Članak
ČLANCI

Svjetlost i tama

indeks


Tragedija ljudske gluposti sastoji se u tome da je jedna od tri najkorisnije duhovne prakse za koje sam čuo vremenom degradirana u najsmješniju, najblesaviju, najdjetinjastiju i najpederskiju religiju ikad viđenu: u Hare Krišne. Svojedobno sam glede toga imao zanimljivu dilemu: s jedne strane sam se probijao kroz Prabhupadine naopake prijevode vaišnavskih tekstova i pokušavao deducirati o čemu se tu izvorno imalo raditi, i zapanjilo me je koliko u bhagavata-purani ima moćnih ideja, odnosno antropomorfiziranih, vizualnih opisa duhovnih stanja, obrazaca i iskustava. Hrpa opisa sadrži aspekte duhovnih stanja koje je moguće poloviti samo u daršanu i samadhiju, dakle najvišim stupnjevima duhovnog iskustva, i čini se da služe postupnoj izgradnji receptora unutar ljudskog mozga, dakle slika i ideja koje imaju tvoriti mostove do duhovnog iskustva, odnosno, pojednostavljeno, “produhoviti” čovjekov um.

S druge strane, upravo zbog slikovitosti i antropomorfnosti koncepata sustav je širom otvoren za najgluplje doslovnjačke karikature, i tako su nastali Hare Krišne. Zamislite si budale koje imaju Gospodara prstenova za sveti spis i doslovno vjeruju u postojanje Gandalfa, Aragorna, hobita, orka i vilenjaka, oblače se u plašteve i izgledaju kao hrpa pedera i geekova u raznim kombinacijama. To me je zbunjivalo, dakle ta dihotomija percipiranih jako visokih stanja u tekstovima i istodobno totalnih debila praktikanata i zagovornika tog sustava, tako da sam se neko vrijeme njima bavio pokušavajući shvatiti bit problema. Doslovno, odlazio bih nedjeljom na njihova hare krišna predavanja i osjećao se glupo, dok mi jednom nije sinulo: s filozofijom je sve ok, ali hare krišne nemaju apsolutno nikakve veze s njom. Kad mi je to kliknulo, prestao sam se njima baviti.

Zapadnjaci nemaju “kliker” za tu vrstu stvari, naime, a hare krišne su prije svega zapadnjačka sljedba. Osim toga, izvorna vaišnavska duhovnost je totalno “ženska”, a zapadnjaci su od toga napravili svojevrsni muško šovinistički pederski klub.

Što mislim pod “ženska duhovnost”? Pa, prije svega koncept divljenja i obožavanja. Muška duhovnost je “biti” i “napraviti”, a ženska duhovnost je obožavati onoga tko jest i tko radi. To vam je ono o čemu sam pričao prije – na Krišninoj razini je moguće postojati na dva načina, kao Krišna i kao Radha. Krišna je zajebant i totalna faca. On vam je lik kojemu bi došla mrtva baba i rekla “joj gospon Bog znate ja bi vam štela biti živa”, a on ju metne u toplomjer. Dođe Krišni Hanuman i veli, joj, ja bi htio biti na višoj poziciji od tebe, a Krišna ga pretvori u sliku na svojoj borbenoj zastavi koja se vijori iznad kočije. To su stvari koje se mogu očekivati od Krišne – netko ga misli zajebat, pa Krišna zajebe njega. Da ponovim dva primjera koja sam nedavno naveo:

Takvi očito nisu čitali indijske tekstove u kojima je u obliku bajki opisan mentalitet Bogova, recimo kako Višnu rješava mrakove. Nema tu duhovnog smješkanja, nego takve zajebe brutalno i po kratkom postupku, na totalno neočekivano prljav način. Recimo lik na prijevaru dobije blagoslov po kojem ga ne može ubiti ni čovjek ni životinja, ni po danu ni po noći, ni u kući ni izvan nje, ni oružjem ni rukama, i onda tako zaštićen radi totalna sranja svima, pa Višnu to riješi tako što si napravi tijelo čovjeka-lava i rastrga lika na komade svojim kandžama na kućnom pragu u sumrak.

Ono, fuck you, smartass.

