Članak
ČLANCI

Daršana yoga

indeks


Pretpostavljam da postoji veliko tržište za knjigu s naslovom “kako postići duhovnu spoznaju a ne zabrijati, upasti u neku sektu, poblesaviti, šablonizirati se i općenito se ne upropastiti”. Nažalost, tu knjigu ne bi čitali oni kojima je najpotrebnija: takvi bi pretraživali drugi dio biblioteke, onaj sa drevnim filozofijama, savršenim tehnikama yoge, prosvijetljenim duhovnim učiteljima i preporučenom duhovnom praksom. Nažalost, to im doista i jest bolja opcija, jer tekstove na onu prvu temu pišu praktički isključivo ljudi koji su preglupi i presirovi da bi shvatili stvarne razloge iz kojih publika pretražuje ovu drugu grupu tekstova.

Doista, duhovna scena obiluje budalama, sektama, luđacima i idiotarijama, ali iz potpuno drugog razloga od očekivanog. Očekivani razlog bi bio lažnost predmeta kojim se sve te prakse bave, što je pozicija koju s velikim zadovoljstvom zastupaju materijalisti. Pravi razlog je što manje-više svi duhovni aspiranti u nekoj točki dožive duhovno iskustvo, protumače ga u religioznom kontekstu i zaključe da je to potvrda i konačan dokaz da je sve što su religije govorile o Bogu istinito i da su te stvari manje-više istoznačne, dakle Bog je netko tko je kreirao religije, religije su nešto što vodi Bogu, i sad preostaje učiti religijski objavljene istine i biti jako skroman, jer su to pisali ljudi koji su prije n tisuća godina doktorirali stvari glede kojih ste vi očito tek u vrtiću.

Čovjek bi očekivao da iskustvo transcendentalnog ljude odvede prema transcendentalnom, ali činjenica je da iskustvo transcendentalnog u praksi ljude prije odvede u neku sektu ili brijačinu u kojoj potroše život na uzaludnosti, gluposti i ponekad čak i zla djela, i u pravilu završe u daleko gorem stanju nego na početku. Uzrok toga je vjerovanje da religije imaju monopol na duhovnost, što i nije tako glupa ideja, budući da se deklarativno njome bave i cijelo vrijeme izgovaraju stvari koje jako liče na opis onoga što ste doživjeli; svejedno, kad svoje iskustvo shvatite kao potvrdu njihove ispravnosti, u vašem životu se otvara nova faza. Ona u kojoj ćete gadno najebat.

Idemo početi od zaključka: da su religije tako dobra stvar, ne bi prosvijetljeni ljudi bili praktički neviđena pojava, dobri ljudi velika rijetkost, a zlo uobičajeno stanje u religijskim krugovima. Religije su govno. Ako ste doživjeli duhovno iskustvo, koliko god ono bilo stopljeno s religijskom ikonografijom, ono je znak da ste se u svojem osobnom duhovnom razvoju našli na kritičnoj točki koja je to iskustvo zahtijevala. To vam se nije desilo slučajno i nije vam se desilo radi religijske prakse. Da religijska praksa može proizvesti duhovno iskustvo, ne bi sljedbenici religija bili toliko duhovno prazni kao što jesu. Ne, to iskustvo niti pripada religiji, niti predstavlja rezultat vaše pripadnosti, sljedbeništva ili podudarnosti s religijom. Ono je rezultat podudarnosti vaših unutarnjih momenata sa stvarnošću svijeta koji nadilazi fizičko. Vama su se na trenutak otvorile duhovne “oči” i to vas je učinilo sposobnima za osjećanje stvari koje nadilaze jebanje, jedenje, spavanje i drkanje po facebooku. To što je, pretpostavimo, osnivač ili pripadnik neke religije doživio i opisao nešto slično, ne znači da ste vi iskusili “njegov” svijet. Ako išta, znači da je on iskusio “vaš”. Naime, za autentičnost vlastitog iskustva možete jamčiti, ali za autentičnost tuđeg... teško.

