Članak
ČLANCI

Još o zabludama vezanim uz novac

indeks


U prethodnom članku sam se posvetio konceptu "duhovnog siromaštva" i pokazao da se tu radi o nizu logičkih pogrešaka, te da je posjedovanje novca i stvari paralelno duhovnosti. Sad namjeravam napraviti idući korak, i pokazati da je neposjedovanje novca i stvari u duhovnom smislu opasno.

To je razmjerno radikalan iskorak iz uobičajenog razmišljanja, jer se obično novac smatra "izvorom svog zla" i uzrokom duhovne propasti. Teorija bi glasila da netko na neki način dobije hrpu novaca, i onda zanemari "duhovnost" i počne se "baviti materijalnim stvarima".

To na prvi pogled zvuči "emocionalno točno", odnosno ima "intuitivnog" smisla, sve dok se ne probudite iz hipnoze i razmislite o cijeloj stvari, pa vam padne na pamet da se ljudi upravo uslijed nedostatka novca bave "materijalnim stvarima". Naime recimo da netko nema vlastitu kuću ili stan. To znači da mora ili živjeti s rodbinom, i prilagoditi svoje duhovno stanje njima kako ne bi odudarao od duhovne pozadine koju oni generiraju u tolikoj mjeri da ga izbace na ulicu, ili pak mora plaćati stanarinu stanodavcu i svaki mjesec zaraditi poprilično veliki iznos novca kako ne bi završio na ulici, što stvara visoki stupanj stresa zbog Damoklovog mača koji mu cijelo vrijeme visi nad glavom. Dakle, neposjedovanje novaca i stana prisiljava čovjeka da se u ogromnoj mjeri bavi "materijalnim stvarima", jer će morati kompromitirati svoje duhovne aspiracije ili tako što će se prilagoditi rodbini "radi mira u kući", ili pak tako što će žrtvovati puno vremena i truda kako bi zaradio dovoljno novaca za stanarinu.

Uzmimo sad suprotnu situaciju, čovjeka koji ima vlastitu kuću i puno novaca na računu. On u osnovi može veliki dio dana meditirati, čitati, razmišljati, pisati tekstove o duhovnosti, podučavati druge; kad stignu računi koje treba platiti, on niti ne zna ništa o tome jer se sve to namiruje automatski s njegovog računa. Nitko ga ne može izbaciti iz kuće zato što je njegova. Ne mora raditi kompromise i hraniti se lošom i jeftinom hranom, nego može kupiti ono što je zdravo i dobro. Ne mora koristiti stvari koje su u lošem stanju i zahtijevaju puno održavanja, nego kad neki uređaj dotraje, recimo automobil ili računalo, on može kupiti novi i ispravan. Dakle posjedovanje velike količine novaca zapravo oslobađa čovjeka od bavljenja materijalnim stvarima. Novac osigurava slobodu od brige o materijalnom. Istina je dakle potpuno suprotna onome što razni "duhovnjaci" stoljećima ponavljaju poput papiga.

Stvar je u tome što kritičari novca kao dokaz svojih teza navode primjere ljudi jako niske razine duhovne razvijenosti, koji kad dođu do novca, manifestiraju sve vrste neumjerenosti, poput drogiranja, opijanja, kurvanja, kupovine skupog i beskorisnog smeća, okruživanja parazitima i općenito životnog stila dobitnika na lutriji, "kompozitora" rap glazbe, dilera droge i nogometaša.