Druga priča na tu temu: nekakav demon se moli Šivi da mu ispuni želju, i tako se bavi isposništvom dok se Šiva ne sažali na njega i ispuni mu da može ubiti bilo koga tako što će svaka glava koju dotakne eksplodirati. Naravno, kako to biva s mrakovima, prvo je krenuo tako ubiti Šivu, pa se ovaj prepao i bježeći naletio na Višnua i objasnio mu problem. A Višnu veli, pričekaj, ovo neće dugo trajati. Dođe demon a Višnu ga pita, "što ima?", pa mu ovaj veli da mu je Šiva dao blagoslov. Višnu mu veli "A jesi naivan, pa Šiva ti samo prodaje foru, pa ne može on nikome dati takav blagoslov. Kurca ti nije dao, evo probaj se dotaknut po glavi, neće ti niš bit." Demon se dotakne po glavi i glava mu eksplodira a Višnu pozove Šivu i veli, "evo, problem riješen".

Ne znam za vas, ali meni su te pričice nevjerojatno kul; nema apsolutno ničega u zapadnjačkoj i bliskoistočnoj religioznosti što bi mi bilo i približno toliko impresivno. Iz stvari tako emanira kul da mi se po monitoru nakuplja inje dok to čitam. Naime, bliskoistočni monoteistički Bog je, psihološki gledano, iskompeksirani idiot s velikom batinom. On čitavo vrijeme ostavlja dojam agresivnog debelog zajapurenog klinca koji maltretira druge klince u školi zato što je iskompleksiran zbog svoje debele guzice. Jahve, to je Eric Cartman iz South Parka. Ako mu ne poklonite točno određenog japanskog robota točno određene boje za rođendan, popizdit će, napravit će scenu i šutnuti vas u guzicu – ili u semitskoj ikonografiji, bacit će vas u pakao. U religijama koje imaju toliko malo ljudskog dostojanstva da si dopuštaju klanjati se tom profilu božanstva, postoji uvjerenje da će praktički svi završiti u paklu, jer je taj Bog na praktički sve nardkan i nema šanse da izbjegnete njegovom gnjevu, osim nevjerojatnom količinom totalnog ulizištva.

Uz takvog šupačkog Boga i raj ispunjen ulizicama, moram reći da bih uvijek birao alternativu, zvala se ona pakao ili kako god. Naime, možda je tamo vruće, ali u svakom slučaju stanovnici nisu totalne pizde. Ipak, rekao bih da je strah od pakla u koji bi nas sve skupa mogao baciti nekakav Jahve posve neopravdan, budući da je taj entitet očito tek plod mašte psihički jako defektnih osoba.

Kad pogledate sljedbenike “abrahamskih religija”, ono što im je zajedničko je da se tu radi o dosadnim, posušenim spodobama koje se boje vlastite sjene, odnosno cijeli život žive u strahu da ne bi napizdili Jahveta koji baca u pakao. Takvom mentalitetu kao suprotnost navodim kult Krišne.

Krišna je u svemu suprotan Bogu bliskoistočnih monoteizama. On je zajebant, on nije uštogljen, nije ispunjen obožavanjem vlastite veličine, nije netko tko će gledati druge s visoka, nego naprotiv, zna potpuno šokirati svoje sljedbenike izrazom predanosti i obožavanja, sasvim na razini scene iz evanđelja u kojoj Isus opere noge svojim učenicima. On je netko tko će se napiti s prijateljima i pijan se potući, on je netko tko će se s kolegom ratnikom sakriti u šaš kraj rijeke i gledati cure kako se kupaju. On je utjelovljenje koncepta lile, odnosno “božanske igre”, koncepta koji prepoznaje vrlo zanimljivu činjenicu o Bogu, a to je da se on nema potrebu ponašati kao Bog. Jedina druga religija koja je prepoznala taj koncept u nekoj mjeri je kršćanstvo, s konceptom po kojem se Bog može inkarnirati u ljudskom tijelu, biti ispljuvan, razapet na križ i ubijen, a da zbog toga nije manje Bog. Inače se većina religija toliko bavi Božjim dostojanstvom i uzvišenom pozicijom, da po njihovom mišljenju Bog ne bi smio apsolutno ništa raditi jer što god bi radio, sigurno je nedostojno Božje uzvišene pozicije i slave. Između ostalog, bliskoistočni monoteizmi su opsjednuti Božjom svemoći, pa sve što Boga portretira kao manje od svemoćnog nije spojivo s njihovim konceptom Boga. Ni kršćani nisu na to imuni – nekako su si uspjeli izracionalizirati Isusovu muku i smrt, ali za sve praktične svrhe oni unatoč tome čvrsto vjeruju da Bog koji nije sveznajuć i svemoćan nije Bog.

