Članak
ČLANCI

Iluzornost svjetonazora

indeks


Ljudi si u sferi religije zamišljaju stvari koje nemaju pretjerane veze sa stvarnošću. Primjerice, postoji uvjerenje da prenošenje znanja odozgo prema dolje, u “opunomoćenog učitelja”, funkcionira manje-više kao download fajla s interneta u kućno računalo. To bi valjda funkcioniralo po principu da “tamo gore” postoji znanje, yogin to znanje prekopira u svoj fizički mozak i s njim raspolaže, i to je odmah prisutno u savršenoj formi i nema tu nikakvih revizija i modifikacija. Ako učitelj po putu modificira bilo što, znači da izvorno nije dobio savršenu verziju znanja i da stvar po putu usavršava, a ako ju usavršava onda nije učitelj nego učenik.

Ukratko, to i takvo razmišljanje je svojstveno debilima koji su u sferu duhovnosti zalutali iz dječjeg vrtića, i koji definitivno nikad nisu imali duhovno iskustvo ozbiljnijeg reda veličine, jer da jesu, bilo bi im jasno da stvari uopće tako ne funkcioniraju. Dapače, sama ideja o tome da stvari tako funkcioniraju siguran je znak da je osoba koja tako misli šarlatan i nema nikakav stupanj iniciranosti.

Duhovno iskustvo i iniciranost ne funkcionira kao kopiranje fajla, nego kao izloženost snažnom magnetskom polju, koje proizvodi djelomičnu magnetiziranost feromagnetskog materijala čak i nakon kraće izloženosti. Ta magnetiziranost može potrajati čak i dulje vrijeme, ali je nepotpuna, sličnija fragmentu holograma koji sadrži cijelu sliku ali blijedu i nejasnu, i potrebno je višestruko izlaganje polju kako bi se slika utisnula kvalitetnije, ali uslijed svojstava fizičke materije, nesavršenosti fizičkog mozga, i nepostojanja mogućnosti direktnog 1:1 preslikavanja viših stvarnosti na materiju, otisak će uvijek i bez iznimke biti nepotpun. To vam je kao s dvodimenzionalnom projekcijom trodimenzionalnog tijela. Koliko god dobro da je nacrtate, to je i dalje slika na plohi, a ne volumen. Preslikavanje je samo nesavršeni prikaz, i to iz samo jedne pozicije. Zarotirate 3d objekt i on stvara drugačiju 2d sliku.

Idemo s apstraktnog na konkretno, na primjer duhovnog iskustva. Recimo da ste pročitali nekoliko tekstova o yogi i pokušali meditirati. U nekoj točki vam stvarno uspije postići duhovno iskustvo, i doživite nešto što izgleda istovremeno kao proširenje svijesti, snažni bljesak radosti i blaženstva, uklanjanje težine i pritiska koji su posljedica tjeskobne naravi tjelesne egzistencije, i veliki osjećaj više stvarnosti tog iskustva u odnosu na tjelesna, osjetilna iskustva. To iskustvo traje desetak sekundi, nakon čega prestaje, a vi ostajete u “wow!” stanju. Pokušavate shvatiti što ste zapravo iskusili, i automatski stvarate narativ, priču koja ima objasniti iskustvo. Vi tako stvarate teorije, ali ništa od toga niti ponovo dovodi do istog iskustva, niti nužno ima ikakvog smisla.

Nakon par mjeseci ili godina posve slučajno, u dok se vozite tramvajem i mislite o nečemu, doživite sljedeće iskustvo: osjetite snažan impuls energije od kojeg se naježite od glave do pete kao da vas je netko izložio iznimno snažnom svjetlu, s tim da svjetlo nije fizičko nego je više svijest i duhovna moć. Shvatite da to svjetlo predstavlja samo osjećaj prisutnosti svjesnog bića koje je reagiralo na neku od vaših misli i došlo vam dati odgovor budući da ste u razmišljanju krenuli u krivom smjeru. Biće vam se obrati nečime što je sekvenca misli, odnosno “spoznaja”, a ne jezik, iako naravno sve takve stvari automatski pokušavate pretvoriti u linearne misli i verbalne konstrukcije, s tim da dobivate “vruće-hladno” povratnu informaciju u realnom vremenu ovisno o tome koliko ste točno verbalizirali, pa ako pogriješite stvar se ponavlja sve dok ispravno ne shvatite poruku. Nakon što je poruka prenesena, biće nestaje iz vaše svijesti, više ne osjećate njegovu prisutnost. Opet, vi smišljate narativ koji objašnjava iskustvo.

