Članak
ČLANCI

Novac i duhovnost

indeks


Klasični racional zašto novac nije dobar za duhovnost svodi se na to da je neki "autoritet" to rekao pa mora da je tako, a ako se pokušava smisliti "razloge", oni idu otprilike ovako:

Ako čovjek ima novaca, bit će za njih vezan, pokušavat će ih zadržati, pokušavat će ih steći više, zbog toga će težiti biti ne-velikodušan i iskorištavati druge, a takva osoba ima svojstva suprotna onima koja bi zahtijevao nekakav duhovni iskorak, gdje bi čovjek morao biti velikodušan, otvoren, pravedan i sl.

Isto tako, od doba Freuda tu se spominje i nekakav ego, u smislu da novac jača taj famozni ego, pa onda osoba s novcima bude egoistična, što kakti nije dobro.

Budisti su bili skloni reći da težiti svjetovnim stvarima uključujući novac nije dobro zato što su prolazne, pa njihov gubitak izaziva nesreću; u smislu, bolje nemati uopće nego imati pa nemati.

Na kraju se javljaju i teoretičari advaite s konceptima na temu da novac stvara razlike među ljudima, a razlike su loše jer su svi brahman, pa željeti imati više nego netko drugi nije u skladu s naravi brahmana i percepcijom svega kao Jednog, nego s percepcijom sebe kao tijela i utemeljenja u konceptima mamata i ahamkara.

Idem se pozabaviti tim argumentima.

Koncept neupitnog autoriteta je logička pogreška, naime ako nečije tvrdnje ne propituješ, može ti promaći njegova pogreška, pa ćeš onda cirkularno smatrati da je nepogrešiv zato što je autoritet.

Koncept vezanosti je non sequitur, budući da vezanost predstavlja kvalitetu paralelnu posjedu. Posjed možeš imati ili nemati, i za njega biti vezan ili ne, dakle to je u osnovi kvadratna matrica, gdje dakle postoji i rješenje u kojem imaš a za to nisi vezan. Budući da postoji puno primjera velikodušnih bogatih ljudi koji svoje obilje koriste kako bi činili dobre stvari, kao i ljudi koji su imali ogromno bogatstvo u rukama ali su ga odabrali pustiti iz nekog razloga (recimo Tesla), to moguće rješenje matrice je i empirijski dokazano te se i ovaj argument prokazuje kao logička pogreška. Dakle iako je moguće da neki bogati ljudi odaberu biti sebičnim eksploatatorima, to nije izbor koji bi nužno slijedio iz bogatstva, nego slijedi iz osobnog duhovnog ustroja pojedinca i u velikoj mjeri spada u domenu slobode izbora i može se mijenjati. Recimo, Bill Gates je dugo vremena radio na tome da zaradi puno novaca i bio je na glasu škrtog čovjeka, a u nekoj točki ga je otac nagovorio da sudjeluje u humanitarnim djelatnostima, što je on prihvatio i sad je poznat kao najveći dobrotvor među bogatašima, i u tom je smjeru nadahnuo i mnoge druge. Dakle u tom slučaju se čak ne čini da je on prije bio škrt a kasnije je postao velikodušan, nego je naprosto promijenio područje interesa, pa je vještine koje je prije koristio za zarađivanje novaca usmjerio u dijeljenje novaca. To može biti vrlo bitno, jer pokazuje da ocjenjivanje tuđe duhovnosti po kriteriju velikodušnosti vrlo nezahvalno. Iz primjera Gatesa bi se prije dalo zaključiti da je velikodušnost u duhovnom smislu jednako irelevantna kao izbor odjeće.

