Članak
ČLANCI

Nebitnost teorije za uspješnost prakse

indeks


Pitanja koja se logično nameću nakon svega ovoga spadaju u sferu “kako”, dakle tiču se fizike duhovnog. Ukoliko nešto postoji i funkcionira, mora postojati mehanizam po kojem funkcionira, zakonitosti po kojima funkcionira, i sfera unutar koje je to funkcioniranje definirano, onako kako je gravitacija definirana unutar materijalnog svemira.

Gravitacija je zapravo dobar primjer, budući da postoji jako dobro razumijevanje “kako” funkcionira, dakle svi mehanizmi su poznati, imamo formule koje su posve pouzdane i savršeno predviđaju ponašanje materije čak i u ekstremnim uvjetima, ali unatoč tome ne znamo “što” je gravitacija, odnosno kako ta sila zapravo funkcionira, štoviše nije sasvim jasno radi li se uopće o sili ili naprosto o geometrijskom zakrivljenju svemira, po kojem gravitacija nije toliko sila koliko je masa koordinatna os, poput širine, visine i dubine. Dakle sasvim je moguće da čak i u materijalnom svemiru postoji sila koja je toliko fundamentalna da bez nje ne bi bilo poznatog svemira, koja prožima apsolutno sve aspekte naše materijalne egzistencije i svima im je temelj, čije ponašanje je posve shvaćeno i predvidljivo, a da unatoč tome ne znamo što je ona točno. To govorim zato da shvatite kako razumijevanje točnog mehanizma nije nužno. NASA nije morala znati što je gravitacija da bi poslala satelite u orbitu i ljude na Mjesec; bilo je bitno jedino znati kako gravitacija djeluje, dakle poznavati precizne formule koje opisuju ponašanje masivnih objekata u gravitacijskom polju. Te formule su poznate i zbog toga nemamo nikakvih problema s planiranjem i provođenjem svemirskih letova, unatoč tome što fizičari muku muče s konceptom gravitacije i nije im jasno postoji li neka egzotična vrsta bozona po imenu “graviton” koja stvara gravitacijsku privlačnost, ili je Feynman u pravu kad govori o gravitaciji kao svojstvu prostorne geometrije, što bi objasnilo zašto je nemoguće napraviti sveobuhvatnu fizikalnu teoriju koja bi obuhvatila istovremeno gravitaciju i ostale sile.

Ako stvari mogu tako stajati u slučaju fizičkog svemira i materije, što je opipljiva domena podložna jednostavnoj osjetilnoj provjeri i eksperimentu, zamislite koliko su stvari tek osjetljivije s duhovnom sferom. Ustanoviti da tu nešto uopće postoji je jako teško. Ustanoviti opća pravila po kojima nešto funkcionira je neizmjerno teže. Ustanoviti “što” je to točno, praktički je nemoguće. U stvari, čini se da se i moderna fizika našla u škripcu, zato što se njene teorije mogu eksperimentalno provjeravati samo do neke točke. Kad dođu do koncepta po kojem cjelokupna materijalna pojavnost predstavlja samo sićušni dio daleko kompleksnije šire slike, dakle n-dimenzionalnih superstruna ili nečega sličnog, dolaze do pozicije u kojoj se duhovne znanosti nalaze od početka.

Zbog navedenih teškoća, različitim religijskim, odnosno duhovnim sustavima tradicionalno bolje ide opisivanje postupaka koji daju dobre rezultate, nego opisivanje unutarnjih mehanizama sustava koji bi trebali objasniti zašto i kako stvari funkcioniraju. Naime, kod identificiranja stvari koje djeluju moguće je primjeniti znanstvenu metodu – probaš što daje kakve rezultate i nakon nekoliko generacija praktikanata završiš s vrlo korektnim sustavom, koji ima glavu, rep i rezultate koji ponovljivo funkcioniraju, iako se naravno radi o pokušaju mapiranja nepoznatog fenomena manje-više na slijepo, što često daje rezultate koji funkcioniraju u svojem vrlo ograničenom rasponu, ali jedino tamo.

Nije, stoga, nikakvo čudo da se religije međusobno najmanje razlikuju na sloju preporučenog ponašanja, a najviše na sloju “zašto”, dakle na sloju objašnjenja zašto je točno nešto dobro raditi. To je stoga što je razmjerno lako empirijski ustanoviti koja vrsta djelatnosti za rezultat ima povoljne duhovne promjene, a tumačenje zašto je tome tako je, očito, svatko smišljao sukladno svojim sklonostima.