Da pojednostavnimo – recimo da ste curica koja je doživjela svoj prvi orgazam. Znači li to da sad pripadate svijetu kojeg opisuje porno industrija, sa tisućama kurvi koje izvještačeno stenju i prče guzice u kameru mrtvih očiju? Ne – oni su karikatura i izopačenje seksualnog iskustva, u jednakoj mjeri u kojoj je religija izopačenje i karikatura duhovnog iskustva. Religija je pornografija duhovnog, to je sfera izvještačenih kurvi koje stenju i prče guzicu u kameru.

Zašto vam je duhovno iskustvo obojeno religijskom simbolikom i ikonografijom? Pa iz istog razloga iz kojeg bi vam seksualno iskustvo bilo obojeno pornografijom da ste kojim slučajem od rođenja izloženi tom smeću sa svih strana. Ljudski um poprima kvalitete onoga čemu je izložen, okolina ga formira, iskustva ga formiraju. Religijska simbolika stvara mentalni okvir unutar kojeg ljudi nauče misliti o duhovnosti, i logično je da kad doista doživite nešto iz te sfere, mozak pokuša pronaći najbližu strukturu kojom bi to interpretirao. Dakle do religijske simbolike dolazi na interpretacijskom sloju. Ako cijeli život slušate da je Isus svjetlo, ako vidite duhovno svjetlo prvo će vam na pamet pasti Isus – po sistemu, tko bi drugi to mogao biti, sigurno ne Mate svjetioničar. Problem je što je mozak u tom smislu vrlo agresivan tumač, pa se interpretacija toliko poveže s iskustvom da, ukoliko za to niste posebno motivirani, praktički nema šanse da ustanovite da postoji razlika. Pogledajte si po internetu razne primjere optičkih trikova i iluzija pa ćete vidjeti na što mislim. Mozak vrlo agresivno interpretira inpute pokušavajući svijesti predstaviti smisleni narativ. Ono što je “besmisleno” ignorira se, a ono što je “smisleno” je ono što je mozak negdje uspio svrstati i to suvislo prezentirati. Te “perceptivne varke” su ponekad dramatične, i samo se sjetite da na temelju toga milijuni iluzionista zarađuju za život. Vaš mozak je njihov najbolji saveznik, budući da vam prezentira “smisleni narativ” koji će potvrditi objektivnu stvarnost iluzije koju vam prezentiraju. U slučaju duhovnosti, nepojmljiva ogromnost iskustva je stvarnost. Isus je laž, iluzija koju vam je mozak prezentirao kako bi proizveo smisleni narativ. Isus je zec iz šešira.

Dodatni problem je to što nakon takvog iskustva ljudi postanu “obraćenici” - obično smatraju da je njihov prijašnji život bio “grešan”, iskustvo im je “pokazalo svjetlo” i sad namjeravaju postati dobri vjernici i prakticirati sve što ih religija uči, jer su vidjeli da je sve istina. To je, zapravo, najgora stvar koju je moguće napraviti, ali unatoč tome je svi naprave.

Naime, to iskustvo nije pokazalo da je vaš život bio grešan. Da je bio grešan ne bi doveo do takvog iskustva. Grešni život vodi u duhovnu tamu, u depresivno zlo, pakost i zvjerstvo, a ne u transcendentalno. Ono što je dovelo do transcendentalnog mora na neki način biti dobro. Obično ljudi takve stvari tumače tako što vele da ih je Bog vodio cijelog njihovog života kroz duhovnu tamu kojom su koračali, da bi im se u nekom trenutku uspio pokazati i odvesti ih u istinu. Tada postanu sljedbenici neke religije i misle da je to ono čemu ih je Bog htio odvesti.

Pa jel vama religije stvarno izgledaju kao nešto čemu bi Bog vodio one koji su mu dragi i kojima želi dobro? Prije bi one bile zdenac ludosti u koji padnu oni koji nemaju nikakve vrline i pameti.