Indijci su tu išli bitno dalje: oni zapravo smatraju da Bog nije Bog zato što je sveznajuć i svemoćan, nego zato što je takav koncentrat transcendencije u konkretnom, lokaliziranom obliku, da sam pogled na njegovo biće u predanoj osobi (bhakti) izaziva takvu navalu transcendentalnih doživljaja da to praktički trenutno dovodi do nevjerojatnog duhovnog zanosa i iskustava koja nadilaze čak i nirvikalpa samadhi naprednih yogina – obično mu takvi vele da su prije smatrali da je nirvikalpa samadhi, odnosno stanje samospoznaje brahmana i kozmička svijest, krajnji doseg kojemu su stremili, ali kad vide njegovo sveto tijelo, shvaćaju da je cilj nešto daleko više. To me je svojedobno zbunjivalo, budući da sam smatrao da u osnovi nirvikalpa samadhi jest cilj duhovnog razvoja, ali onda sam se sjetio kako sam ja prvi put ušao u takvo stanje: jedan od bogova dao mi je daršan, i pogled na njegovo duhovno tijelo trenutno me je uveo u nirvikalpa samadhi. O tome se dakle radi – takvo biće je kristalizacija toliko visokih duhovnih supstancija da je nirvikalpa samadhi naprosto posljedica njegovog daršana. To je teško opisati nekome tko nije doživio, najbliži ekvivalent većini je pogled u oči nekog naprednog yogina ili nirmanakaye – često i puko stajanje u fizičkoj prisutnosti takvog bića proizvodi transformaciju svijesti bhakte, dakle produbljavanje, smirivanje, “hlađenje”, mirnu ekstazu i, ponekad, stanje daršana, gdje učenik ili sljedbenik u daršanu majstora može osjetiti iznimno visoke duhovne tvari koje na njega mogu imati strašan pozitivan učinak.

Daršanayoga je, između ostalog, dakle, i sposobnost takvog upijanja duhovnog utjecaja učitelja ili majstora, ali ono što od daršana čini yogu je svjesno pristupanje takvom procesu, dakle namjerno izlaganje vlastite duše moćnom pozitivnom predlošku koji je kristalizacija iznimno visokih duhovnih stanja, odnosno kako bi se to u vaišnavizmu reklo, satćitananda vigraha, “punina stvarnost-svijest-blaženstva”. Isto tako, daršanayoga podrazumijeva svjesno korištenje napredne Kundalini-yoge i pripadnih tehnika kako bi se proces osvijestio, ubrzao i pojačao, s ciljem ubrzanog rastvaranja duhovnih nečistoća i netransparentnosti, usvajanja više svijesti i njene kristalizacije u znanje, i općenito, kako bi se doživljaj prenio iz apstraktnog u konkretno, u nešto što se može misliti i psihički obuhvatiti do razine pretakanja iskustva u fizičke forme poput riječi i djela. Daršanayoga je uzrok mojoj netipičnoj sposobnosti doticanja i opisivanja viših duhovnih stanja i njihovog pretakanja iz apstraktne izvorne pozicije u oblik nadahnutih tekstova, govora i, rjeđe, direktnog prenošenja duhovnog iskustva posredstvom energetskog zahvata. To nisu stvari koje su nastale slučajno, to je rezultat djelovanja tehnike, koja koristi kameleonsko svojstvo uma – nakon što je um dugotrajno izložen višim duhovnim stanjima i supstancijama, njegova kvaliteta se postupno transformira u nešto jako slično izvornom stanju na kojem boravi; unutar uma se postupno kristaliziraju ideje koje su rezultat dugotrajnih pokušaja da se nešto doživljeno shvati. Fizički mozak je sporo i loše sredstvo, ali dugotrajnom praksom daršanayoge moguće ga je izvježbati i učiniti sposobnim za neočekivano širok stupanj primanja i artikuliranja duhovnog kroz fizičko.

