Članak
ČLANCI

Pobude

indeks


On 07/22/2011 01:44 PM, Suzana Matasic wrote:
> > On Fri, 22 Jul 2011 13:36:58 +0200, Danijel Turina
> > wrote:
>> >> Ma imaju oni ozbiljniji problem od toga: ignorirali su moja upozorenja.
>> >> Budale misle da ako se histerično smiju nečemu, da to postaje glupo.
> >
> > Meni je fora što su njegovi spin tektovi rezultirali prikazom koliko
> > je plitak i zao, opet.
> > S druge strane, Ti si napisao nekoliko wow tekstova, opet.
> >
> > Sve u svemu, čitam i guštam.
> > :)

Razmišljam je li mi što promaklo, hoću napraviti totalnu rekapitulaciju cijelog tog razdoblja.

Recimo, bitna informacija je da sam ja tada daleko više sagledavao stvari iz svoje perspektive, naprosto sam toliko bio apsorbiran u yogijskim tehnikama koje sam prakticirao da mi je sposobnost percipiranja tuđih stanja koja bitno odudaraju od moje tadašnje energetike bila bitno reducirana. Najbolja ilustracija tog stanja je jedna priča, iz pančatantre ili Mahabharate, ne sjećam se točno, o isposniku koji je živio u šumi i tamo odgojio sina. Sin nije imao nikakvo iskustvo s ljudima koji nisu isposnici, pa kad su u šumu došle nekakve prostitutke, smatrao je da su one neka vrsta isposnika. Naime, što bi drugo netko uopće mogao biti i raditi?

Tako sam i ja svaku budalu bio spreman smatrati yoginom, ako posjeduje makar slabu sličnost s traženim svojstvima. To je teško zamisliti iz moje današnje pozicije, gdje gledam stvari kakve jesu bez projekcije svojih psihizama, ali tada sam funkcionirao drugačije.