Što se tiče ega, novac doista može jačati oholost i napuhanost, što se obično misli pod egom, ali postoje primjeri ljudi kod kojih je siromaštvo jačalo oholost, napuhanost i duhovno pozerstvo, poput "majke Tereze", koja je fantastičan primjer iznimno egoistične, tvrde i ohole osobe koja svima soli pamet i proisuje im kako bi trebali živjeti, i koja koristi siromaštvo kao argument da je zbog toga bolja od onih koji nisu siromašni. To je tipičan primjer ega koji želi dominirati pomoću novca, ali suprotan klasičnom očekivanju, i time pokazuje da se ego može hraniti bilo kakvom brijačinom sve dok se ona kreće unutar paradigme koju osoba prihvaća. Dakle osoba koja prihvaća paradigmu po kojoj je siromaštvo znak veće vrijednosti ega može si hraniti ego time što je siromašnija od svih i zato bolja, "bliža Isusu". Osoba koja prihvaća paradigmu po kojoj je bogatstvo znak većeg uspjeha, a uspjeh je znak veće vrijednosti, hranit će si ego posjedovanjem puno novaca. Netko si na sličan način može hraniti ego time što je odmantrao puno krugova na đapamali pa je zato bolji i čišći bhakta.

Argument po kojem novac nije dobar zato što ćeš biti nesretan ako ga izgubiš je logički grozan, budući da se u osnovi priznaje da je novac dobar i da bi njegovo posjedovanje bilo uzrok sreće, a njegov gubitak uzrok nesreće, ali se smatra da je bolje ne težiti dobru koje možeš izgubiti zato što će ti gubitak uzrokovati uznemirenje. To je dakle argument čiste komocije, koji se svodi na to da nije dobro posijati urod jer može udariti tuča ili suša, pa možeš ostati bez njega a onda ćeš biti nesretan. To je valjda najgori argument koji sam čuo u korist bilo čega, jer zapravo afirmira apatiju i depresiju kao poželjna duhovna stanja, a materijalno gledano njegove konsekvence bi bile opća glad i propast. Osim toga, isti argument se može primjeniti na duhovna stanja - u tom smislu, bolje je ne težiti postizanju duhovnog iskustva samadhija, jer ako u njega uđeš jednom, a onda ti to ne uspije ponoviti dugo vremena, bit ćeš zbog toga nesretan, pa je bolje baviti se nečim nebitnim jer tako nećeš biti nesretan.

Što se tiče teoretičara advaite i njihovog argumenta o jednakosti, on zvuči dovoljno pametno za salonska preseravanja, ali u praksi je vrlo loš. Naime, argument nedualne naravi atmana je potpuno neprimjenjiv za bilo što u sferi relativnog a pogotovo za pitanja jednakosti među ljudima, zato što atman nije samo u ljudima, nego u svim bićima i u neživoj tvari. Zbog percepcije univerzalne prisutnosti atmana i velike razlike u sposobnosti fizičkih nositelja za manifestaciju svojstava atmana, koji je sat-ćit-ananda, ima više smisla zagovarati potrebu za diferencijacijom bića u smjeru veće manifestacije vlastitog jastva u smjeru postizanja i manifestiranja veće stvarnosti, svijesti i blaženstva, nego u smjeru "uravnilovke", koja je potpuno besmislena imajući u vidu da je nemoguće izjednačiti čovjeka i morskog ježa. Ako nema smisla težiti jednakosti čovjeka i morskog ježa, onda nema smisla ni težiti jednakosti među ljudima. To što je u svima atman doduše jest razlog da se prema svima ponaša na način koji uvažava tu činjenicu i pokušava afirmirati duhovne trendove koji promiču manifestaciju svojstava atmana, ali to je sve. Nikakva jednakost u relativnom nije ni dobra, ni poželjna. Poželjno je da svaki pojedinac u okvirima osobne dharme teži savršenstvu, odnosno djeluje na način da mu savršenstvo nije cilj, nego put.

Ukratko, apsolutno svi argumenti koji govore o duhovnoj štetnosti novca su oboreni, i ne samo to, nego je jasno kako se radi o oblicima demagogije i različitim racionalizacijama, što su duhovno jako štetne stvari, pa ispada da je u duhovnom smislu bolje imati novaca nego se baviti objašnjavanjem zašto novac nije dobar.

