Članak
ČLANCI

Filozofija, ili silovanje stvarnosti smislom

indeks


Nedavno sam uživo objašnjavao kako treba u cijelosti odbaciti filozofski pristup i općenito pitanja o "zašto". Naime, postavljeno mi je pitanje "logike" iza postojanja vraga, odnosno smisla njegovog postojanja. Moj odgovor je bio izlaganje o inherentnom problemu filozofske misli koji ima korjene još u antici. Taj odgovor smatram potencijalno zanimljivim široj publici pa ću ga zapisati ovdje.

Pitanja o "zašto", odnosno pitanja smisla, uglavnom se bave imputiranjem ljudske pozicije, nagona, umovanja, emocija i sl. u kozmičke kategorije, i uvijek vode do istih vrsta pogrešaka zbog kojih cijele civilizacije tisućama godina love vlastiti rep. Naime, logičko-filozofske teorije o stvarima mogu izgledati naizgled smisleno, mogu se dapače doimati jedinim održivim i racionalnim rješenjem, ali problem se sastoji u tome što je prije pojave znanosti ljudima puno toga izgledalo logično i smisleno, a nije izdržalo test znanstvenih otkrića.

Tek kad su ljudi odbacili pitanja o "zašto" i počeli se pitati "kako", dakle kad su odlučili naprosto snimiti i analizirati situaciju i pogledati kako stvarnost uopće funkcionira, počeli su dolaziti do stvarnih, bitnih odgovora, a "zašto", to je zapravo sve antropocentrično razmišljanje zato što podrazumijeva da "kozmičko zašto" mora biti nešto prevedivo na "ljudsko zašto", dakle da je čovjek uopće u stanju shvatiti takve stvari. Takvim kozmičkim umovanjima o nepokrenutom pokretaču se bavila uglavnom ekipa koja nije bila u stanju shvatiti korijen od minus jedan, koja je bila u stanju shvatiti samo euklidovsko prostorvrijeme, umovali su o tome da su krug i kugla savršeni oblici pa zato orbite planeta moraju biti kružne, jer kako bi nešto nesavršeno moglo biti materijalizacija plana Savršenog Tvorca itd., dakle sve to skupa je luk i voda, hrpa fundamentalnih pogrešaka u razmišljanju upakiranih u pametno zvučeću terminologiju. To su teorije koje podrazumijevaju postojanje smisla u svim stvarima, i podrazumijevaju da je posao čovjeka taj smisao otkriti i s tim znanjem nešto napraviti. To je plemenito i pobožno zvučeća misao, ali posve promašena, budući da potraga za smislom uvijek zapravo završava prije nego što je i počela, budući da ljudi teže svoje ideje o smislu isprojicirati u Svemir kako bi dobili potvrdu svega onoga što im daje osjećaj sigurnosti i pozitivne orijentacije u svijetu, poput religije. Tako smo dobili geocentrični sustav, kreacionističke mitove, impetus, flogiston i slične divote: ljudi su dopustili da ih potraga za smislom prisili na davanje odgovora za koje naprosto nisu bili spremni.

Jedna od stvari koje sam iskoristio kao ilustraciju u izlaganju je problem lava. Lav nije biće do kojeg možeš doći filozofijom i logikom, dakle umovanjem o nužnim i potrebnim uvjetima, o kategorijama i sličnim apstrakcijama. Lav naprosto postoji, a postoji ne zato što bi njegovo postojanje bilo kozmički nužno, i njegovo postojanje ne možeš deducirati. Unatoč tome, ako se nađeš u savani, njegovo postojanje ti je jedan od bitnijih životnih problema, unatoč tome što se nijedan filozof koji nije vidio lava ne bi tome mogao domisliti. To sam ponudio kao odgovor na pitanje logike iza postojanja vraga. Odgovorio sam da tu nema nikakve logike, jer postojanje vraga nije stvar logike i filozofije, pa da bi ga čovjek mogao dedukcijom anticipirati ili bi pak slijedio iz nekog kozmološkog principa. Vrag je u tom smislu isto kao lav - postoji slijedom kompleksnih grananja evolucije na nekom nefizičkom planu, a njegovo postojanje se ne ustanovljava logikom nego opažanjem, isto kao postojanje lava u savani. Svejedno, unatoč tome što je postojanje lava filozofski nebitno i sigurno ti neće pasti na pamet u umovanjima o nepokrenutom pokretaču, neuzrokovanom uzroku, o demiurgu i stvorenom svijetu, ako se nađeš u savani lav će ti biti daleko neposredniji problem od svega navedenog, i ako se ne snađeš, imat će te za ručak potpuno neovisno o naravi postuliranog Apsoluta i njegove postulirane veze s postuliranim Demiurgom Stvoriteljem.

Pitanje koje se tu može postaviti je pitanje potrebe za intelektualnim modelom koji bi smjestio opažanje u logičku cjelinu i misaoni sustav, koji može davati predviđanja. Dakako da potreba za modelom stvarnosti postoji, ali ona nije u suprotnosti s načelom ignoriranja pitanja o smislu. Naime, i model daje odgovor na pitanje kako nešto funkcionira, a ne zašto. Newtonova teorija gravitacije govori kako gravitacijska privlačna sila djeluje. Zašto je tu irelevantno, i štoviše inputira ljudske emocije u besmislene događaje, i tako antropomorfizira Svemir.