Religije su po definiciji nekakav posrednik između Boga i čovjeka. Ako vam je Bog upravo pokazao da vam se može i te kako direktno pokazati, bez posrednika, koji će vam onda kurac religija? Mozak vam predobro radi pa ga trebate dobro izudarati kamenom? Zaželjeli ste se jebanja u guzicu bez vazelina? Što? Prestanite tražiti preko kruha pogaču i naprosto prihvatite da vam ne treba posrednik, da je to sada poznata činjenica, i da vam bilo kakav posrednik zapravo može jedino smetati. Ako vam neki religijski učitelj nije osobno izazvao duhovno iskustvo, koji kurac njega imate pitati o Bogu i duhovnosti? Kakve to veze ima s njim? Koliko vi znate, taj možda jebe djecu u guzicu negdje gdje ga ne vide pa ne mora glumatati sveca. Dajte ljudi imajte nekakvog dostojanstva i nemojte se ponižavati pred svakakvim šupcima. Svako toliko u vijesti dođe neki “svetac” kojeg su uhvatili u nečemu sablažnjivom i skandaloznom, a da ste ga vidjeli u crkvi u religijskoj odori kako blebeće, rekli biste da je sto klasa svetiji od vas, jer eto on ima crkvu i odoru i hostiju i pehar i sav ostali cirkus, da bi mu Moira Orfei pozavidjela na atrakcijama. I što mu je to u duhovnom smislu donijelo? Duhovnu prazninu koju misli ispuniti dječjim kurcima, kad mu već blebetanje o Isusu i duhu svetome kurca nije koristilo.

Ukratko, možemo zaključiti da za solidan postotak svećenstva kurac ima veću ispunjujuću vrijednost od Boga, Isusa i nauka. Ako nije kurac, onda je pička ili guzica. Sad se sjetite svojeg duhovnog iskustva, pa mi iskreno recite koliko su vam kurac, pička i guzica padali na pamet za vrijeme toga? Ono, halo?? Padali bi vam na pamet hvalospjevi Božjoj veličini a za materijalno biste toliko malo marili da bi vam morali rezati nogu pilom da primjetite da ju uopće imate. I sad bi vi za duhovne savjete pitali lika koji nema ništa pametnije za raditi nego fantazira kako bi ministranta primio za guzicu. Dajte molim vas, imajte dostojanstva.

Cijela stvar me podsjeća na situaciju iz jednog indijskog teksta, u kojoj je lik vidio kurvu s dobrim sisama i guzicom i tako se namjerio da će je jebat da nije gledao kamo ide pa je nagazio nekog sveca-pustinjaka koji se izderao na njega, u smislu: “Daj pazi kamo ideš, ja tu meditiram na vječni brahman a ti gaziš po meni.” Onda se ovaj sjetio: “Pa čekaj malo, kakva ti je to meditacija i kakav ti je to brahman, kad sam ja mogao biti toliko obuzet kurvinom guzicom da nisam više znao ni kamo idem ni po čemu hodam, a ti meditiraš ni manje ni više nego na vječni brahman a smeta ti kad netko stane na tebe.” Kad mu je to kliknulo, shvatio je što je meditacija, shvatio je što je dharana i što je samadhi daleko bolje nego iz svih suhoparnih tekstova o yogi. Naravno, nije postigao prosvjetljenje budući da se radi o izmišljenom liku iz priče, ali tu počinje ono bitno, na što želim ukazati i što želim objasniti. Naime, meditacija i prosvjetljenje su stvari koje praktički nikad nemaju nikakve veze s religijskim entitetima i duhovnom praksom. Religija je naprosto kidnapirala te koncepte i prisvojila ih, a rezultat je takva profanizacija svega toga, takva plitkost uvida i prakse, da samim religioznim tipovima veće ispunjenje donose seksualne fantazije nego bogovi i sveci kojima se, barem deklarativno, mole. To je zapravo prava pouka skandala kojima odjekuju religijske organizacije: one ne pokazuju iskvarenost pojedinaca unutar religije, nego ispraznost, beskorisnost i uzaludnost religije kao takve. Druga pouka je lakše shvatljiva: ako Bog na vas ima manji utjecaj nego kurvina guzica na onog lika iz priče, očito radite nešto krivo i možda bi bilo bolje da se okanite Boga i počnete se baviti guzicama. Zamislite si lopova koji zna da u prostoriji do njegove ima zlata u iznosu nekoliko milijuna dolara. Pa grebat će kroz zid noktima i zubima dok ne probije rupu dovoljnu da tamo uđe i sve pokrade, ako već nema kramp ili nešto bolje. U svakom slučaju neće igrati igrice na mobitelu i razmišljati o pizdarijama, kako to čine “sveci”. Ako na duhovne koncepte ne reagirate kao lopov na spoznaju da u prostoriji do njegove ima hrpa zlata, nego kao svećenik koji uz svu priču o Isusu zapravo razmišlja samo o ministrantovoj guzici i pimpeku, onda imam dijagnozu za vas: vi pojma nemate o duhovnosti. Uzmite si mobitel i na njemu igrajte angry birds, okanite se i Isusa i karme i reinkarnacije i budizma i islama i svega toga. Vi ste u sve to skupa zalutali, i bolje je da si nađete nešto na što reagirate onom strašću kojom napaljeni teenager reagira na pičku, nego da vam život prolazi u ispraznosti i apatiji.