Ne biste vjerovali do čega možete doći ako deset godina u svijesti proživljavate jedno jedino duhovno iskustvo koje je trajalo tri sekunde – jedan trenutak uvida u unutarnju duhovnu bit jednog od Bogova, Puruša, može biti dovoljan da iz njega “dekomprimirate” cijelu teoriju duhovnosti. Stvar je u tome da se više duhovne tvari ponašaju holografski – mala čestica te tvari je istodobno sveukupnost i sveubuhvatnost, summa svih duhovnih svjetova, esencija svega Božanskog. To je slikovito opisano u Bhagavatapurani, gdje se veli da je Višnu u svrhu borbe s jednim od demona poprimio oblik vepra, koji je u jednom trenutku borbe stresao sa sebe kapljice vode, i kad su te kapljice pogodile bhakte-promatrače, oni su doživjeli iznimno duboku transcendentalnu ekstazu, duboki doživljaj Božje unutarnje naravi koja je satcitanandamaya, “stvarnosvjesnoblažena”, što možete makar približno shvatiti kroz analogiju po kojoj ste dvodimenzionalno biće u crno-bijelom svijetu i nešto vas dotakne i vi naglo osvijestite trodimenzionalni svijet u punim bojama kao viši red veličine stvarnosti u odnosu na ono što ste do sada doživljavali, ali to je samo slabašna analogija jer bi se tu radilo o ekspanziji osjetilne percepcije, a u duhovnom iskustvu se radi o ekspanziji svijesti, oblika osobnog postojanja koji postaje stvarniji, bitniji, briljantniji, ispunjeniji. Mi u ovoj blatnoj lokvi od svijeta osjetimo tek tu i tamo poneku trunčicu nečeg višeg, i toliko smo se navikli na duhovnu bijedu ovog mjesta da nam je “cool” kad vidimo nešto što nije baš totalno sranje, tako da mi je jako teško objasniti što ja pod tim mislim, u situaciji kad publika misli da je cool mobitel s AMOLED ekranom. Nema pomoći, netko mora te stvari barem u nekoj mjeri osobno iskusiti jer će inače smatrati da pretjerujem i koristim slikovite metafore koje zapravo opisuju sasvim obična iskustva kakva si oni mogu zamisliti, a to definitivno nije slučaj. Zbog toga sam u samom startu, kad sam pokušao što većem broju ljudi prenijeti svoje znanje da se ono ne izgubi sa svijeta mojim odlaskom, zaključio da sve što radim mora počivati na stvarnosti duhovnog iskustva. Isto tako, bio sam svjestan da moja spoznajna ograničenja otvaraju puno mogućnosti za pogreške svih vrsta, i formulirao sam sve tehnike yoge na takav način da budu neučinkovite bez duhovnog blagoslova viših, božanskih bića. Dakle tehnike sam formulirao kroz dva sloja – kundalini-yoga sadhanu, i daršana siddhi. U prijevodu, praksu kundalini-yoge i postignuće izravnog uvida u Boga. Kako je daršan po definiciji nemoguće isforsirati, odnosno prisiliti Božansko biće da vam se ukaže, cijela moja tehnika podrazumijeva da će učenik marljivom praksom tehnika pročišćenja formirati “bravu”, u koju će Bogovi staviti “ključ”, odnosno prihvatit će one koji su doista dostojni i dati im daršan, koji će takvi posvećeni, inicirani učenici moći upijati na način na koji sam ja to činio u svojoj osobnoj praksi, te će tako moja situacija biti reproducirana, odnosno, moje duhovno znanje bit će ostvareno i u drugima i kao takvo će se imati prilike proširiti svijetom.

Nažalost, sve to skupa završilo je loše. Svi moji ustrajni pokušaji u tom smjeru završili su neuspjehom, što zapravo potvrđuje potrebu za polaganim procesima duhovne evolucije i opovrgava nadobudne ideje o yogi kao svojevrsnoj autocesti prema prosvjetljenju. Naime, što ti vrijedi autocesta ako si majmun pa ne znaš što bi s autom. Treba ti dva milijuna godina evolucije a ne vozačka dozvola.


Danijel Turina


toggle