Na pitanje "kako" je lav nastao i "kako" funkcionira razmjerno je lako odgovoriti - evolucija, hranidbeni lanac itd. Ali kad pitaš "zašto" je nastao lav ili "zašto" postoji, nije moguće dati odgovor koji nije djetinjasta trivijalizacija stvarnosti na razini starih Grka.

Grci su bili jako skloni "top down" tumačenju stvarnosti, a kad razmislim, isto su radili i Indijci, Kinezi a vjerojatno i svi ostali. Svi bi oni očekivali da se stvarnost kreira odozgora prema dolje, od savršenih prauzora do nesavršenijih manifestacija, a meni se čini da ništa od toga zapravo tako ne funkcionira. Argument u prilog mojem razmišljanju je i činjenica da ni Sokrat ni Platon ni Aristotel u svojem umovanju nisu zaključili apsolutno ništa o kemijskim elementima, ni o subatomskim česticama koje ih sačinjavaju, ni o fuziji lakih elemenata u teške koja je potrebna da bismo dobili većinu elemenata koji nas okružuju, ni o gravitaciji koja stoji u pozadini istovremeno nebeske mehanike i posve svjetovnih pojava poput težine; apsolutno ništa. Umjesto toga, oni su se bavili umovanjima na temu je li sve nastalo iz vatre ili iz vode, bavili su se umovanjima o dobru, i o magijskim svojstvima kruga i pravilnih poliedara koja sigurno stoje u pozadini strukture svemira. Danas se takve ideje čine djetinjastima, ali zanimljivo je da se na filozofskim fakultetima unatoč tome ljudi još uvijek bave temeljnim pitanjima koja su postavljali ti djetinjasti filozofi: pitanja "što je biće", "koja je prava bit stvari", "koji je temelj i prauzrok" i tome slično, i u svojoj umišljenosti smatraju da će odgovor biti nešto s čim će oni moći nešto početi, da će uspjeti uspostaviti nekakvu emocionalnu vezu sa svemirom.

Sad bi bilo lako reći da smisla nema, dakle da je cijeli svijet rezultat vrlo komplicirane kombinacije statistike, slučajnosti i povratnih sprega, ali i to smatram trivijalnim, dječjim odgovorom, svojevrsnim durenjem na Svemir koji ne pruža emocionalnu utjehu. Naime, iz dosadašnje fizike čini se da bi smisla i te kako moglo biti. Iz razvoja Svemira vidi se trend stvaranja sve veće složenosti sustava; galaksije postaju sve složenije s vremenom, materija prolazi kroz evolucijske faze kroz zvijezde više populacija, zvijezde i njihovi planetarni sustavi sadrže progresivno sve više teških elemenata, što istodobno stvara stabilne, dugotrajne zvijezde, i mogućnost nastanka života kombinacijom teških elemenata na planetima koji oko njih orbitiraju. Evolucija života također kreće od jednostavnog prema sve složenijem. Sve to uzeto zasebno može izgledati kao rezultat kaosa, ali kad se uzme sve skupa, izgleda kao trend, kao proces podizanja kompleksnosti struktura unutar svemira, kao stvaranje složenog iz jednostavnog.

Ništa od toga nije predvidljivo filozofskim aparatom, o ničemu od toga nekakav Aristotel nije ništa znao. On se bavio idejama na temu da se nebeska tijela sigurno kreću kružno zbog magijskog savršenstva kruga, po logici da savršeni bogovi ne bi posegnuli za manje savršenom orbitom ako im na raspolaganju stoji savršena - dakle njega uopće ne zanima "kako se kreću planeti", on odmah kreće na smisao, i odmah ima odgovor, i taj odgovor je dakako pogrešan, ali on to ne može provjeriti budući da ne opaža, ne gleda kako stvari rade.

Filozofija dakle sebe zove potragom za mudrošću, ali istina je da je filozofija kroz cijelu svoju povijest proizvela jako malo mudrosti i jako puno gluposti. Filozofija je, naime, u većini slučajeva bila pokušaj da se pod svaku cijenu dobije odgovor o smislu, i to na takav način da se Svemiru puno govori, a od njega se malo uči. Kad su ljudi počeli slušati Svemir, umjesto da mu govore kakav bi trebao biti da bi imao smisla, počela se rađati znanost i počeli smo dobivati prave odgovore.

Mislim, dakle, da je vrijeme da se oslobodimo misaonog jarma teorija koje vučemo još od brončanog doba. Teorije koje su ti ljudi smišljali o bitku i bogovima jednako su smislene kao teorije koje su smišljali o kozmologiji, ili recimo teorija da kristali nastaju tako što se voda trajno smrznula od velike hladnoće u visokim planinama, s tom razlikom da su njihove kozmologije i mineralogije ležale u egzaktnijem području pa su lako opovrgnute, dok njihove teorije o bogovima, etici i sličnom leže u manje egzaktnom području pa su se uspjele provući.


Danijel Turina


toggle