Članak
ČLANCI

O etici i pogubnom

indeks


U jučerašnjem članku sam se pozabavio pitanjem forsiranja smisla od strane filozofije, odnosno nasilnom personifikacijom prirodnih sila i pojava kako bi se Svemiru imputirao emocionalni odnos sa čovjekom. Dakako, jednostavno je dokazati besmislenost i beskorisnost takvih pokušaja, ali pitanja o smislu i razlozima nisu univerzalno besmislena; ona i te kako imaju smisla ako ih primjenimo na ljude, odnosno općenito na svjesna bića sa sposobnošću izbora i odlučivanja.

Kad se pitanje "zašto" primjeni na smjer primjene slobodne volje i sposobnosti za odlučivanje, dolazimo do pitanja zašto učiniti nešto, a ne nešto drugo, odnosno do pitanja dobra i zla, odnosno ispravnosti i neispravnosti postupaka, što je područje kojim se bavi etika - jedno od mutnijih i subjektivnijih područja filozofije, u svakom slučaju. Naime, problem s etikom sastoji se u tome što praktički svatko koga pitate misli da su pitanja dobra i zla posve jasna i da oko toga nema nikakve sumnje ili rasprave, te da preostaje jedino raspravljati oko pitanja implementacije tih principa u praksi, čemu bi rezultat imao biti idealni svijet. Stvari su, dakako, daleko od jednostavnog, i bojim se da ću mnoge sablazniti raskapajući temelje koncepata koje većina ljudi drži po sebi razumljivima, štoviše prirodnim moralnim zakonom.

Ne namjeravam se ovdje baviti cjepidlačenjem oko definicija, dokazujući na sedamsto stranica da je govno smeđe boje, što filozofi obožavaju raditi. Siguran sam da postoji bezbroj radova čiji su autori na beskrajno zamoran i dosadan način cjepidlačili oko razlika između "dobrog", "korisnog" i "povoljnog", te "zlog", "štetnog" i "nepovoljnog". Ulaskom u tu vrstu cjepidlačenja preuzeo bih nepotreban rizik razvodnjavanja poante. Umjesto toga, poslužit ću se slikovitijim ilustracijama kako bih brzo ukazao na problem.

Ljudi, naime, u svim svojim promišljanjima o etici polaze od temeljne pretpostavke da su oni dobri, a da je ono što ih ugrožava zlo. Fundamenti ljudske etike obojeni su ljudskom pozicijom. Ako smatrate da nije tako, recimo ukazujući na religiju koja veli da je samo Bog dobar, a ljudi su grešni, ukazat ću vam na propise iste religije u kojima se veli da je grijeh ubiti čovjeka, da je grijeh ukrasti čovjekovu imovinu, da je grijeh klevetati čovjeka - ukratko, zlo je čovjeku raditi stvari koje su po njega nepovoljne. Postoje dakako iznimke, recimo pravila po kojima treba ubiti ljude koji čine određene vrste grijeha, ali princip je jasan. Čak i kad bogovi ljude kažnjavaju nepovoljnim događajima, nema dvojbe oko toga da su ti događaji zlo, ali to zlo se tumači kao kazna za zlo koje su činili ljudi i tako na sebe navukli pravedni gnjev bogova. Kad se pak ljudima dešavaju povoljni događaji, religija ih poučava da se trebaju zahvaliti bogovima na njihovim darovima, dakle ne mogu se sjetiti upute po kojoj bi netko kome se desio povoljan događaj trebao dovoditi u pitanje njegovu dobrotu; eventualno se tako pokušava racionalizirati nepovoljne događaje, pokušavajući ih nekako prikazati kao povoljne ili barem pravedne, ali kad se nekome desi nešto povoljno, teško da će suznih očiju mahati stisnutom šakom prema nebu i pitati "zašto, o zašto?"

