Članak
ČLANCI

Ego i autoriteti

indeks


Razmišljao sam ovih dana o tome kolike su ljudi ovce, koliko su skloni bez propitivanja usvajati koncepte koje ne razumiju, ali koji su im prezentirani kao autoritativni.

U ovom konkretnom slučaju radi se o konceptu ega.

Svi vjerojatno znate o čemu se radi: ego je veliko zlo iz kojeg proizlaze posjed, sebičnost, ljubomora, mržnja, nasilje, ratovi i slične grozne stvari, ego je neka vrsta zlog malog ružnog gnoma koji stoji između duše i prosvjetljenja, i ako se oslobodite ega spoznat ćete da je Sve Jedno. Tu obično dolazi citat autoritativnih istočnjačkih tekstova kojim se to dokazuje, i stvar je naprosto neupitna, svi “duhovnjaci” s njom rade kao s apsolutnom činjenicom.

Što je u svemu tome istina? Ego kao koncept je nastao u 19. stoljeću u Europi, a u istočnjačke filozofije je uguran na razini nasilnih komentara i prijevoda načinjenih u 19. stoljeću, u doba kad je većina takvih tekstova nastajala, pa su prevodioci i komentatori bili pod jaki utjecajem filozofija koje su u Europi tog doba prevladavale, a tu prije svega mislim na scijentistički svjetonazor po kojem je nešto ili znanstveno ili nije istinito, a tadašnja “znanost” o psihičkim pojavama je bila pod ogromnim, da ne velim totalnim utjecajem Freuda i njegove psihoanalize. Dakle koncept ega u istočnjačku filozofiju nisu uveli ni Buda ni Šankara, nego Freud i Jung.

Vjerojatno ćete primjetiti da u izvornim istočnjačkim tekstovima poput Bhagavad-gite postoji spomen ega kao nečega što stoji na putu spoznaje, i da se to nešto zove mamata i ahamkara. To je istina, ali te riječi ne znače “ego”, nego “sebičnost” i “bahatost”. Mamata naime znači “svojatanje”, “posjedništvo”, u smislu “ovo je moje, to sam ja stekao, na to ja imam pravo”, a ahamkara znači doslovno “ja činim”, odnosno stav “ja sam gospodar svoje sudbine, ja sam ovo napravio, ja odlučujem što će s ovim biti”. To je, ukratko, stav bahate seljačine s terencem, koja se šepuri po gradu i ponaša se kao veliki “bajo”. Svima je, dakako, jasno da je takav stav nespojiv sa sofisticiranom duhovnošću, i upravo to je ono što istočnjački tekstovi žele reći. Stvar je jasna kao dan, ali nema nikakve veze s “egom”.

Ego, kao frojdovski koncept, u istočnjačkoj filozofiji uopće ne postoji, a kamo li da bi se savjetovala borba protiv njega. Dapače, temeljni koncepti na koje se zapadnjački koncept ega oslanja u istočnjačkoj su misli posve drugačije shvaćeni i stoga je prenošenje te vrste konceptata i pojmova koji ih imaju označavati nemoguće.

“Ego” na latinskom znači doslovno “ja”, to je koncept “sebstva”, odnosno “jastva”. To je daleko bliže onome što Patanđali zove “asmita”, odnosno “tvar jastvenosti” prepoznata u živom biću (đivan). Taj koncept nema nikakve veze s konceptom mamata i ahamkara, i daleko je bliži konceptu atmana, kojeg Šankaraćarya preporučuje tražiti upravo počevši od osjećaja jastvenosti, odnosno “ega”, postavljanjem pitanja “tko” sam zapravo “ja”, odnosno što nisam. On se tu bavi detaljnim raščlanjivanjem koncepata krive identifikacije s nametnutim ograničenjima i iluzijama, radi kojih se Jastvo identificira s “posudom” u kojoj se nalazi; upanišadi tu često spominju refleksiju Mjeseca u posudi s vodom, ili mlijeko pomiješano s vodom, koje znalac (uspoređen s labudom, za kojeg se mislilo da ima sposobnost razdvajanja mlijeka od vode) zna filtrirati, odnosno razlikovati stvarnost Jastva od iluzije ograničenog i smrtnog bića.