To, naravno, kao korolar ima vrlo vjerojatnu mogućnost da svi zapravo rade na razini na kojoj je astronomija bila u doba starog Babilona – postoji opažanje pojava, ali ne i njihovo razumijevanje, i zato umjesto astronomije imate neku vrstu astrologije u kojoj se gatanje iz iznutrica smatra ravnopravnim promatranju kretanja planeta, u pokušaju predviđanja uroda jesenske žetve. Naime, pokušaj predviđanja bez ispravnog teorijskog modela za rezultat ima neku vrstu gatanja. Na toj razini je, bojim se, većina religijskih sustava, i tu sa žaljenjem moram uključiti i one najbolje.

Sad ćete vjerojatno očekivati da, poput svih ostalih sustava, sebe navedem kao veliku iznimku od pravila, ali ništa takvo mi ne pada na pamet. Dapače, moje iskustvo i praksa mogli bi biti odlična ilustracija općeg pravila, s tom iznimkom što sam ja, za razliku od većine, svjestan svoje pozicije.

Uzmimo za primjer tehnike yoge koje sam formulirao u finalnom obliku još 1997. godine. Tehnike sam složio temeljem onoga za što sam ustanovio da u praksi djeluje. Znao sam točno što treba napraviti da bi se postigao određeni rezultat, znao sam kako se određene energije ponašaju kad se svijest usmjeri na određeni način, i to sam formulirao u tehnički sustav. Ali da me je netko tada pitao “što” se tu točno dešava, ja bih dakako imao spremno objašnjenje, ali bio sam svjestan toga da je to objašnjenje jako daleko od točnog, budući da ni sam nisam točno znao što se tu dešava. Znao sam što treba napraviti da bi se postiglo određene rezultate, isto onako kako kuhar zna ispeći kolač, ali kad biste ga pitali kakvi fizikalni i kemijski procesi se odvijaju za vrijeme miješanja sastojaka i njihove termičke obrade, objašnjenje koje bi vam on mogao dati bilo bi jako daleko od istinitog i potpunog. To, pak, ne znači da kolač nije dobar i da je on loš kuhar. Naprosto, potpuno poznavanje teorije i principa koji stoje u pozadini nekog fenomena ne spada u isti skup vještina kao poznavanje prakse utemeljene na tim principima. To su dvije odvojene stvari. Primjerice, svjetski prvak u rallyju koristi se fizikom prilikom upravljanja vozila, ali ne očekujte od njega da vam računa integrale i vektore; on samo zna kako proći zavoj maksimalnom brzinom koja je moguća na tom terenu i s tim autom. S druge strane, ne očekujte od fizičara koji će takve stvari biti u stanju precizno izračunati, da sjedne u auto i vozi kao prvak rallyja. To nema veze jedno s drugim, i netko bi morao biti gadan seronja da bi fizičaru rekao “kakav si ti to fizičar kad ne znaš dobro voziti” ili vozaču “kakav si ti to vozač ako ne znaš što radiš”. To ne spada u domenu legitimnog prigovora, nego u domenu sofizama i igranja riječima u zle svrhe. Znate li kad sam ja shvatio veći dio teorijske podloge svoje tehnike unutarnjeg prostora? Razmjerno nedavno; 2010. godine. To je 13 godina od trenutka kad sam tehniku izvorno formulirao. I znate što bih sada promijenio u izvornoj formulaciji tehnike? Apsolutno ništa, savršena je od početka do kraja. Razumijevanje što se tu točno dešava s kalapama i njihovim agregatima potpuno je irelevantno za formulaciju i funkcionalnost tehnike. Isto tako sam mogao, primjerice, igrati tenis 13 godina a tek nakon 13 godina naučiti dovoljno fizike sa strane da bih mogao u cijelosti razumijeti i izračunati putanju loptice, njenu elastičnu deformaciju i oslobađanje pohranjene energije. Dakle teorija je super, to je sve divno i krasno, ali ne mora nužno imati pretjerane veze s praksom; štoviše, dramatično različite teorije, čak i u smislu da je jedna potpuno pogrešna a druga potpuno ispravna, mogu imati praktički zanemariv učinak na praktičnu situaciju, kao što je to primjerice bilo s teorijom nebeske mehanike. Štoviše, do Newtona je potpuno pogrešan Ptolomejev geocentrični sustav davao točnija predviđanja kretanja nebeskih tijela od načelno točnijeg heliocentričnog, iza kojeg pak nije stajala dovoljno usavršena matematika pa nije imao tako dobru sposobnost predviđanja, i na čistom znanstvenom testu bi naprosto pao. Naime ako imate dva sustava, od kojih jedan predviđa bolje, jasno je da ćete mu biti skloniji. Moguće je, dakle, da bolja teorija daje lošije rezultate, makar privremeno, a da lošija teorija daje bolje rezultate, barem u određenom rasponu.