Biološka osnova takvog razmišljanja je jasna. Genetski gledano, nagon za očuvanjem vrste nameće nam perspektivu po kojoj je očuvanje vrste na prvom mjestu, a nakon toga dolazi očuvanje onih koji su nam najsličniji po genima, te intelektualnom i duhovnom nasljeđu, što evolucijski biolozi neopravdano zanemaruju. Naime, u slučaju ljudske vrste psihičko nasljeđe je daleko opsežnije i bitnije nego fizičko, pa će pripadnici ljudske vrste dati prednost ljudima koji dijele njihovo mišljenje i vjerovanje u odnosu na one koji se od njih u tom smislu razlikuju, i to posve nevezano za genetiku, što ne bi očekivali evolucijski biolozi koji sve reduciraju na gene. Naime, pripadnik Al Kaide će kao "svojega" doživljavati muslimanskog fanatika bez obzira na njegovu rasu i nacionalnost, a kao neprijatelja će doživjeti i svoj najbliži rod, ukoliko ima stavove suprotne militantnom islamu. To je jedna od najbitnijih razlika između ljudi i životinja; kod životinja, genetska sličnost je na prvom mjestu, ali kod ljudi, duhovno nasljeđe ima prednost.

Ljudska etika dakle ima temelj u narcisoidnosti: "Ja sam dobar, a zlo je ono što me ugrožava. Također, oni koji su meni slični, dobri su, a oni koji su od mene različiti su zli."

Zanimljivo je da ljudi mogu razmišljati nepristrano i distancirano o stvarima koje ih se ne tiču direktno, recimo o izumiranju dinosaura. Činjenica da je veliki meteor udario u Zemlju i izazvao niz učinaka koji su doveli do izumiranja cijelih hranidbenih lanaca i ekološki kolaps ljudima ne predstavlja etičko pitanje. Naprosto, to se doživljava kao puka činjenica u Zemljinoj geološkoj i evolucijskoj povijesti, a ako se o njoj na bilo koji način moralizira, to obično ide u smjeru da je to bilo dobro zato što su se otvorili smjerovi evolucijskog razvoja koji su doveli do pojave Čovjeka, a pojava Čovjeka je dobra, tako da ni izumiranje dinosaura ne može biti loše. Dakle teško oštećenje planetarne ekologije, izumiranje golemog broja vrsta, teško reduciranje bioraznolikosti, te nesumnjivo goleme patnje životinja koje su umirale od gladi u užasnim uvjetima smaka svijeta - to je sve u redu, to je sve prirodni proces koji je doveo do pojave Čovjeka. Ukoliko vam se čini da je taj stav makijavelistički, bit ćete u pravu: doista, ljudi smatraju da cilj opravdava sredstva, ukoliko je rezultat koristan po njih. Uzmimo drugi primjer: izumiranje neandertalskog čovjeka, biološke vrste koja je desecima tisuća godina postojala paralelno s modernim čovjekom, koja je imala veći mozak od modernog čovjeka, poznavala je čak i religijske obrede, i u svakom slučaju je bila vrlo napredna, praktički jednakovrijedna modernom čovjeku. Kad se govori o izumiranju neandertalaca, moderni čovjek o tome govori praktički s olakšanjem - nestali su oni, a ne mi. Mi smo preživjeli i idemo dalje. Taj proces je dakle bio "pozitivan". Štoviše, uobičajeno se neandertalskog čovjeka prikazuje kao primitivca niskog čela, priglupog, s toljagom ili rudimentarnim oružjem, kako bi se modernog čovjeka u usporedbi prikazalo kao nekoga tko je napredniji, tko je zapravo logična iduća stepenica u evoluciji i prirodni kandidat za preživljavanje, dakle "bolji" čovjek.