Tako na koncept jastvenosti gledaju yoga i vedanta. Budizam, pak, ima naizgled oprečno viđenje problematike – on smatra da “jastvo” uopće ne postoji, odnosno da je ono što se smatra “stvarnim Ja” jednako fiktivno kao flogiston i impetus, te da sam koncept vječne i savršene komponente prisutne u ljudskoj stvarnosti predstavlja iluziju koja zapravo vezuje i obmanjuje. Naizgled, budizam naučava da je ljudsko jastvo, odnosno ego, samo funkcija sinteze sastavnih komponenata uma, isto kao što je brzina samo funkcija međudjelovanja sastavnih dijelova automobila, ali nije moguće raščlaniti automobil i izolirati brzinu kao komponentu. Velim, “naizgled”, budući da veliki učitelji budizma, poput Milarepe, naučavaju upravo spoznaju stvarnog Jastva, što zvuči kao nauk po svemu identičan vedanti a suprotan budizmu kakvim ga se obično shvaća. Dugo sam razmišljao o tome i došao sam do vrlo zanimljivog zaključka. Naime, Budu izgleda uopće nije zanimalo opisivanje cilja duhovne prakse. On je smatrao da bilo što opisano naprosto kreira još jednu sliku u umu slušatelja, a ta slika će biti nužno iluzorna i vjerojatno vezujuća. On se stoga koncentrirao na objašnjavanje puta, a ne cilja, dakle na ono što treba činiti i način na koji se treba postaviti prema stvarima. Dakle poanta je u ispravnom stavu koji za posljedicu ima duhovnu transformaciju. Uslijed duhovne transformacije praktikant stječe spoznaje, kakve nije mogao steći tako što bi mu netko nešto naprosto opisao. Sfera religije upravo vrvi dogmama i slikama koje religijski sustavi pokušavaju ucijepiti u umove sljedbenika, koji onda s tim misaonim konstrukcijama rade kao sa stvarnostima, a zapravo se radi o pukom umišljanju, o entitetima poput jednoroga i hobbita, koji postoje kao bića iz bajke, koja si je moguće zamisliti i s njima raditi kao sa stvarnima, ali svejedno ona postoje samo u umu. Tamo gdje religija kaže “zamislite vatru”, tamo budizam kaže “uzmite povećalo, fokusirajte sunčevu svjetlost na papir i opažajte fenomen koji nastaje”. Rezultat ovog drugog je stvarna vatra, a ne zamišljanje.

U slučaju vatre radi se o pojavi koja pripada sferi opće poznatog i svi je imaju u iskustvu, tako da riječ “vatra” invocira iskustvo zbiljske vatre, a ne umišljanje, ali zamislite da netko nema nikakvo iskustvo vatre i nema ni najmanju ideju o čemu bi se moglo raditi; primjerice, kad biste pokušavali nekom inteligentnom delfinu prenijeti taj pojam. Ne možete se oslanjati na riječ “vatra”, niti možete usporedbom sa sličnim pojavama izazvati korektnu ideju, budući da delfinu naprosto nedostaje iskustava pomoću kojih bi mogao ispravno shvatiti ono o čemu mu govorite, budući da je cijeli život proveo u vodi, okruženju u kojem je vatra nemoguća pojava. Jedino što možete je pozvati ga da izađe izvan vode, tamo zapaliti vatru i reći mu “evo, gledaj, to je vatra”.

Budizam dakle polazi od tog principa, da je govoriti o transcendenciji beskorisno, i da je jedina smislena stvar naprosto dati upute za njeno postizanje. Govor o transcendenciji je ionako besmislen budući da riječi pokazuju na objekte unutar uma, koji pak mogu pokazivati na transcendentalno samo ukoliko osoba već ima takvo iskustvo, ali podrazumijevati postojanje transcendentalnog iskustva nije korisno u slučaju kad ga ciljani auditorij nema.

