Članak
ČLANCI

O razlikama

indeks


Razmišljao sam u zadnje vrijeme o stvarnom uzroku ogromne razlike između mojeg mentalnog sklopa, i onog uobičajenog u "duhovnim krugovima". Isto tako, razmišljao sam i o uzroku ogromne razlike u dosezima i kvaliteti.

Rekao bih da je problem prividan, odnosno da se radi o tome da se ne radi o tome da bi trebalo objašnjavati postojanje razlika, nego o tome da uopće nema sličnosti, odnosno presjeka skupova. Jedini razlog postojanja prividnih sličnosti u terminologiji je moja greška, stara zabluda koju sam vukao dosta godina i koju sam pokupio negdje u samim počecima yogijske prakse, kad sam smatrao da svaka budala koja na sebe stavi narančastu haljinu predstavlja prosvjetljenu osobu čije mišljenje je tu negdje s Božjim. Budući da su svi takvi, a pogotovo Sai Baba kojeg sam tada u svojoj drugoj zabludi držao učiteljem, jako ustraju oko nauka o istobitnosti religija, to mi se tada negdje ucijepilo, i iako sam kasnije promijenio većinu pogrešnih ideja koje sam na početku imao, ostalo mi je dosta terminologije, odnosno načina formulacije određenih koncepata.

Što zapravo podrazumijeva koncept istobitnosti religija? Čovjek bi mogao brzopleto zaključiti da to znači da sve religije vode istom Bogu, odnosno da su sve religije dobri i ispravni načini na koje su ljudi naučili doći do istog Boga, kojeg eventualno zovu različitim imenima i imaju različite obrede i molitve, ali te stvari su jednako sporedne kao odjeća na čovjeku. Poznati zagovornik tog koncepta je Sai Baba, koji je čak kao simbol svoje sljedbe uzeo lotosov cvijet na čijim se laticama nalaze simboli svih većih religija. Poruka je jasna: "ekam sat, viprah bahudha vadanti", kako to formulira rg veda - "Jedna je Stvarnost, a mudri je zovu raznim imenima".

U stvarnosti, taj sustav razmišljanja zapravo sve religije svodi na manje vrijedne izvedenice sebe samoga. Dakle, bit takve filozofije je da različite religije, ne znajući, štuju istog Boga, a sve što one smatraju bitnim stvarima, dakle svoju teologiju, obrede, zakone, spise - sve je to samo parcijalna manifestacija velike nad-religije po imenu Sanathana Dharma, odnosno "vječni red", što je zapravo izvorni naziv za hinduizam kao religiju. Filozofija koja se površno doima širokom i sveobuhvatnom dakle nije ni blizu tome - to je zapravo samo hinduizam koji reducira sve ostale religije na svoje pojavnosti, nastale u neznanju i uslijed djelovanja obmanjujućih, diobnih svojstava relativne kreacije, maye.

Osnovna teorija hinduizma u tom kontekstu jest teorija nedualne vedante (advaita), koja ukratko naučava da je temeljna stvarnost brahman, koji se u individualnim bićima (đivan) opaža kao atman, odnosno jastvo, duša. Po vedanti, razlika između bića je prividna, na razini tijela i osjetila, koji dijele jedan atman na više prividnih entiteta onako kako je moguće stavljanjem sita na vodenu površinu prividno podijeliti vodu na mnoštvo malih ćelija-jezerca, ili dijeljenjem vode u više posuda stvoriti više refleksija mjeseca umjesto jedne. Štovanje Boga ili Bogova iz te je perspektive samo štovanje atmana, uobličenog u neki vanjski predložak radi lakše koncentracije - budući da je razlika između bića prividna, onda je i razlika između Boga i osobne duše prividna. Bog je samo naziv za onaj ogromni dio sebe koji osobna duša još nije spremna ili sposobna internalizirati, odnosno prepoznati kao sebe.

Ono što je zanimljivo jest da Šankaraćarya, koji je izvorno formulirao taj sustav, iz njega izvodi drugačije zaključke nego moderni "autoriteti" poput Sai Babe. Naime, Šankaraćaryin zaključak je da treba potpuno povući svijest iz svijeta i osjetila i apsorbirati je u Jastvu, dakle atman treba biti svjestan svoje vlastite prirode, i u tom stanju spoznaje (đnjana) raditi na potpunom izbavljenju (kaivalya) od relativno-uvjetovane percepcije sebe. To je dosljedna provedba teorije o atmanu kao jedinoj stvarnosti. Ako je atman, odnosno jastvo, jedina stvarnost, onda se izbavljenje od iluzije postiže samospoznajom.

Moderni tumači advaita vedante uvode neke koncepte za koje mi nije baš posve jasno odakle su ih izvadili. Tu prije svega mislim na uvođenje koncepta "ega" kao razloga zbog kojeg se opaža mnoštvo bića i osobnosti, umjesto jednosti atmana. Izvorna vedanta jasno govori da je uzrok takvog opažanja neznanje (avidya), a da je osobni ego zapravo samo atman prekriven ograničenjima (upadhi). Zbog toga bih rekao da su moderni tumači pomiješali Freudovske koncepte ega s konceptima vedante, i od svega toga napravili vrlo čudan mutež u kojem ispada da se treba boriti protiv ega kako bi se spoznao atman. Rezultat je, dakako, porazan. Sljedbenici takvog sustava mišljenja prije će postati sektaškim ljigavcima u kojima je zakržljao svaki trag samosvjesti, za koju vedanta jasno govori da predstavlja upravo onu arijadninu nit koja čovjeka ima odvesti u stanje spoznaje brahmana. Vedanta dakle ne zagovara nikakvu borbu protiv ega, ali čini se da je ista praktički kamen temeljac svih new age derivata advaite.