Jesam li ja jedini koga taj proces podsjeća na nacističko portretiranje Židova kao karikature pogrbljenog podlaca s velikim nosom, koji neodoljivo podsjeća na štakora kojeg treba istrijebiti iz higijenskih razloga? Isto tako, jesam li jedini kojega makijavelističko opravdanje sredstva dobrim ciljem podsjeća na nacističku ideologiju koja je istrebljenje "nižih rasa" pravdala "boljom budućnošću"? Etika koja grozne stvari prihvaća kao dobre zato što su po nas imale dobre rezultate ima posljedice koje se ljudima ne bi pretjerano dopale kad bi ih se verbaliziralo. Što da je kojim slučajem 3. reich dobio drugi svjetski rat? Bismo li sada smatrali da je holokaust bio pročišćujuće iskustvo ljudske vrste, koja se oslobodila nižih rasa i genetskog otpada, s ilustracijama u udžbenicima koje bi bile slične današnjim ilustracijama neandertalskog čovjeka kao primitivca s toljagom? Sve je to bilo opravdano i dobro zato što je proizvelo nas, modernu, čistu rasu?

Jasno mi je da gornji paragraf kod većine izaziva osjećaj duboke pogrešnosti, a to mu je i namjera. Naime, ono što želim pokazati jest da je ljudska vrsta fundamentalno neetična, odnosno da je njena etika ona apsolutne narcisoidnosti i bezuvjetnog opravdanja sredstva ciljem. Sve dok nešto proizvodi nas, kao najveće dobro i idealni (ili barem najbolji od svih mogućih) rezultat evolucije, to je opravdano, to je dobro, to je ispravno, to je prirodno, to je od Boga. Ali da sad nastane vrsta koja je u odnosu na modernog čovjeka različita kao on u odnosu na neandertalca, pa ga naprosto istrijebi kao štetočinu i smetnju, što bi to bilo? Pitajte se jeste li u stanju shvatiti dobro kao koncept koji uključuje vaše izumiranje? Naime, lako je opravdati nestanak dinosaura i neandertalaca kao nečega što otvara put za nešto bolje, gdje je ljudska vrsta to bolje, ali kako stojite s konceptom po kojem je ljudska vrsta zlo koje je pobijedilo, s konceptom po kojem je neandertalac bio duhovno napredniji, manje nasilan, manje brutalan, manje krvožedan, manje surov, nešto poput dobroćudnog sjevernoameričkog Indijanca koji živi od lova u skladu s prirodom, meditira o prirodnim duhovima i duboko je apsorbiran u transcendentalno doživljavanje, pa su ga naprosto iskorijenili divljaci s boljim oružjem čiji je predsjednik nudio nagradu po donesenom skalpu "indijanskog divljaka"? Istinita priča, Indijanci su naime sve o skalpiranju naučili od bijelaca, a ne obratno. Što kažete na logiku po kojoj nismo potomci boljih, nego potomci okrutnijih, pokvarenijih, licemjernijih, lažljivijih, samodopadnijih i općenito gorih, koji su pobijedili zato što nisu imali problema s ubijanjem nevinih radi čiste pljačke, "čišćenja terena od domorodaca"? Jeste li razmišljali o mogućnosti da ste potomci smeća koje je istrijebilo bolje, duhovnije i svetije ljude?

Kako sad stojite s konceptom "opravdanosti"?

Idemo pogledati drugu perspektivu. Recimo da na Zemlju slete vanzemaljci koji naprave procjenu da je ljudska vrsta naprosto smeće, da se radi o nekoj vrsti planetarnog karcinoma, bolesti koja se namnožila izvan svake kontrole, koja nema ni etike ni mudrosti ni pameti ni ljubavi prema istini ni požrtvovnosti ni dobrote. Recimo da smo najgora vrsta u poznatom Svemiru, da u sto tisuća kubnih parseka nisu vidjeli gore smeće i bagru zlotvora od nas. Recimo da odluče napraviti rez i naprosto počnu istrebljivati ljude, čupati ih kao korov kako bi zatrli krivi smjer kojim je krenula evolucija, onako kako je asteroid zaustavio dinosaure u trenutku njihove apsolutne dominacije. Recimo još da imate znanje o tome da je ono što vanzemaljci rade utemeljeno u potpunoj istini, svetosti i plemenitosti, da se radi o vrsti koja je za sve praktične svrhe Božja ruka, da znate da jedini pravi Bog posve opravdava njihove postupke. Jeste li spremni prihvatiti etiku koja vas osuđuje kao zle? Koja sve vaše ljubavi, čežnje i nastojanja doživljava kao stravično, sebično zlo, kao najveću nakaznost koja se igdje izrodila?