Druga opasnost za vas su materijalisti, oni koji će smatrati da to što ste iskusili predstavlja artefakt mozga a ne transcendentalno iskustvo. Iskreno, artefakt mozga počinje kad se počnete preispitivati nakon što vam takvi napune glavu svojim pogrešnim teorijama. Kakav artefakt mozga? A eto, dat ću vam jedan primjer. Svojedobno, negdje sredinom 20. stoljeća, službeno psihijatrijsko mišljenje glasilo je da “zdrave” žene nemaju seksualne fantazije, da je to bolesno stanje – i doista, žene nisu izvještavale o svojim seksualnim fantazijama. Stvar je logična – ljudi imaju potrebu ostaviti dobar dojam, a uglavnom žele biti isti kao svi drugi, žele biti normalni. Kad bi psihijatri rekli da normalno stanje uključuje viđenje zelenih krokodila kako na dvije noge hodaju ulicom, i da onaj tko to ne vidi boluje od neke čudne bolesti, ja sam siguran da bi ogroman postotak ljudi na svakodnevnoj bazi opažao zelene krokodile u odijelu i kravati – ili bi barem izvještavali o tome. Moja definicija “psihopata” je da je to osoba kojoj određeni mehanizmi ne rade dobro pa nije svjesna svih glumatanja koja treba prakticirati da bi ispala normalna, a što je doista toliko neuobičajeno da ukazuje na neki bitan psihički problem, recimo netko je previše obuzet razmišljanjem o tome da mu je CIA stavila radio u glavu s kojim ga prati, da bi psihijatrima rekao da uredno viđa svoju porciju zelenih krokodila, pa oni onda zaključe da nije normalan, i posve slučajno imaju pravo.