Smatrati da će se osoba koja se ozbiljno bavi duhovnošću upustiti u takve ludosti čim dođe do novaca, pa bi se zato "za njeno dobro" trebalo pobrinuti da živi u siromaštvu, zapravo je znak nevjerojatnog cinizma. U osnovi, tu se smatra da se netko bavi duhovnošću samo zato što mu fali novaca za ganjati kurve i kupovati drogu, pa to kompenzira meditacijom. Ne kažem da takvih nema tu i tamo, ali ja sam dulje vrijeme promatrao ljudsko ponašanje i mogu reći da su takve inverzije moguće samo u slučaju kad osoba jako niske duhovne razine dođe u situaciju da nema financijskih i drugih ograničenja. Kad osobi visoke duhovne razine maknete ograničenja, dobijete posve drugačiju situaciju, i tu čak ne moram pričati o yoginima, dovoljno je pogledati iole sofisticiranije umove, poput informatičara koji su se neizmjerno obogatili znanjem. Nitko od njih ne prakticira ludosti i neumjerenosti tipične za priglupe pjevačice, glumice, nogometaše i dilere droge. Tome je tako stoga što su njihovi primarni interesi intelektualne prirode, a neumjerenosti i ludovanja su u tom smislu distrakcija. Takav će si kupiti jahtu od sto metara i njome ići na krstarenje po sredozemlju, ali u svemu tome će se ponašati profinjeno i umjereno, dakle neće na jahtu dovesti hrpu kurvi, droge i alkohola, nego će si tamo namontirati veliku biblioteku, sustav za kvalitetnu reprodukciju glazbe, i tome slične stvari koje mu omogućuju rad u mirnom i nenapornom okruženju. Dakle opet dolazimo do onoga što ponavljam godinama, ako ne i desetljećima: novac je izvor energije koji omogućuje manifestaciju duhovnog na svijetu. Ako je duh osobe primitivan, a to pomnožimo s puno novaca, dobijemo ogromnu i neumjerenu primitivnost. Ako je duh osobe profinjen, dobijemo ogromnu i neograničenu profinjenost. Ako je pak duh osobe primitivan, a ta osoba svoju primitivnost i iskompleksiranost sakriva zato što joj siromaštvo ograničava mogućnost manifestacije, takva osoba može glumiti duhovnjaka dok ne dođe do novaca, a onda se počne ponašati kao Osho Rajinish.

Koja je poanta cijele stvari? Najlakše je to formulirati kroz nešto iz informatičkog žargona - GIGO, odnosno "garbage in, garbage out". To hoće reći da ako u aplikaciju ukucavate smeće, smeće ćete dobiti i na drugom kraju. U slučaju novaca, oni su samo množitelj ulaza, tako da ako je na ulazu smeće, na izlazu će biti veće smeće, dakle ako je čovjekova duša smeće, njegova svjetovna djelatnost će biti smeće puta količina novca.

Sad se postavlja pitanje: zašto bi se osoba koja ima jak duhovni vektor bojala novaca i živjela u strahu da će je novci "pokvariti"? To je otprilike kao da se osoba boji proći kroz skladište droge, u strahu da će "podleći iskušenju" i početi se drogirati. Nikom normalnom to nije nikakvo iskušenje, niti će cijelu stvar kako spada uopće percipirati, nego će proći kroz to kao da je hrpa kamenja. Samo narkomanu koji nema pametnija posla nego drogirati se takvo nešto predstavlja iskušenje. Dakle samo osoba puna neostvarenih svjetovnih želja, koja glumata duhovnjaka zato što joj nedostaju kanali za manifestiranje svih mogućih gluposti, naći će se u iskušenju kad dobije novce. Duhovno snažna osoba neće imati tih problema. Njoj novci znače samo da ne mora više brinuti o stanu, pokvarenom autu, neplaćenim računima i sličnim glupostima koje troše vrijeme i trud i uzrokuju nemir i distrakcije. Te stvari sad može trivijalno riješiti i posvetiti se pametnijim stvarima. Takva će osoba kupiti skupu i dobru stvar, ali neće tu stvar gledati kao skulpturu, nego će je koristiti za ono za što je namijenjena, recimo kupit će dobar auto i onda će njime ići nekamo baviti se svojim poslom, bez straha da će se auto pokvariti na cesti i uzrokovati probleme. Pretjerano bavljenje stvarima odlika je s jedne strane siromašnih ljudi punih problema koje uzrokuje nedostatak novca, i s druge strane primitivnih ljudi koji zapravo ne znaju što bi sa sobom, pa kad dobiju hrpu novaca ponašaju se kao majmuni na nekoj drogi.

Imati novaca, dakle, nije duhovno opasno za yogina, ali može biti opasno za primitivnog čovjeka koji će se posve upropastiti neumjerenostima ako mu nedostatak novca ne postavi granice. Takav nema internu samokontrolu, pa mu kontrolu moraju nametati vanjska ograničenja. Yoginu, pak, prijete opasnosti iz potpuno suprotnog smjera. Za njega najveće duhovne opasnosti prijete od siromaštva.