Ono što je u mojem slučaju bitno primjetiti jest da praktično iskustvo ne daje odmah dobru teoriju. Teorijski sustav koji bi intelektualno gledano držao vodu ne slijedi automatski iz praktičnog znanja, iz duhovnog iskustva, iz razumijevanja korisnih i štetnih mehanizama itd. - teorija je potpuno drugačiji red veličine, i talent za formuliranje teorije razlikuje se od “osjećaja” za duhovnu praksu onoliko koliko se talent za vožnju rallyja razlikuje od talenta za izračunavanje fizikalnih parametara te iste vožnje. To vam nema veze jedno s drugim, to je nebo i zemlja. Stvar se razlikuje otprilike kao kapacitet za ljubav od sposobnosti formuliranja biokemijskih parametara ljubavi, u smislu mjerenja koncentracije endorfina u mozgu i mapiranja aktivnosti određenih moždanih centara, i kao doživljavanje orgazma od kvantitativne laboratorijske analize ejakulata.

Iz nekog razloga ljudi su od mene očekivali nekakvu teoriju, i ja bih im smislio nešto, budući da mi takve stvari dobro idu, ali teoriju sam cijelo vrijeme modificirao ovisno o tome kako je u međuvremenu evoluiralo moje razumijevanje. S druge strane, praksu jedva da sam imalo mijenjao, budući da sam praksu formulirao još jako davno. Od 1998. godine praktički ništa novo nisam dodao, osim veće vještine, silovitosti i brzine s kojom sam radio iste stvari; praksa iz 1997. se pokazala iznimno dobrom, fleksibilnom i učinkovitom, naprosto zato što je nastala kao rezultat povratne sprege sa stvarnošću, dakle par godina sam aktivno radio na tome da ustanovim što točno funkcionira, identificirao sam mehanizme i ti mehanizmi rade kao takvi, a to što nisam razumio teoriju koja stoji iza toga apsolutno nimalo nije smetalo učinkovitosti tehnike. Kad čitam svoje stare tekstove u kojima sam učenicima opisivao što trebaju raditi, to su iste stvari koje bih im rekao s današnjim znanjem, posve neovisno o tome što bolje razumijem teorijske principe. Naprosto, onda sam na instinkt govorio prave stvari, znao sam što treba napraviti iako nisam znao točno zašto. Samo sam znao što funkcionira, i s punim pravom sam očekivao da me se sluša. To vam je kao da vam majstor kick boksa veli kako trebate udariti boksačku vreću. Ako napravite točno ono što vam je rekao, naučit ćete ispravnu tehniku, i to potpuno neovisno o tome što on ne zna kako se zovu svi mišići, ligamenti, zglobovi i kosti u ruci. To je nebitno; čak i ako veli nešto pogrešno o anatomiji to nema nikakve veze s njegovim stupnjem praktične vještine. Kick bokser ne mora položiti anatomiju da bi znao udariti nekoga šakom u glavu tako da ovaj padne u nesvijest. Kad u retrospektivi gledam što sam ljudima govorio kroz godine, apsolutno sve bi imalo odlične rezultate da su to ljudi doslovno i marljivo primjenjivali. Uopće nema loših uputa, unatoč tome što je moje razumijevanje bitno evoluiralo.

To pak ne znači da su sve upute s kojima religije zasipaju svoje sljedbenike univerzalno dobre i korisne; dapače, puno toga je rezultat čudnih racionalizacija i loših tumačenja. Odličan primjer ironiziranja te pojave sam pročitao nedavno u jednoj modernoj knjizi za djecu napisanoj na osnovi starogrčkih mitova, u kojoj jedan satir, mješavina jarca i čovjeka, traži svog izgubljenog boga Pana, i u jednom trenutku osjeti “dah divljine” koji je nepogrešivi znak njegovog boga. Kasnije je pokušavao shvatiti što je bio uzrok tog iskustva, i pogrešno zaključio da je u pitanju bila kava koju je u tom trenutku pio, i nakon toga se mjesecima nalijevao kavom pokušavajući re-kreirati iskustvo. Stvari u sferi religije češće su manifestacije te vrste logičke pogreške, nego ispravnog razumijevanja pojava. Često se desi da osoba doživi duhovno iskustvo iz jednog razloga, ili uopće bez ikakvog razloga, a pripiše iskustvo nečemu što je u tom trenutku radila a što ne mora nužno imati bilo kakve uzročno-posljedične veze s iskustvom. To su stvari koje treba imati u vidu kad analiziramo “svete spise” i tekstove ljudi koji su imali duhovna iskustva i na temelju toga su izgradili nekakvu teoriju koja bi imala objasniti iskustva i način njihovog postizanja. Većina toga je, naime, čisti promašaj.


Danijel Turina


toggle