Dakle artefakt mozga do kojeg dolazi uslijed interakcije s materijalistima se svodi na to da će vaš mozak pokušati potisnuti iskustvo ili ga na neki način racionalizirati, a sa svrhom za koju ga je evolucija dizajnirala milijunima godina: pokušat će organizirati vaše preživljavanje. Pokušat će vas uklopiti u centar stada, zato što oni koji su gravitirali prema rubovima obično nisu ostavili potomke; oni “normalni” su ih ili ubili, ili su ih marginalizirali i dopustili da ih nešto drugo ubije. Ljudski čopori imaju urođenu težnju nabacivati se kamenjem na one koji su “drugačiji”, tako da je u vas usađen instinkt po kojem je biti “drugačiji” jako opasna stvar, otprilike kao skakanje kroz prozor s visokog kata, i mozak će vas čak i rekonstruiranjem sjećanja i percepcije pokušati “normalizirati”. To je razlog zašto se pripadnicima istog društva sviđaju iste stvari, ne vole iste stvari i manje-više svi izgledaju isto; to nije posljedica svjesne namjere nego konformističkog instinkta. Ako mislite da takve stvari nemaju utjecaja i na fundamentalniju razinu, dakle na to kako vidite svijet, kojih vlastitih iskustava i stanja ćete se uopće moći sjetiti i kako ćete ih protumačiti, jako ste naivni. Postoje, dakako, ljudi koji su u većoj mjeri od drugih sposobni nadvladati takve instinktivne utjecaje, i takvi će se daleko više od drugih biti spremni baviti ekstremnim ili opičenim stvarima, ne nužno s dobrim rezultatima. S druge strane, postoje oni koji i nemaju puno izbora – društvo ih je iz nekog razloga odbacilo pa nužno moraju ići nekim svojim putem, tako da to nije baš stvar njihovog izbora, što ih čini jako osjetljivima na društveno prihvaćanje u nekoj točki, kasnije. Takvi su jako osjetljivi na zastranjenje u duhovnoj praksi, ako se njome ikad počnu baviti. Ako im duhovna praksa otvori vrata društvenog napretka i bolje pozicije, oni će tu priliku iskoristiti i bez ikakvih skrupula će zloupotrebljavati duhovna znanja, sposobnosti i tehnike. Budući da je dosta veliki postotak mojih bivših učenika krenuo u tom smjeru, govorim iz osobnog žalosnog iskustva. Nema tog Boga i transcendencije koji bi takvima značili više od mogućnosti da budu društveno popularni i prihvaćeni. Takvi postaju “birtaški gurui”, koji si nađu par “žrtava” koje su u stanju impresionirati, i tamo predu tkanje svoje samovažnosti. I opet, kao i u slučaju svećenika-pedofila, postavlja se pitanje od kakve je kvalitete morala biti ta želja za transcendentalnim i dubina iskustva, ako je želja za društvenim prihvaćanjem toliko jača od nje da se duhovnost svede na puki instrument socijalne emancipacije, na razinu novog mobitela kojeg pokazujete društvu u birtiji da bi vam se divili? Nemojte potcijeniti snagu tih mehanizama. Ne samo da su ožičeni u vašem mozgu, nego do vas dolaze i pomoću drugačijih utjecaja, primjerice kroz globalni astral, kroz zajedničku psihičku kulisu cijelog vašeg civilizacijskog kruga. Da bi netko uspio održavati distancu u odnosu na te stvari mora biti ili jako odbačen od zajednice, ili jako privučen transcendentalnim, a po mogućnosti oboje. Naime, nije realno očekivati da će transcendentalno iskustvo biti nešto od čega možete funkcionirati na svakodnevnoj bazi kroz dulje vrijeme; takvo iskustvo je obično kratko, i većina ljudi ga ne uspije ponoviti. U nemogućnosti fokusiranja volje i pažnje na transcendentalno, vaša pažnja se spontano usmjerava prema alternativnim atraktorima. To je jako bitan mehanizam u pozadini činjenice da se “duhovnjaci” većinom nakon nekog vremena pretvore u pozere, a sve njihove priče o duhovnim iskustvima i stvaranje dojma o vlastitoj duhovnosti služe jedino formiranju i jačanju društvenog ugleda.

Jedna od dosta nezgodnih opasnosti po nekoga tko se pokušava razabrati u svemu su apostati, odnosno ljudi koji su nešto probali raditi pa su od toga otpali. Naime, apostata odlikuju dvije osobine: prvo, on je nešto naučio, dakle ima glavu napunjenu nekim duhovnjačkim narativom koji je vjerojatno loše i pogrešno shvatio, ali s kojim je u stanju na negativan način impresionirati druge, u smislu da može stvarati dojam da zna daleko više nego što je to stvarno slučaj. Druga odlika apostata je snažna želja da sebe prezentira u dobrom svjetlu, a sustav od kojeg je otpao u najnegativnijem mogućem, pri čemu takvi ubrzo počnu širiti najnevjerojatnije i najluđe priče koje imaju smisla i temelja jedino u njihovoj glavi. Netko tko ne zna činjenice, a većina ljudi o ničemu ne zna činjenice, može samo iz daljine pokušati ocijeniti što ima više smisla, a budući da za svaku stvar koju ljudi prakticiraju možete naći hrpu negativnih mišljenja koja plasiraju osobe upitnog psihičkog zdravlja, rezultat će vjerojatno biti obeshrabrenost, jer će se stvoriti dojam da apsolutno ništa ne valja i da je sve sranje.