Ne morate se truditi odgovoriti, sve znam. Doživjeli biste te vanzemaljce kao zlo, portretirali biste ih kao sotonske skakavce, najezdu demona, a sebe kao Božje skromne ovčice, zaklane zbog ljubavi, predanosti i dobra. Sve mi je jasno.

Isto tako, pogledajte slike s neke stočne farme, na kojoj se životinje uzgajaju u užasnim uvjetima, žive u užasnim uvijetima, umiru na užasan način, i cijeli prizor je općenito vrhunac strave. Vaše instinktivno opravdanje? "To su samo životinje", "to je potrebno da bismo mi živjeli". Po čemu se to razlikuje od racionalizacija koje su Nijemci za vrijeme drugog svjetskog rata smišljali za Aušvic? "To su samo niže rase i zlotvori", "to je potrebno da bismo imali bolju budućnost". Ljudi su u stanju apsolutno bilo što izracionalizirati, u stanju su opravdati apsolutno bilo koji svoj postupak, budući da je temeljna instinktivna reakcija čovjeka smatrati sebe dobrim. "Ja sam dobar, ono što mi koristi je dobro, ono što mi šteti je zlo". To je, kad skinemo veo licemjerja, summa sve ljudske etike, a po čistoj teoriji, kako biste vi opisali vrstu koja je spremna napraviti apsolutno bilo kakvo djelo ako joj je korisno, koja je u stanju opravdati apsolutno bilo kakvo zlo koje čini kao dobro i potrebno? Kako biste kategorizirali onoga tko gazi po leševima i svoje žrtve prikazuje kao niža bića koja je trebalo "počistiti" da bi se otvorio "životni prostor za nas dobre i ispravne"? Ne morate odgovoriti, znam kako se u politički korektnim krugovima govori o nacistima. Sve mi je jasno.

Znam da niste uvjereni; siguran sam da mislite da možete navesti iznimke kojima biste pokazali nevaljanost moje analize i zaključaka, ali imam ja još toga za vas, ne žurite. Idemo polako, idemo analizirati ljudski koncept "dobra", idemo razmotriti ono što se smatra najboljim, najčišćim i najvrednijim u ljudskoj vrsti. Idemo pogledati ljubav, nježnost, dobrotu, blagost i slične stvari koje odmah generiraju pozitivni emotivni odaziv. Jeste li si vizualizirali? E sad si zamislite da je vaš seksualni partner nježan, dobar, blag i pun ljubavi s drugom osobom, s vašom seksualnom konkurencijom. Bol u području prsa? Nesreća? Žalost? Patnja? Osjećaj izdanosti? Odlično. To vam je u yogijskoj terminologiji anahata čakra, energetski centar koji upravlja spektrom "ljubavi". Stvar je jako puna ljubavi kad vam je sve fino, a kad vam nije sve fino, onda je generator patnje, nesreće, žalosti i depresije. Isti energetski centar, malo različito modulirana energija, dakle i euforiju i depresiju generira isti organ, ovisno o mentalnoj stimulaciji.

Ok, sad si zamislite da vas najdivnija osoba na svijetu voli, vas i samo vas, jedine na svijetu, da ste joj posebni, dragocjeni, nezamjenjivi i jedini. Anahata vam se otvara. Osjetite ljubav, pustite je da zrači cijelim vašim tijelom, pustite je da zrači u cijeli svijet, okupajte sve ljude, sva bića bezuvjetnom, zračećom ljubavi, podijelite sa svima njima radost svojeg postojanja u tom stanju. Jel vam super?

Je? Odlično.

