Članak
ČLANCI

Kako izgleda utjelovljeni Bog

indeks


On 7/21/11 2:03 PM, Zli_Zec wrote:
> > "Danijel Turina" je napisao:
>> >> On 7/21/11 1:57 PM, Ratko Jakopec wrote:
>>> >>> On Thu, 21 Jul 2011 13:34:28 +0200, Danijel Turina
>>> >>> wrote:
>>> >>>
>>>> >>>> Ti imaš vrlo blesave ideje o tim stvarima.
>>> >>>
>>> >>> On o svemu ima blesave ideje, zato i je lik s 38 godina bez dana radnog
>>> >>> i jebačkog staža.
>> >>
>> >> Sad ga baš pitam kako si on zamišlja da se ponaša utjelovljeni Bog. Pazi
>> >> kad opiše sebe.
> >
> > Pa ja nisam politeist.

Kakve to ima veze s bilo čim? Ti si zamišljaš kompleksaša kojemu je jako bitno što ljudi o njemu misle, i koji ide okolo i kriči "ja sam Bog, ja sam Bog, štujte me", onako kako ti kričiš okolo pokušavajući privući pažnju, makar negativnu.

Zamisli si koncertnog pijanista ili nuklearnog fizičara Židova u nacističkom koncentracionom logoru. Zamisli si Einsteina, Bohra ili Teslu u Aušvicu, u situaciji lišenoj dostojanstva, u kojoj njegovim životom raspolažu totalni šupci, u kojoj zapravo ne može pokazati praktički ništa od svoje prirode, u kojoj sve zna, ali ništa ne može s tim. E to ti je situacija u kojoj se nalazi utjelovljeni Bog. Činjenicom inkarnacije u ljudskom tijelu odijeljen je od mogućnosti življenja vlastite prirode, što je za jednog Boga najgora vrsta poniženja, budući da je temeljno svojstvo Boga boravak u vlastitoj prirodi savršenstva. Ne može zanijekati tko je, a to ne može živjeti, i to poniženje definira njegovu ljudsku egzistenciju. Isto tako, okružen je bićima kojima mu je potpuno neprirodno biti okružen, budući da je Bog u svojem izvornom stanju okružen božanskim, a ne demonskim bićima, koja mu nemaju pristupa. Ukratko, inkarnacija u ljudsko je Bogu ona vrsta poniženja koje bi ljudskoj duši bila inkarnacija u neku vrstu žohara, s tim da taj žohar ima taman toliko sjećanja da zna da nije žohar nego nešto daleko veće, a pravi žohari ga onda podjebavaju da što si on umišlja.
Inkarnacija Boga je dakle vrlo mučno iskustvo, jako protuprirodno i depresivno stanje. Aragorn iz LoTR je možda najbolji opis ikad - netko tko se drži pogrbljeno i mračno zato što zna da se ne može uspraviti i živjeti svoju pravu narav, zato što je njegova prava narav biti kralj svijeta, a svijet je trenutno u vlasti zla koje izgleda premoćno i koje bi prvo trebalo poraziti, a tek onda bi se mogao uspraviti i živjeti kao kralj; da kao graničar u progonstvu veli "ja sam zakoniti kralj", rekao bi istinu, ali ta istina bi samo povećala njegovo poniženje, a s druge strane ne može reći da je obični graničar, zato što nije, zato što zna da je zakoniti kralj svijeta. To je agonija koju takav prolazi dok ne ostvari svoju sudbinu i smisao života, a kako izgleda kralj svijeta privatno, doma? Onako kao Aragorn u Rivendellu: s vilenjacima razgovara na starovilenjačkom i numenorijanskom jeziku, i svi znaju tko je on i kao takvoga ga oslovljavaju, a onda ode malo van, "u svijet", i smotani krčmar koji bi zaboravio vlastito ime da mu ga ljudi neprestano ne dovikuju ga s visine gleda kao nekakvog graničara.

Eto, tako izgleda život utjelovljenog Boga - to je život frustracije, poniženja, sramote i boli, ali isto tako i prkosnog dostojanstva i sjećanja na stvari iznad svijeta, stvari koje su zauvijek, a svijet je za vremena.


Danijel Turina


toggle