Nakon idućih par mjeseci imate dojam da nešto nikako ne uspijevate shvatiti i frustrirani ste time što vam nitko ništa ne objašnjava a očekuje se da shvatite, i u tom trenutku vam se iz svijesti ukloni dio iluzije koji prikriva takve stvari i vi osjećate prisutnost moćnog duhovnog bića, ali potpuno drugačijeg od onog iz prijašnjeg iskustva. Moćno je, svjesno i briljantno, ali potpuno drugačije od onog prvog, recimo da se razlikuje od njega kao muškarac od žene ili matematičar od povijesničara. To biće vam ne prenosi nikakve poruke, nego naprosto iz njegove “aure”, iz načina na koji ono postoji i iz sfere u kojoj ono postoji automatski prijeđete u stanje najprije savikalpa, a neposredno nakon toga i nirvikalpa samadhija, dakle doživljavate iskustvo kozmičke svijesti, spoznaje da Ja Jesam, u svim stvarima, da sam Jedan i Nepodijeljen, bez Drugoga. Ja sam taj brahman, Moja narav je sat-ćit-ananda. Na prelasku između toga i ljudskog stanja svijesti vam kroz svijest zabljesne veliki broj spoznaja, vrlo kratkih, koje ne uspijevate kako spada dešifrirati i koje nemaju jednoznačno tumačenje. Kad vas netko pita da opišete stvar, možete odabrati jedno od tih tumačenja. U drugoj situaciji će vam se prikladnijim učiniti drugo tumačenje. U svakom slučaju ništa od toga nema nikakve veze s onim što si ljudi obično zamišljaju: da je duhovnost prenošenje “duhovnog znanja”, valjda poput kopiranja knjiga, kao da je duhovno znanje nešto što funkcionira po principima po kojima se u školi štreba kemija ili matematika. To nema apsolutno nikakve veze s tim.

Nakon tog iskustva opet pokušavate složiti svjetonazor. Što to sve skupa znači? Postoje stvari koje su očite i stvari koje nisu. Očito je da postoji transcendentalno, i da je ono stvarnost višeg reda u odnosu na materijalnu egzistenciju. Očito je da tu postoje svjesna bića s različitim svojstvima, ali su sva moćna, silovita, blažena i ogromne svijesti. Također su blagonaklona, pojave se povremeno kad osjete da je to potrebno i prenesu neko bitno znanje i spoznaju. Iskustva su povremeno “impersonalna”, kako bi to rekli hare krišne, dakle stvara se dojam da je centralna stvar stanje svijesti poput struje blaženstva i svijesti, a ponekad su nevjerojatno osobna, i stvara se dojam da je osobno božansko biće ono iz kojeg zrače i svijest i moć i stvarnost. U istom trenutku se stvar okrene pa se čini da je to biće samo osobni oblik ogromnog oceana svijesti, stvarnosti i sreće.

Koja teorija je točnija? Baš me zanima što bi tu rekli pametnjakovići koji smatraju da je duhovno znanje nešto što ili prekopirate u finalnoj formi ili ga zapravo i nemate? Što je intelektualno točnije, i koliko je takva točnost uopće bitna? Je li iskustvo pravo ako niste sigurni koje njegovo tumačenje ima više smisla? Je li iskustvo upitno ako mijenjate tumačenja, znajući da se tu radi o jednadžbi s više rješenja, i da je u pitanju nešto poput integrala, dakle da se točnost opisa povećava s većim brojem iteracija, dakle da možete deset godina meditirati na isto stanje i iz takvog usmjerenja svijesti na Božansko stanje emaniraju spoznaje s progresivno sve većim stupnjem točnosti?

Razumijete li da je moguće imati totalnu, savršenu i apsolutnu spoznaju transcendentalnog, a istovremeno ne biti u stanju o tome reći tri suvisle rečenice? Ako vam to nije jasno, nikad niste imali transcendentalno iskustvo i svo vaše razmišljanje o tome je puko laprdanje neznalice.

