Članak
ČLANCI

Samyama, na spasenje ili propast

indeks


Teren na kojem se nalazimo je nevjerojatno sklizak. Naime, s jedne strane je nevjerojatno lako pretjerati i gušiti prirodne, animalno-instinktivne pobude u svim mogućim i nemogućim situacijama, a s druge strane je lako dopuštati si sve i svašta, i pravdati svako potonuće u animalnost i permisivnost. Kao (vjerojatno) svi koji se “bave duhovnošću”, i ja sam dosta godina razbijao glavu oko prave ravnoteže tih stvari, dok u jednoj točki nisam došao do rješenja, koje je zapravo šokantno u svojoj jednostavnosti. Naime, ništa od toga nije bitno.

Naime, potpuno je nebitno što radite ili ne radite, bitno je samo da vas to što radite ili ne radite zadržava u ispravnom duhovnom stanju, da vam ne kolabira vertikala i da ne kompromitirate vlastitu duhovnu jezgru. Sfera djelovanja je naprosto prekomplicirana da bi bilo moguće podijeliti djelatnosti na ispravne i neispravne po bilo kojim kriterijima i kategorijama, budući da je njihovo vrednovanje posve dinamička stvar, i da je svaki trenutak, svaka situacija novi svemir s novim pravilima i zakonitostima, i ništa od onoga što ste ispravno ili neispravno odlučili jučer nije upotrebljivo kao shema za vrednovanje današnjeg.

To, dakako, nije filozofija koja bi početnicima mogla biti od pretjerane koristi, i već vidim cijeli ocean zlouporaba koji bi slijedio iz nje – svaka budala bi sva svoja zvjerstva iz ida pravdala kao spontanu duhovnost, a ako netko ima problema s tim, tko ga jebe. Potrebno je, dakle, prije takvih izleta u spontanost i otpuštanja restrikcija “izdresirati” svoje animalnosti određenim oblikom čvrste samodiscipline. Tu, dakako, ne mislim na trivijalnu samodisciplinu, nego na teške i mukotrpne vježbe održavanja meditativnog stanja u budnom stanju i djelovanju, što je na početku praktički nemoguće, jer su mehanizmi djelovanja tako grubi i neprofinjeni da početnika trenutno izbacuju iz meditativnog stanja. Na početku je moguće integrirati tek najjednostavnije oblike djelovanja, i to samo na par sekundi, a prva riječ koju izgovorite baca vas iz meditacije, zato što nemate izgrađene neuronske trase koje bi spajale meditativno stanje s djelovanjem; te stvari funkcioniraju kao paralelna, međusobno isključiva stanja, i morate si praktički “preštrikati” mozak kako biste stvorili uvjete za meditaciju u djelovanju. Stvar je s jedne strane posve jednostavna, ali je brutalno zahtjevna, i upravo zbog te zahtjevnosti i nedramatičnosti rezultata početnici biraju liniju manjeg otpora i metode koje im daju brzu emulaciju naprednih rezultata, ali predstavljaju slijepu ulicu i falsifikat duhovnosti. Da biste postigli bitnije rezultate u ovoj tehnici, potrebno je nekoliko mjeseci stalne vježbe – pola godine je očekivano – a i tada ne očekujte čuda, nego tek solidno približavanje točki potpunog uklanjanja vremenskog odmaka između dohvaćanja duhovnog stanja i sposobnosti njegovog pretakanja u misli, riječi i djela. Tek nakon par godina možete očekivati potpunu protočnost u normalnim situacijama.

Stvar je, dakle, totalno jednostavna, i nema tu neke komplicirane i egzotične tehnike. Naprosto, potrebno je održavati se u meditativnom stanju kroz djelovanje, i ukoliko djelovanje uspijete provesti a da si ne slomite meditativno stanje, znači da je ono točan odraz vaše duhovne vertikale. Budući da je stvar teška, rezultati neće biti nešto čime ćete se moći hvaliti pred drugim “duhovnjacima”, tako da tu tehniku iz očiglednih razloga zaobilaze sektaši, odnosno ljudi kojima je duhovna praksa oblik socijalnog napredovanja.