Doznajete da vam se ta osoba za koju ste mislili da vas voli zapravo smije, da vas je zajebavala za okladu s vašim neprijateljima hoće li od vas uspjeti napraviti budalu. Svi se smiju na vaš račun, a ta osoba je zapravo dugogodišnji seksualni partner osobe koju najviše prezirete, osobe koja vam je napravila puno zla u životu. Cijeli vaš svijet kolabira u depresiji, žalosti, povrijeđenosti, tuzi i emocionalnoj patnji. Mrzite sve koji su vam to napravili, mrzite tu osobu koja vas je obmanula, mrzite one koji su vam to namjestili, mrzite Boga koji je dopustio da vam se to desi, mrzite cijeli svijet zato što nikoga nije briga za vas.

A sad saznate da je to sve bila iluzija, laž koju su proširili vaši neprijatelji da vam pokvare savršenu vezu. Ništa od toga nije bila istina. Ta osoba vas doista voli, vaši neprijatelji su vam zavidni i mrze vas, ne mogu vjerovati da vam se desilo nešto tako dobro. Doznali ste dubinu njihovog očaja zbog vaše sreće. Voljena osoba je zauvijek vaša i ničija druga, vaši neprijatelji pucaju od bespomoćnog bijesa i zavisti, Bog je providio vašu sreću i otvorio vam vrata raja.

Eto, to vam je anahata. Anahata vam je stanje u kojem ćete zahvaljivati Bogu zato što su strijeljali osobu do vas, a vas su postavili za nadglednika koncentracionog logora. Anahata je spektar energije koji ne poznaje mudrost, koji ne poznaje istinu, koji ne poznaje pravednost. Anahata je sposobna za blještavo zračenje ljubavi zbog tuđe propasti i nesreće, anahata je sebična, anahata je samoljubiva, anahata je prevrtljiva i izdajnička, ona je ljubav koja se trenutno pretvara u depresiju, depresija koja se manifestira kao mržnja, čežnja koja opravdava sva zla, ljubav koja ne vidi ništa loše u genocidu sve dok ste voljeni, paženi, posebni i jedini. Anahata voli život, užasava se smrti.

Anahata, to vam je sotonin osobni, posebni dar, samo za vas. To vam je etički kompas koji uvijek pokazuje na vas, u kojem su istina i dobro uvijek ono od čega vam je fino. Anahata je težišnica ljudske vrste, samo srce ljudskosti, u praktički doslovnom smislu. Anahata je stjecište svih nagonski percipiranih osjećaja za ugodno i dobro, to je ono što pozitivno reagira na slatke krznene životinjice s velikim slatkim očima, na mekano krzno, miris fine hrane, seksualno privlačnu osobu, ispunjenje zato što su vaši mladunci zdravi i sretni, ispunjenje zato što vam vaši neprijatelji zavide i boje vas se, prijatelji vas vole i poštuju, a svi vas smatraju mudrim, dobrim, moćnim i poštenim. Anahata se otvara kad ste na visokoj poziciji u socijalnoj hijerarhiji, a gasi se kad ste na niskoj poziciji. Kad ste na niskoj poziciji, ona uzrokuje depresiju i bolesti koje okončavaju vaš evolucijski bezvrijedni život, a kad ste na visokoj poziciji uzrokuje zračeći osjećaj sreće i zdravlja. Anahata uzrokuje da osjetite poštovanje i odanost prema protivniku koji vas je porazio u borbi, da ga doživite kao brata i prijatelja kojemu ćete biti vjerni i odani. Ako ste žena, anahata je sklop koji uzrokuje da se zaljubite u lika koji vam je ubio muža i djecu i odveo vas sebi da vas siluje. Anahata je sklop zbog kojeg ćete sagledati njegovu poziciju, opravdati njegove postupke i biti mu vjerna, zaljubljena žena. Anahata je sklop zbog kojeg ćete mladunce koji su bez ikakvih vrlina i sposobnosti gledati kao najdragocjenije blago, kao nešto prekrasno i najbolje na svijetu, a sve što im prijeti kao najveće zlo.