Veći problem od apostata su kretenski sljedbenici. Ja sam budizam u manjoj ili većoj mjeri proučavao skoro 20 godina, i od njega me uvijek odbijala suhoparnost, shematiziranost i, za sve praktične svrhe, duhovna praznina koju sam osjećao kod njegovih sljedbenika. Ti ljudi su debili. Obično niti imaju kakvog duhovnog iskustva, niti im praksa išta vrijedi, bave se žvakanjem nekakvih trivijalnih sutri koje proglašavaju za velike mudrosti, i općenito izgledaju kao netko tko uzme početnicu iz matematike i duboko je proučava deset godina i prezentira to kao veliku mudrost. Stvari koje oni smatraju “dubokim učenjem” obično spadaju u domenu trivijalnih koncepata, i tu u osnovi nema ničega što bih ja smatrao bitnim. Kao da slušate Yodu is Star Warsa: vezanost stvara uznemirenje, a uzmenirenje vodi u patnju. No shit, Sherlock. Kaj ne veliš, vodi u patnju. Mene vodi u patnju kad gledam kakve gluposti i plitke ideje su ljudi u stanju smatrati velikim mudrostima. Da je Buda doista naučavao stvari na toj razini, dakle “ljudi, volite se, to vam je dobro”, budizam bi bio najgluplja filozofija svih vremena. Nažalost, takve interpretacije budizma, gdje je metta početak i kraj stvarne prakse, potječu od najstarijih vremena i u budizmu su main stream. Iz tog razloga sam još jako rano odbacio budizam kao teoriju oko koje bi se isplatilo graditi okosnicu svjetonazora, i radije sam za tu svrhu iskoristio vedantu. Vedanta je u tom smislu intelektualno daleko bogatija, obuhvaća daleko širi spektar ljudske stvarnosti i iskustva. Vedantu zaboli kurac za patnju, za početak. Vedanta veli da je patnja irelevantna; u nekim okolnostima je loša, u nekima je čak i dobra, recimo ponekad je bolje izabrati patnju nego izgubiti osobno dostojanstvo i identitet kompromisima, ali patnja nikad nije okosnica duhovnosti nego nešto što se dešava izvana, na razini osjetila i djelatnosti. Može se reći da je patnja kao takva zlo, zato što je suprotna principu ananda, odnosno blaženstva koje je aspekt brahmana, ali postoji više oblika patnje, pa je ponekad dobro odabrati vanjsku, fizičku patnju kako bi se izbjeglo dublju, duhovnu patnju koja dolazi od činjenja grijeha i kompromitiranja vlastite duhovne jezgre. Vedanti je bitno buđenje, osvještavanje atmana, i njegovo konačno izbavljenje iz situacije u kojoj postoji kao nesvjesno platno na koje se projicira svjetovno iskustvo. Takva emancipacija atmana postiže se kroz jačanje ega, kroz formiranje “JA” jezgre. Kako taj “ja” jača, tako postaje sve više vozač a sve manje putnik u životu, postaje netko tko propituje, tko misli, tko je u stanju istraživati alternativne oblike bivanja u odnosu na nametnutu pozadinu. Takav jaki ego predstavlja jezgru, okosnicu svakog duhovnog razvoja, i zapravo se radi o vrijednom dragulju načinjenom od tvari brahmana, od asmite.