Osim toga, argumenti koje se koristi za obrazlaganje duhovne štetnosti novca toliko su generički i utemeljeni u obmanama i demagogiji, da se umjesto novca u njih može uvrstiti bilo što drugo. Može se reći da seks smeta u duhovnom razvoju, i da je celibat svojstvo duhovno naprednih. To mnogi čak i čine, pa se ne čini toliko apsurdnim, ali neki, npr. Katari, smatrali su isto i za hranu, tako da su oni među njima koji su željeli postati savršenima prestali uzimati hranu i pomrli su od gladi.

Ako čak i to nije dovoljno apsurdno, možemo umjesto novca, seksa i hrane uvrstiti recimo zdrave zube ili zdrave bubrege. Onaj tko ima zdrave zube može se uzoholiti zbog toga i smatrati da je bolji od onih koji ih nemaju. Onaj tko ima zdrave zube bit će nesretan ako ostane bez njih, a to je vezanost. Onaj tko ima zdrave zube neće ih htjeti dati drugima, što je loša duhovna osobina škrtosti. Onaj tko ima zdrave zube neće biti sklon prepoznati da je u njemu isti atman kao i u onome tko ima trule zube, pa će tako duhovno zastraniti od spoznaje advaite.

Ukratko, cijela priča je totalno idiotska i nema veze s mozgom. Zašto su onda recimo Isus i Buda zagovarali siromaštvo?

Većina toga je obična politika i stjecaj okolnosti. Kao prvo, Isus je težio skandaloznim izjavama i ponašanju zato što je bio gladan pažnje, pa je cijelo vrijeme govorio stvari koje su suprotne zdravoj pameti kako bi izazvao dovoljno sablazni da se okupi rulja pa da može nekome propovijedati. Kao drugo, ako hoćeš postati popularan s nekom novom ideologijom, najzahvalnije je propovijedati nezadovoljnoj svjetini, i ako im veliš nešto što njih prikazuje u dobrom svjetlu a njihove gospodare u lošem, imat ćeš njihovu nepodijeljenu pažnju.

Što se Bude tiče, on je zbog svog osobnog puta zaključio da se prosvijetlio kao prosjak a ne kao princ pa je valjda prosjaštvo bolje. Netko tko se prosvijetlio nakon što se obogatio zaključio bi suprotno. Osim toga, siromaštvo je derivat isposništva, a ako mu isposništvo nije ništa koristilo u duhovnom smislu i samo ga je odvelo na rub smrti, od slabe je vjerojatnosti tvrdnja da mu je i siromaštvo u tom smislu išta koristilo. Koristilo mu je usmjerenje duha određene vrste, a ono je neovisno o vanjskim stvarima poput bogatstva. U vedama se navodi primjer kralja Đanake koji je imao ispravnu usmjerenost te vrste, a bio je kralj. Prema tome stvar je logička pogreška s Budine strane, generalizacija specifičnog slučaja i prepoznavanje kauzalne relacije u stvarima koje su paralelne. Na isti način je netko ćelav tko se prosvijetlio mogao zaključiti da od viška kose dolaze duhovne vezanosti a od ćelavosti prosvjetljenje. Postoji tu i politički dio, jer je budizam postao popularan među indijskim kraljevima upravo zbog zavjeta siromaštva kod redovnika, za razliku od brahmanskih svećenika koji su bili ozbiljni socijalni paraziti koji su uzimali puno novaca za religijske obrede koji su se morali vršiti za sve i svašta, i to je toliko uznapredovalo da je bilo jednaki teret za državnu blagajnu kao katolička crkva u feudalnoj Europi.

Postoji također i argument u kojem se navodi specifični slučaj duhovno napredne ili prosvijetljene osobe koja je bila siromašna, kao dokaz da je siromaštvo duhovno korisno. Ali za svakog Milarepu koji je bio ekstremni isposnik, postoji po jedan Marpa koji je bio bogati zemljoposjednik. Osim toga, prosvijetljeni su toliko statistički rijetka grupa da je izvlačenje zaključaka iz tako malog uzorka podložno statističkim anomalijama tipičnim za male uzorke.

Da zaključim, cijela priča o duhovnom siromaštvu, duhovnom celibatu i duhovnom luzeraju općenito je luk i voda.


Danijel Turina


toggle