera.

A to što nikakav Gandalf nikad nije postojao kao osoba, to je argument koji ostavljamo osobama s koeficijentom inteligencije manjim od broja cipela. Ostalima je jasno kako Radha može biti Krišna, i koliko obožavanje, divljenje, služenje i predanost mogu biti nevjerojatno moćno sredstvo duhovne emancipacije.


Danijel Turina


toggle