Isto tako, moj motivacijski sklop je bio specifičan - naime, primarni i zapravo jedini motiv koji sam ja ikad imao je maknuti se odavdje, dakle završiti inkarnaciju i više se ne vraćati ni u kom obliku. To je meni "prime directive", sve ostalo mi je sporedno. Zbog toga sam bio spreman na bilo što, samo da me ovi gore puste odavdje. To je bitno za razumijevanje mojih pobuda. Ako sam smatrao da se od mene očekuje da tucam kamen deset godina pa će me onda pustiti, tucao bih kamen deset godina. Da sam smatrao da se očekuje da pojedem govno svaki dan, pojeo bih govno svaki dan. Budući da sam smatrao da se očekuje da nešto radim s nekim ljudima, makar će to imati loše posljedice po mene, odmah sam počeo raditi s njima tako da to sve obavim, pa kad bude gotovo da me puste van. Moji učenici su pod Felixovim utjecajem vjerovali da ja njih podučavam valjda radi nekakvog oblika moje duhovne evolucije, ali gola činjenica je da sam ja samo htio prekrižiti kućicu na formularu kraj koje piše "podučavaj ljude onome što znaš". Da sam imao dojam da treba prekrižiti kućicu kraj "penji se na bukvu svaki dan", penjao bih se na bukvu svaki dan. Što se tiče podučavanja, rad s učenicima mi je bio otprilike jednako ugodan i zabavan kao jebanje dikobraza. Nikakve koristi od toga nisam imao, napravilo mi je strašna oštećenja sistema, trošilo mi je svu energiju, izlagalo me je bijedi, poniženju i uvredama, ukratko, od toga sam imao koristi koliko bih imao da sam se svaki dan bacio niz škrape na glavu. Naravno, nisam ti ja to tako mogao priznati učenicima, pa sam im lagao da je meni fino raditi s njima, da su mi prijatelji i slična sranja, zato što bi se inače deprimirali i time neutralizirali pozitivnu energetiku kojoj sam ih učio, ali meni je sve to bilo na razini zimovanja u nudističkom kampu u Sibiru. Dakle svi moji motivi za rad s ljudima se svode na to da su mi 1994. odozgora rekli da se to očekuje a ja nisam htio iznevjeriti to očekivanje u nadi da će me pustiti van i da nikad više neću morati vidjeti ovo mjesto i idiote koji tu žive. Ima tu naravno još detalja, recimo imao sam još par "proročkih vizija" s kojima cijelo vrijeme kompariram stvari zato što su mi pokazane neke stvari koje se trebaju desiti, recimo vidio sam par stvari koje sam protumačio u smislu da ću imati hrpu love, pa sam cijeli život bio jako "naivan" u smislu očekivanja odakle bi ta lova trebala doći, bio bih sklon popušti stvari koje nitko moje pameti ne bi popušio, a zato što sam vidio da bi moj život trebao biti na toj liniji. Recimo kao klinac u prvom srednje sam imao jak osjećaj da ću imati dvije žene, što sam racionalizirao i odbacio kao "nemoguće". Valjda glavni razlog zašto sam se probao ubiti godinu dana nakon toga je bio apsolutni, totalni raskorak između tih "sjećanja na budućnost" i oblika koji je imao moj tadašnji život. Imao sam dojam da sam beznadno zaglavio u situaciji koja nikad neće dovesti do onoga zbog čega sam se rodio i da je cijeli moj život promašaj ispunjen svakodnevnim mučenjem od strane totalnih idiota. Dakle za tumačenje mojih postupaka je bitno znati da ja imam određenu sliku onoga što trebam napraviti u životu i pokušavam te stvari identificirati i napraviti, s tim da je ta slika jako nepotpuna i fragmentarna tako da obično sa sigurnošću znam što sam tražio tek kad to nađem. Te stvari znaju biti vrlo konfuzne, recimo kad sam bio u ludnici razmišljao sam da se naprosto odem objesiti, zato što nisam vidio kako bi se ta situacija ikad mogla popraviti jer je sve išlo iz zla u gore, i samo mi je netko odozgora kratko rekao da će moj život biti materijalizacija savršenstva u svakom smislu, pokazao mi je par slika-osjećaja-simbola, i puff, ode. Ne mogu ti uopće objasniti koliko to nije imalo veze s načinom na koji sam ja doživljavao svoju tadašnju situaciju - tretirali su me kao nešto između psa i kriminalca, imao sam dojam da me je "Bog" totalno ostavio i zajebao i da u njegovim očima ništa ne vrijedim jer inače ne bi dopustio da mi se sve to desi, praktički svi ljudi koje sam znao su mi radili sranje, i sva vrata prema bilo čemu dobrom su izgledala zatvorena. Ono, totalni očaj, mogao sam se u budućnosti zamisliti jedino kao neku vrstu klošara ili sužnja, i onda mi recimo netko pokaže par slika iz mojeg sadašnjeg stanja ili iz bliske budućnosti u odnosu na sada: kristalna jasnoća svijesti, nevjerojatno samopouzdanje prekaljeno rješavanjem mnoštva problema, okružen obitelji i ljudima koji me obožavaju, predmet divljenja dobrih i mudrih, i uz sve to bogatstvo i obilje. Bio sam jako sklon zaključiti da taj koji mi je to pokazao ima sadistički smisao za humor, osim što je stvar izgledala kao vrlo autentični pokušaj da mi veli neka se strpim jer su stvari radi kojih sam došao ovdje ispod horizonta i trenutno se ne vide, pa mi je dao do znanja da je unatoč tome sve na pravoj liniji. To je bilo jedino što je mene ikad zanimalo: biti na pravoj liniji, napraviti sve radi čega sam došao, da mogu van i da se više ne moram vraćati. Koji su stvarni razlozi radi kojih sam neke stvari trebao obaviti, to je još uvijek "ispod horizonta", ali imam dojam, a i Romanine i Biljanine vizije to potvrđuju, da sam sve napravio savršeno, tako da sam što se toga tiče potpuno zadovoljan. Naravno, još uvijek sam u "ima li još puno, Papa Štrumpf?" modu. :)


Danijel Turina


toggle