Ako vam je “meditativno stanje” preapstraktan pojam, za početak je dovoljno naći točku u kojoj ste zadovoljni sobom, dakle točku osobnog dostojanstva i ravnoteže, i naprosto ne radite stvari koje bi vaše osobno dostojanstvo i ravnotežu dovele u pitanje. Opet, zvuči jednostavno, ali tu dolazimo do onoga što ja cijelo vrijeme ponavljam, a to je da yoga nije sport ni zajebancija, nego temeljno stanje oko kojeg si čovjek organizira život, dakle temelj iz kojeg sve ostalo raste. Ako vam je yoga samo jedna ladica sa sadržajem, onda je takva praksa bez vrijednosti. Yoga dakle nije nešto na temu “yoga, karate, programiranje, fotografija”, nego je yoga temelj a karate, programiranje i fotografija su stvari koje je moguće prakticirati na yogijski ili neyogijski način. Yoga je povezivanje duše i djelovanja. To nije nešto što možete staviti na stranu i prakticirati pola sata dnevno. Takve prakse su govno. Yoga je način na koji radite sve ostale stvari i po definiciji je transformacija vašeg osnovnog, temeljnog pristupa svemu ostalom.

Tu dolazimo do možda najozbiljnijeg problema, kojeg sam dao naslutiti kad sam u prethodnom tekstu kao bitan problem spomenuo inherentne duhovne slabosti praktikanta. Naime, problem s prenošenjem duhovnog stanja u fizičko djelovanje podrazumijeva da ste biće koje ima zdravu jezgru. Ako Sotona svoje duhovno stanje korektno prenese u djelovanje, imat ćete sotonsko djelovanje. Dakle tu imamo GIGO princip – garbage in, garbage out. Ako vam je duša govno, ispravno djelovanje će vam biti hrpa sranja.

Nemojte misliti da se nisam pitao što napraviti u takvom slučaju. Jesam. Odgovor vam se neće dopasti. Naime, zaključio sam da je duša, odnosno centralna karmička masa koja se inkarnira u tijelo, produkt milijuna, ako ne i milijardi godina polagane karmičke agregacije i usložnjavanja duhovnih struktura. Ako ste milijardu godina od sebe pravili govno, iluzorno je očekivati da će vas sad nekakva duhovna tehnika pretvoriti u cvjetić. To je naprosto nemoguće. Zbog tog razloga sam zaključio da ima smisla profiltrirati ciljnu publiku i naprosto potjerati osobe koje su mračne, pokvarene i sotonske, od njih napraviti posvećene neprijatelje kako im nikad ne bi palo na pamet da se bave yogom i postanu ozbiljniji problem, a yogu učiti samo osobe koje su inkarnacija iznimno visoke duhovne supstancije, bez bitne participacije bilo čega što bi i iz daljine ličilo na zlo. Ako ičega na svijetu ima previše, to su zle duše, i samo mi još fali naučiti takve kako da postanu super-demoni. Baš bi mi to trebalo u životu. Zbog toga namjerno funkcioniram na način koji će takve kompletno iziritirati i izbaciti iz ravnoteže, i po mogućnosti potpuno psihički rastrojiti i uništiti. Da, ja namjerno uništavam određeni profil duša, to smatram jednako korisnim oblikom djelovanja kao i podučavanje velikih duša kako da postignu savršenstvo u djelovanju. Duhovno rastrojavanje demona do točke karmičke disocijacije predstavlja hvale vrijedan cilj, jer ih se time dugoročno miče iz opticaja i na takav se način uklanja jedan od većih uzroka zla u svijetu. Naime, primarni uzrok zla u svijetu nisu ni bolesti ni potresi ni poplave, nego demonski ljudi u vlasti Sotone. Što se prije takve makne iz opticaja, prije će ostali imati mira.

Kako se to uklapa u priče o ahimsi i ljubavi prema svim bićima, pitat ćete? Pa nikako, ni za jednu od tih stvari me u osnovi nije briga, isto kao što me nije briga što ću točno pojesti sve dok je to ukusno i hranjivo. Dakle ja stvari gledam daleko općenitije, ne na razini bića nego na razini temeljnih duhovnih stanja koja bića utjelovljuju. Suprotno od uobičajenog u “duhovnim krugovima”, ja ne gledam biće kao praizvornu datost koloriranu svojstvima, koja bi trebalo ignorirati u pristupu tako da se bude jednak prema svima, nego gledam svojstva kao centralnu stvar, kao praizvornu datost, a bića gledam tek kao točku manifestacije svojstava, dakle kao inženjerski privid. To u praksi znači da ja gledam sat-ćit-ananda kao pra-datost, a pojedinačna bića gledam kao nakupine duhovne tvari koje u manjoj ili većoj mjeri odražavaju tu pra-datost i nose njena svojstva. Sva moja odanost i, ako ćemo pjesnikovati, ljubav, pripada brahmanu, odnosno sat-ćit-ananda. Moj odnos prema bićima je totalna, apsolutna refleksija njihovog odnosa prema sat-ćit-ananda. Ako je neko biće zaljubljeno u brahman, meditira o njemu, nosi njegove kvalitete i teži u njega uroniti dublje, piti ga više i živjeti ga u svijetu, ja to biće obožavam i posvećujem svoj život službi njemu. Ako neko biće pak posveti svoj život zatiranju svojstava brahmana u svemu što vidi i može doseći, to biće je moj neprijatelj i zgazit ću ga, ne samo bez najmanjeg osjećaja krivnje, nego s velikom posvećenošću, brižnošću, pažnjom i zadovoljstvom. Uništenje takvih je veliko dobro, a njihov život je veliko zlo. Takve namjerno mamim da počine fatalna grešna djela koja će ih posve uništiti, da ništa od njih ne ostane, i prema njima nemam apsolutno ni trunčice milosti.