Tu se ponovo vidi razlika između načina na koji “duhovnjaci” obično shvaćaju ego, i načina na koji ga ja shvaćam. Njima je ego stanje u kojem nesigurni šupak pozira pred drugim šupcima u svojoj birtiji i pokušava ispasti cool, a zašto, zato što uopće ne zna tko je i što je, i misli da ako mu drugi ne daju važnost, da on za sve praktične svrhe ni ne postoji, budući da nema važnost koja bi stajala sama po sebi i za sebe. Ukratko, to je sve suprotno emancipiranom osobnom identitetu koji ja zovem egom. Emancipirana osobnost se ne bavi društvenim ugledom i poziranjem, nego identificiranjem i rješavanjem bitnih problema. Paradoksalno, često se dešava da upravo takve osobe, koje zaboli kurac za to što će netko reći i misliti o njima, postanu iznimno ugledne i cijenjene u društvu, naprosto zato što iz njih zrači samosvjest i osjećaj moći, na što ljudi obično reagiraju na dva načina: ili divljenjem, ili zavidnim pižđenjem, a kako to u praksi izgleda možete vidjeti na primjeru Gatesa i Jobsa. To su likovi koji imaju više novaca i ugleda od većine država a ne da im se baviti ostavljanjem dojma na svjetinu čak ni toliko koliko je potrebno da se kako spada počešljaju i stave si poštenu košulju. Ono, zaboli ih kurac za vas, imaju pametnija posla. Za vaše mišljenje, ljubav i simpatije se bore nekakve starlete, koje bi simultano pušile tri kurca pred kamerama samo da ih uočite na bilo koji način, ali to se instinktivno percipira kao znak duhovne slabosti i bijede, a ne snage. Snaga je kad nekoga zaboli kurac za vas čak i unatoč tome što živi od novaca koje zarađuje prodajući vam proizvode, i uopće ga ne zanima istraživanje tržišta s ciljem ustanovljavanja što vi želite. Zaboli njega kurac što vi želite – vi naprosto niste dovoljno pametni i nemate dovoljno ukusa da biste željeli nešto dobro i smisleno. On će vam napraviti nešto što on smatra dobrim i smislenim, reći će vam da je to dobro i smisleno, a vi ćete to kupiti, ako niste baš totalne budale bez ukusa. Tako je nastupao Steve Jobs i rezultat je bio taj da ste svi stajali u redu da mu popušite kurac. Znate da jeste, nemojte se sad pretvarati. On je snažni, formirani ego, a vi ste krdo glupana. Možete se vi sad praviti da niste tako što ćete ga kritizirati i kakti se sablažnjavati nad sljedbeništvom “ostalih”, ali što vam to vrijedi – on je imao petlje i bio je jaka osobnost, a vi niti imate petlje niti osobnosti, a hoćete li ga kritizirati ili mu pušiti kitu, to je za sve praktične svrhe nebitno. Meni se zapravo čini da više vrijede oni koji mu puše kitu nego oni koji ga kritiziraju, jer ovi prvi barem znaju prepoznati smjer u kojem je nešto dobro, a ovi drugi su i za to preslabi. Bitno je bolja reakcija vidjeti osobu snažnog ega i reći “wow, to je to”, nego sad tu nešto zavidno i ljubomorno seruckati. Od zavidnog seruckanja se ne postaje veća osoba, ali ugledanje na moćne primjere i uzore je tradicionalno poznata i cijenjena metoda osobnog razvoja. Ljudi uče emulacijom, a ukoliko emulirate nekoga tko nešto vrijedi imate daleko veće šanse prestati biti kurac od ovce, nego ako mu nešto seruckate i umišljate si da ste zato bitan faktor. Pretpostavljam da je i pas koji je u prolazu lajao na Einsteina sebi umišljao da je bitan faktor i da nema s njim zajebancije, ne bude on mahao repom svakoj šuši koja prolazi ulicom. Da su psa pitali, on bi mislio da je u odnosu na Einsteina bitno veća faca nego njegovi studenti koji ga gledaju puni divljenja i poštovanja. Dakle pred vama su u odnosu na moćne pojedince dvije temeljne opcije: ona studenta i ona psa. Dakako da si pas umišlja da je u odnosu na Einsteina u istoj poziciji kao Niels Bohr, koji je s njim znao žestoko raspravljati o kvantnoj fizici, ali da nije glup ko kurac znao bi bolje. Seruckanje boljima od sebe je upravo simptom slabe, neformirane osobnosti koja je duboko ukorijenjena u animalnim mehanizmima ida, i koja nema nikakve veze s egom. Sposobnost za divljenje je, pak, znak snage, za početak je znak dovoljno formirane osobnosti i vlastitog identiteta da niste u smrtnom strahu da ćete se raspasti i prestati postojati ako se poklonite pred nečim većim od sebe. Sposobnost klečanja pred većim je, paradoksalno, znak zrelosti, snage i duhovnog rasta, jer duh poprima kvalitete onoga na čemu boravi, a divljenje je zapravo mehanizam upijanja svojstava predloška. To je bitni evolucijski mehanizam kojeg treba prepoznati i iskoristiti, nije to mala stvar. Naime, većina evolucijskih mehanizama se bavi time da od vas napravi veću životinju, a ovaj ima to iznimno svojstvo da može od vas napraviti Boga.