Simptom problema nije kad netko o duhovnim iskustvima govori neodređeno ili svaki put drugačije, nego kad govori upravo previše određeno, što je obično znak da se radi ili o šarlatanu, ili o nisko duhovno razvijenoj osobi koja naprosto nije u stanju osloboditi svoj um čvrstih, materijom uvjetovanih struktura, ili pak o nekom pametnom tko za vas smišlja takve pričice zato što ste ograničeni. To su, ipak, najčešće oni koji imaju iskustvo duhovne svjetlosti, i onda zaključe da je to sigurno bio Isus, jer ne može biti nitko drugi – u Bibliji Isus veli da je svjetlo svijeta, dakle to mora da je bio Isus. I onda odmah zabriju da ako su vidjeli Isusa, da je to potvrda doslovne istinitosti svega što su pročitali u Bibliji, i na kraju idu okolo i propovijedaju protiv pobačaja i homoseksualnosti jer Isus to želi od njih, dapače, rekao im je to osobno. A što je u svemu tome istina: da su vidjeli duhovno svjetlo. Sve ostalo je laprdanje uma koji pokušava na silu stvoriti nekakav smisao. To je, uostalom, posao uma: on pokušava povezati iskustva u cjelinu, u nekakav smisleni jednoznačni narativ, odnosno napraviti mapu stvarnosti kako biste se mogli snaći u svijetu. Problem nastaje ako vam to nije jasno, pa ne razlikujete iskustvo od interpretacije, i sami povjerujete u te budalaštine. Na temelju istog iskustva možete dokazivati kršćanstvo, advaita vedantu, dvaita vedantu, budizam, monoteizam, politeizam i islam. U svemu tome, istina je u pravilu jedino samo iskustvo, a sve ostalo je blebetanje uma koji pokušava stvoriti privid kontrole nad nečim što ga nadilazi.

Možete vi sad reći da je krivac za sve ego ili sotona ili što sve ne, ali činjenica je da je mozak procesor inputa, on je biološki usmjeren prema jednoj jedinoj svrsi, a to je da poveže inpute u smisleni narativ kako biste se mogli snaći u svijetu, preživjeti, razmnožavati se i ostvariti bolju društvenu poziciju. Kad mozak dobije na raspolaganje duhovne inpute, on s njima radi iste stvari kao i sa svim ostalim što u njega dođe: pokušava kreirati smisleni narativ koji će poboljšati njegovu poziciju u svijetu. Toga se treba paziti, zato što mozak nije uzrokovao duhovno iskustvo i na njega ne polaže nikakvo pravo; ako išta, do duhovnog iskustva je došlo unatoč njemu a ne zbog njega. Manje-više sve što mozak radi sa sjećanjem na duhovno iskustvo bit će sranje sastavljeno u korist animalnog čovjekovog aspekta – u osnovi, mozak s tim radi isto što je u slučaju tisuća vaših predaka radio kad je vidio štap: razmišljao je bi li se od njega mogla napraviti dobra toljaga s kojom će nekoga lemnuti po glavi. Zbog toga svi pametni duhovni sustavi opominju sljedbenike protiv korištenja duhovnih iskustava za preseravanje pred publikom, jer će rezultat biti taj da će im iskustvo o kojem pričaju biti posljednje. Naime, kad taj animalni aspekt čovjekove egzistencije jednom stvori “duhovni narativ” koji mu je socijalno koristan a pogrešan, tu stvar će vam toliko jako zacementirati u glavi, dakle napravit će toliko jaku mentalnu strukturu povezanu s konceptima obrane vlastite egzistencije i dobrobiti, da će vam sve to skupa stajati u glavi kao zapreka svakom daljnjem duhovnom napretku, jer biste sve to morali pustiti kako biste krenuli dalje, a imate dojam da ako to pustite, svijet će vam se srušiti. Bitno je, dakle, korisnije vidjeti duhovnu svjetlost i reći da ste vidjeli duhovnu svjetlost čije vam značenje nije poznato, nego reći da ste vidjeli Isusa koji stoji zdesna ocu, koji je svjetlo svijeta, protivi se abortusu i mrzi pedere, da je to potvrda da je istina sve što piše u Bibliji i da je vaša crkva jedina prava crkva.


Danijel Turina


toggle