Sad će se netko pitati jesam li ja to svjesno i namjerno odlučio jednima dati instrument prosvjetljenja a druge provocirati da se upropaste, i moj odgovor će na opće iznenađenje biti “ne”. Ja sam samo slijedio vodstvo “odozgora”, od bogova koji su me ovdje poslali i koji zapravo upravljaju mojom sudbinom. Kad sam shvatio da njima zapravo uopće nije cilj, dapače ni nešto bitno, da se sva bića prosvijetle, nego im je cilj da naprave konačne izbore, da donesu svoje odluke i profiliraju se do kraja na dobro ili zlo, odnosno do točke da jedni postanu bogovi a druge konačno vrag odnese, moje iznenađenje je bilo veliko i dosta dugo sam provjeravao jesam li ja tu pogriješio u procjeni, ali rezultat je bio ne samo jednoznačan nego i čvrst kao stijena. Naime, čini se da je ovima gore daleko bitnije da se raščisti situacija, da se razni gadni mrakovi prestanu ovdje vući kao magla iznad šugavog brda i izvlačiti se na to da nešto nisu znali, nisu dobro shvatili, da nisu imali prilike napraviti stvarni i konačni izbor i da im se mora dati još jedna prilika, budući da je konačno uništenje neopoziva stvar i tu se ne smije ostaviti mogućnost greške i krive odluke. Budući da su takvi mrakovi stručnjaci za izmotavanje, a ovaj svijet je čudno mjesto s još čudnijim zakonitostima koje mogu ostaviti jako puno nejasnoća, u osnovi se tu nakupila ogromna količina demonskih duša koje su prolaskom vremena postizale sve veću koncentraciju u populaciji i sve veću međusobnu koherenciju i, za sve praktične svrhe, usklađenost s Vragom i njegovim planovima. Jasno je da su se takvi u velikoj mjeri bavili zagorčavanjem života dobrima, te smišljanjem različitih iluzija, zamki i podvala koje će tu stavljati u opticaj kako se nitko ne bi imao šanse izvući, oni bi imali vlast i moć, i u osnovi bi mogli posrati tako veliko govno da ga ni Bog osobno ne bi mogao počistiti.

To je tako trajalo valjda tisućama, ako ne milijunima godina, i u nekoj točki su ovi gore zaključili da je vrijeme za obustavu zajebancije i da će sad tu uvesti reda, a mene su tu stavili otprilike kao glistu na udicu, na koju će se svi ovako ili onako upecati – jedni na spasenje, a drugi na propast. Ja sam, naime, neka vrsta katalizatora, i to od savršene, neodoljive vrste: na mene nitko ne ostaje ravnodušan. Jedni reagiraju snažno pozitivno i tako se jako usmjere na kvalitete brahmana koje kroz mene opažaju da time naprave bitne duhovne izbore i pomake prema brahmanu koji ih miču iz ovdašnje duhovne močvare. Mrakovi pak reagiraju dijametralno suprotno – kad me vide, apsolutno pobjesne od mržnje, zavisti, ljubomore i zloće, i neprestano se izjedaju mržnjom prema meni, koja ih iznutra spali i reducira na manje-više ništa, tako da smrću njhovih tijela više ni ne preostaje bog-zna-koliko supstancije s kojom bi trebalo nešto napraviti, tako da tu njihova priča završava. Proces je apsolutno pravedan, apsolutno konačan i apsolutno neopoziv, koliko sam vidio, i odraz je istovremeno velike mudrosti i velike nadrkanosti bogova.

Sad će se netko od politkorektnih duhovnjaka pitati kakvi su to bogovi koji mogu biti nadrkani, a odgovor je da jebeš boga koji na njih ne bi bio nadrkan.

Poanta je, dakle u samyami, odnosno nepodijeljenoj meditativnoj usredotočenosti na predložak. Na spasenje, ili propast; po mogućnosti bez trećeg.


Danijel Turina


toggle