Taj mehanizam je od davnina prepoznat u religijama. Primjerice, vede su hvalospjevi, himne divljenja – a one su najstariji religijski tekst poznat čovjeku. Hinduistički obred puđe utemeljen je na tom principu, isto kao i koncept išta devate. Išta devata je božanstvo koje čovjek prepoznaje kao “svoje”, kao nekoga kome se divi i čije atribute teži usvojiti. U svrhu identificiranja tih atributa nastale su purane, priče o bogovima, demonima i bitnim ljudima, u kojima su identificirana određena duhovna svojstva koja treba ili usvajati ili izbjegavati, i čovjek koji čita o svojstvima i “pothvatima” svojeg išta devata, “odabranog božanstva”, osjeća na početku divljenje sasvim slično onome koje štovatelj kulta zagrižene jabuke osjeća slušajući o pothvatima Stevea Jobsa, ali razlika je u tome što su purane pisali jako pametni ljudi, npr. Vyasa i Šuka, koji su tim pričama postupno gradili i profinjavali duhovna stanja, tako da ispravno prakticiranje puđe, odnosno formalno štovanje Išta Devata u obliku nekog fizičkog kipa ili slike, popraćeno proživljavanjem slika iz purana dovodi u ekstatično stanje i stvara fizički vehikl transcendentalnog iskustva. Kao što rekoh, to je smislio netko jako, jako pametan, tko je jako dobro znao što radi i naprosto sam zadivljen kvalitetom i preciznošću ideje i njene provedbe. Stvar ima sposobnost kontroliranja nižih animalnih impulsa koja beskrajno nadilazi sve što imaju za ponuditi religije koje naglašavaju “samokontrolu”. Kod puđe, samokontrola vam ne treba jer je štos s obožavanjem ideala u tome što instinktivno izbjegavate raditi sve što vas udaljava od duhovnog ideala. Vi naprosto imate potrebu izbjegavati sve što u vašem duhu narušava stanje puđe, odnosno obožavanje išta devata. U stanju puđe, vi pokušavate biti ona idealna osoba koja je u stanju egzistirati na nivou postojanja opisanom u puranama, na nivou na kojem su moguće emocije i duhovna stanja koja se tamo proživljavaju. Sve što vas baca van iz takvog stanja nanosi vam onu vrstu psihičke traume kakvu bi bogat čovjek osjetio da naglo ostane bez svih novaca i završi na ulici. To je nešto što instinktivno izbjegavate pod svaku cijenu.

Naravno, kao i uvijek, problem je u tome što kod Hindusa puđu formalno prakticiraju svi a u stvarnosti praktički nitko. Većina se samo klanja nekakvim kipovima, stavlja na njih cvijeće, prinosi im žrtve, odvergla par rečenica hvalospjeva razmišljajući pritom o poslu i obitelji, i odu dalje baviti se svim i svačim. Dakle to bi bila izvanredna duhovna praksa kad bi je ljudi prakticirali, ali oni to ne čine.

Sad će netko reći da taj oblik sljedbeništva i obožavanja teško da može proizvesti snažan i emancipiran ego poput Stevea Jobsa, ali tu biste se opako zajebali. Puđa ne služi tome da od vas napravi ulizicu ili sljedbenika u negativnom smislu, nego da od vas napravi avatara vašeg išta devata. Kako je to Ćaitanya svojedobno lijepo formulirao, postoje dva načina za duhovno postojanje na Kršininoj razini. Prvi je biti Krišna, koji postoji kao Krišna zato što ima sva svojstva Krišne i djelatnosti mu odražavaju ta svojstva. Drugi način je biti Radha, koja postoji na Krišninoj razini zato što je cijelo vrijeme posve obuzeta Krišnom, njegovim djelatnostima i svojstvima, i neprekidno mu se divi i promišlja njegovu slavu, i na takav način njeno duhovno stanje ima čak veći stupanj Krišninih svojstava od samog Krišne. Metaforički su to Ćaitanya i njegovi učenici formulirali ovako: svojedobno je Krišna u svojem transcendentalnom boravištu osjetio želju osjećati puninu doživljavanja svojih vlastitih svojstava koja je moguća samo Radhi, i zato se odlučio inkarnirati kao Ćaitanya, vlastiti bhakta.

Metafora ili ne, ideja je jasna i genijalna, i utemeljena je na temeljnom konceptu vedante, po kojem, da ponovim po n-tnaesti put, svijest poprima kvalitete onoga na čemu boravi, što gleda i čemu se divi. Daršan je, dakle, temelj istinske yoge, i stoga sam ja svoj yogijski sustav nazvao daršanayoga, odnosno “duhovna sprega postignuta upijanjem kvaliteta Božanskog aspekta kojeg se izravno opaža”, kako bi glasio opisni prijevod vrlo koncentriranog sanskritskog pojma.


Danijel Turina


toggle