Ljubav? To je samo drugo ime za životinjsko u čovjeku, za onaj instinktivni dio osobnosti koji slijedi etiku evolucijskih nužnosti, i koristi intelekt kao mehanizam racionalizacije svojih emocionalnih stanja.

Shvaćate li dimenzije problema? Sve što se obično smatra "dobrim", sve što vam "osjećaji u srcu" govore da je dobro i istinito, zapravo je skup animalnih instinkata koji služi tome da kao vrsta preživite, istrijebite konkurenciju, parite se s najboljim mogućim partnerom, proizvedete dobre mladunce, imate visoki položaj u socijalnoj hijerarhiji i osigurate da vaši geni i intelektualno nasljeđe baštine svijet. Prijanjat ćete uz život pod svaku cijenu, borit ćete se protiv smrti pod svaku cijenu, stvarat ćete ideologije života i protivit ćete se ideologijama smrti, gledajući smrt kao mrak i užas, a život kao sreću i dobro, unatoč tome što je smrt svjetlost, oslobođenje tjelesnih okova i što vas iz nje gleda Bog, unatoč tome što je ovaj svijet dolina suza, najmračnija zamisliva rupa ispunjena svim vrstama muka, koja prijeti duhovnom propašću koja nadilazi i samu smrt.

Shvaćate li sada što mislim pod opasnostima koje prijete od iluzije, i o zamkama kojima je vrag prožeo ovu paklenu rupetinu? Tko ovdje zaglavi, taj ima ozbiljan problem, budući da mu svi instinkti govore da je dobro po njega ono što je duhovno pogubno i vezujuće, a da propast vreba iz smjera u kojem zapravo leži spas? Možda najveća opasnost dolazi od toga što ljudska egzistencija po duši projicira ne samo osjetilne dojmove, nego i lažnu etiku utemeljenu na biološkim nagonima, koja dušu navodi na zaključak da je opravdana u svojim postupcima, pa zato imamo paradoksalnu situaciju da svi zlotvori sebe smatraju dobrim osobama, a tek nekolicina svetaca razumije zlo koje je inherentno ljudskoj naravi, i strahuje od njega. Taj osjećaj ispravnosti koji dolazi od narcisoidnosti ljudske nagonske prirode sposoban je beskrajno upropastiti dušu, navesti je da se potpuno uništi ustrajući u najgorim vrstama grijeha, a sve zato što je činila ono što bi vam svi duhovnjaci preporučili kao spasonosno: slijedila je "unutrašnji glas ispravnosti", slijedila je "glas srca koji govori u tišini". Grozote koje je duša u stanju počiniti slušajući svoje srce koje joj govori da je dobra, voljena i prihvaćena, da je Bog uvijek na njenoj strani, upravo su užasne.

Buda i Patanđali su znali o čemu pričaju, nisu njihove upute ni naivne ni glupe. Koncept spoznaje kroz postupno gašenje ljudske prirode, kroz stabilizaciju anahate u stanju blagonaklonosti prema svim bićima, dakle bez uzleta strasti i ponora depresije, nego stabilizaciju u mirnoj blagosti, želji da bićima bude dobro, bez vlastite participacije, bez posjedništva nad osobama, stanjima i stvarima, puštajući stvari da dolaze i odlaze, puštajući misli i želje da dolaze i odlaze, rastvarajući se u moru potencijalne duhovne energije, dopuštajući da se duhovni valovi smire, da se voda razbistri, i da se ukaže istina.

Koja istina? Ona koju ne možete spoznati ako ne umirite fluktuacije duha, ako ne dopustite složenim strukturama da se rastvore u prazninu. To je istina koju nije moguće reći, ali ju je moguće biti. Tada, tek tada, moguća je transcendencija ljudskog, nadilaženje ludosti koja sačinjava ljudsku egzistenciju, i doživljavanje istinske stvarnosti koja se u smrti ljudskog otkriva poput izlazećeg sunca.


Danijel Turina


toggle