Budizam, dakle, koristi posve zaobilaznu metodu pristupa problematici: on vam govori da je manje-više sve u vašem iskustvu jedna ogromna zapetljancija, načinjena od iluzorne percepcije, projekcija vječnog i bitnog u prolazno i nebitno, te vezanosti koje slijede iz pokušaja da uhvatite neku od tih fatamorgana i posjedujete je, gdje pak opet dolazimo do koncepata posjedništva i iluzije kontrole nad vlastitom sudbinom, dakle mamata i ahamkara. Ono što budizam savjetuje nije “borba protiv ega”, nego prije svega “hlađenje”, odnosno stvaranja distance u odnosu na sve percipirane i željene stvari, kako bismo se od njih raspetljali i vidjeli da se tu zapravo nikad ne radi o samim stvarima, nego o zamišljenom značenju tih stvari za našu psihu, dakle počinje se sa shvaćanjem da mi zapravo ne radimo sa samim stvarima nego sa značenjem koje te stvari imaju za nas, dakle sa slikama, otiscima koje su te stvari ostavile u našem umu. Budizam savjetuje divesticiju, odnosno prestanak investiranja vlastite osobnosti, te projiciranja sreće i ispunjenja u stvari koje opažamo. Što će se desiti kad otpustimo sve takve stvari i posve uklonimo investicije sebe, te projekcije svojeg – to je nešto što je nemoguće objasniti zato što se radi o transformaciji, o promjeni oblika postojanja i bivanja, koju nije moguće objasniti na takav način da objašnjenje u umu postigne koristan i konstruktivan učinak, ali je moguće proći kroz taj transformacijski proces i osjetiti njegove progresivne učinke i tako steći vrlo konkretnu predodžbu. Ako vam to zvuči prekomplicirano, sjetite se samo da u iskustvu imate stvari koje nikako ne biste mogli shvatiti iz pukog opisa, ali kad ih iskusite, one mijenjaju vašu stvarnost. Jedno takvo iskustvo je orgazam – nikakva količina slikovitih opisa zapravo ne može objasniti to iskustvo, a u stvari slikovitost opisa može stvoriti krivi dojam o naravi iskustva, stvarajući predodžbu da se tu mora raditi o tko zna čemu. Na sličan način je nemoguće nekome objasniti doživljaj koji stvara osjetilo kojim od rođenja ne raspolaže.

Ukratko, cijela stvar je bitno, bitno kompliciranija nego si ljudi obično misle, i sve što ste ikad čuli o tome vjerojatno je pojednostavljenje do točke posve promašenog i netočnog. Unatoč tome, razni “duhovni učitelji” vam kao maloj djeci na svojim “duhovnim predavanjima” objašnjavaju “osnovne koncepte” poput borbe protiv zlog ega koji stoji na putu spoznaji stvarnog Jastva, i jedini rezultat svega toga su umišljanje, sektaštvo i umišljenost lažne duhovnosti koja stoji na putu stvarnom spoznavanju bilo kakve stvarnosti.

Ego nije smetnja. Naprotiv, kako Šankaraćaya naučava, ego je početna točka od koje apsolutno morate krenuti u spoznaji atmana, koji je istovjetan brahmanu. Da nema ega, bili biste anatmičko biće, poput računala, i za vas spoznaja brahmana ne bi bila moguća. Samo kroz ego, koji je zapravo točka proboja atmana kroz tijelo i um, u obliku samosvjesti, moguće je izoliranje fenomena i potraga za njegovim izvorom i stvarnom prirodom.

Budizam naizgled naučava suprotno, ali zapitajte se: što je ono prazno duhovno platno koje budistička praksa nastoji postići? Tko je promatrač koji promatra povlačenje iz svijeta, iz osjetila, iz mentalnih slika, te projekcija i želja? Tko je taj koji opaža rastvaranje svih tih stvari? Ako je nirvana blaženstvo, to blaženstvo mora postojati kao iskustvo, a iskustva nema bez iskusitelja. Očito je dakle da se radi o nekoj vrsti pozitivnog, nadljudskog oblika postojanja lišenog ograničenja i vezanosti, ali koje je u tolikoj mjeri neljudsko i nespojivo s ljudskim svakodnevnim iskustvom, da je Buda namjerno odrezao svaku mogućnost poistovjećenja tog stanja s bilo čime iz sfere ljudima poznatog, kako bi onemogućio fantaziranje i zabrijavanje.

Stvari su, očito, daleko kompliciranije nego bi vas razni “autoriteti” željeli uvjeriti.

Možda zato što nikakvi “autoriteti”, u smislu u kojem se ta riječ obično misli, zapravo ne postoje? Jedini autoritet, u tom smislu, jest neposredno iskustvo i transformacija vlastite psihe, vlastitog bivanja i stvarnosti. Sve drugo, kako bi vam rekao Buda, bez vrijednosti je.


Danijel Turina


toggle