Yogi Milarepa je odličan primjer. Izvorno iz bogate obitelji, nakon smrti oca on i njegova majka bili su prevareni od strane pokvarenih rođaka, pa ga je majka poslala da uči crnu magiju kako bi mogao ispraviti tu nepravdu. Prakticirajući crnu magiju, počinio je grešna djela koja su ga jako karmički opteretila, pa ga je njegov učitelj Marpa izložio teškim i bolnim iskustvima kako bi tu karmu kontrolirano potrošio. Nakon toga, otišao je u pećinu meditirati, a budući da nije imao novaca za hranu, jeo je koprive. Budući da koprive nisu posebno hranjive, doveo se na rub smrti od izgladnjivanja i morao prekidati meditativnu praksu kako bi otišao u grad prositi. Zbog takvog načina života bio je izložen i drugim nedaćama, recimo u njegovu pećinu su jednom upali razbojnici koji su ga bacali kao vreću kostiju po pećini dok nije skoro umro. Apsolutno ništa od toga nije u duhovnom smislu korisno, sve to su samo opasnosti i teškoće koje je bilo moguće otkloniti novcem, i tako osigurati mirnu i neometanu meditativnu praksu. Dakle ne samo da siromaštvo Milarepi nije u ničemu koristilo, nego mu je u više navrata uzrokovalo potencijalno fatalne nevolje, bilo je uzrok duhovnog zastranjenja i činjenja grijeha, a kad se izveo na pravi put, siromaštvo ga je skoro stajalo života, odnosno prekida duhovne prakse.

Ako bismo željeli vidjeti kako bi to izgledalo kad bi duhovno jaka osoba poput Milarepe imala novac i posjed, ne moramo gledati daleko: naime, to je bio slučaj s njegovim učiteljem Marpom, koji je bio lokalni zemljoposjednik, ako se ne varam čak je imao i vazale koji su mu plaćali danak. Je li on od tih novaca propao? Naravno da nije. Isto tako, Marpa je imao ženu. Je li od toga duhovno propao, budući da oni koji zagovaraju "duhovno" siromaštvo obično zagovaraju i "duhovni" celibat? Naravno da nije. Cijela stvar na njega nije imala nikakav negativan učinak, što potpuno logično slijedi iz linije zaključivanja koju sam naveo gore, a potpuno opovrgava liniju zaključivanja koju koriste zagovornici suprotnih teza. Marpa je novac i posjed koristio za to da može na miru prevoditi svete spise sa sanskrita na tibetanski, kao što je i očekivano.

Cijela priča o duhovnoj dobrobiti koja dolazi od ograničenja predstavlja dakle zabludu, koja je u nekoj točki uvedena u opticaj, nakon čega je svi šarlatani jedni od drugih prepisuju, a nitko se nije potrudio razmisliti i vidjeti je li to uopće istina. To je veliki problem religioznog razmišljanja u odnosu na znanstveno, jer bi u znanosti takva jedna teza daleko prije pala. U znanosti, činjenica da je nešto rekao Einstein ne znači da drugi znanstvenici to neće ispitivati i pokušati oboriti. Pokušaj kontra-argumentiranja i obaranja teze oni doživljavaju kao čin poštovanja prema Einsteinu, a ne kao čin huljenja na Einsteina. Naime, ako njegovu teoriju provjere, a ona se održi, njegova slava u znanstvenim krugovima će se povećati. Ako njegovu teoriju provjere, a ona padne, neće izvesti zaključak da je Einstein bio budala i šarlatan, isto kao što nisu izveli zaključak da je Newton bio budala i šarlatan; naprosto će zaključiti da je potrebno izgraditi šire, sveobuhvatnije objašnjenje pojava u kojoj će Einsteinova teorija biti svedena na određene uvjete, isto kao što je Newtonova teorija sasvim dobra u situacijama gdje su prostor i vrijeme približno euklidski. Takav pristup bi trebalo koristiti i u sferama religije i duhovnosti, pa tvrdnje o korisnosti ili štetnosti određenih stvari ili postupaka vrlo precizno definirati, dakle reći da je nešto štetno u točno određenom skupu graničnih uvjeta, a izvan njega može biti jako korisno i dobro. Bez toga, imamo hrpu religijskih preporuka i zabrana koje zapravo funkcioniraju u jako uskom skupu graničnih uvjeta a pokušava ih se primjenjivati općenito, a rezultat toga su nesreća, zatucanost, fanatizam i, za sve praktične svrhe, zlo.


Danijel Turina


toggle