Da se vratim na početak; moj problem se sastojao u tome što sam imao premalo znanja o razini do koje "prosvjetljeni učitelji" mogu biti pogrešivi i neznalice. Naime, većina njih manje ili više otvoreno daje naslutiti da spoznaja brahmana predstavlja negaciju mogućnosti postojanja bilo kakvog materijalnog neznanja, i portretiraju prosvjetljenje kao stanje totalnog sveznanja. Ja sam iz osobnog iskustva znao da su to potpuno nepovezane pojave, odnosno da mogućnost prekapčanja iz relativne svijesti u stanje brahmana ne negira materijalno neznanje koje je inherentno strukturi fizičkog tijela, odnosno da je sveznanje transcendentalna kategorija koja je svojstvena brahmanu, a prekapčanjem nazad u tjelesnu percepciju ponovo počnu važiti sva tjelesna ograničenja. Yogin povratkom u tijelo zadržava određeni oblik duhovnog iskustva, odnosno znanje o brahmanu, te promijenjenu perspektivu kroz koju doživljava stvarnost. Štoviše, moguće je zadobivanje određenih duhovnih moći koje imaju temelj u naravi brahmana, recimo yogin može djelovati "zarazno" na druga bića i prenijeti istima dio svojeg doživljavanja stvarnosti brahmana. Ja sam imao tu sposobnost, i znam i za druge koji su je imali, tako da taj dio smatram razmjerno uobičajenim, ali koncepti poput sveznanja i svemoći su toliko suprotni samim definirajućim osobinama fizičkog svijeta i tjelesne egzistencije, da je teško i zamisliti kako bi to izgledalo. Yogin koji bi sa sobom iz samadhija donio svemoć i sveznanje tom bi činjenicom naprosto izbrisao materijalni svemir iz postojanja. Ne kažem da je to nemoguće (štoviše, znam točno kako bi se moglo postići), ali iz činjenice postojanja fizičkog svemira unatoč mnoštvu yogina koji su ulazili u stanje brahmana i iz njega se vraćali u tjelesnost jasno govori da to do sada nikome nije pošlo za rukom.

Iz te činjenice, a osim toga i iz opažanja neznanja, ljudskih slabosti i sklonosti greškama ljudi koje se može praktički sa sigurnošću smatrati iskusiteljima stanja brahmana, vidljiv je raskorak između očekivanog i reklamiranog, te stvarnog postignuća.

Zbog slabog znanja o tom raskoraku ja sam na početku smatrao da ja nemam određene materijalne moći zbog "nepotpunosti svojeg prosvjetljenja", ali kako je vrijeme prolazilo i kako sam doznavao više stvarnih podataka o funkcioniranju osoba poput Sai Babe, Maharišija, Mahešvaranande i sličnih, došao sam do šokantne spoznaje: nitko od njih u tom smislu nije ništa sposobniji od mene; dapače, ustanovio sam da s njima za sve praktične svrhe perem pod, budući da sam ja proveo godine u usavršavanju svojih sposobnosti koje sam držao manjkavima i neadekvatnima, dok su oni vjerovali u vlastitu propagandu kojom su hranili sljedbenike, i bavili su se prije svega zataškavanjem i racionaliziranjem svoje nemoći. Ta spoznaja mi je bila šokantna zbog toga što sam se prije mogao tješito da ako već ja nemam totalnu svemoć i sveznanje, ipak ima onih koji su u tom smislu bolji. Spoznaja da takvih nema, i da sam ja u nedostatku dokaza o suprotnom zapravo najdalje došao od svih inkarniranih ljudi, uopće nema ono djelovanje koje bi si netko mogao zamisliti. To nije nikakav ego boost. Naprotiv, osjećaj izloženosti, odgovornosti, nemogućnosti oslanjanja na nekog drugog koji bi nešto napravio bolje, sve je to iznimno neugodno i traumatično. Zamislite si situaciju u kojoj imate jasno shvaćanje da je svijet jako gadna rupetina s kojom ne znate što biste počeli, ali postoji Sai Baba koji je avatar, utjelovljeni Bog, koji veli da ima plan i zna što treba poduzeti da bi pod njegovim vodstvom svijet izašao iz tame u zlatno doba duhovnog prosvjetljenja. To zvuči utješno, u smislu u kojem bi vam bilo utješno da se nađete u septičkoj jami punoj govana, ali znate da netko nešto poduzima po tom pitanju i da će vas izvaditi van. Netko ima plan i radi na tome da stvari budu bolje; ako ja već ne mogu riješiti problem, postoji onaj tko može i on poduzima korake u tom smjeru, a budući da je sveznajući i svemoćan, ti koraci će sigurno uspjeti.

Zamislite si sad situaciju da vam netko "odozgora" veli da trebate otići posjetiti tog Sai Babu u njegovom ašramu u Indiji, ali vam ništa ne vele o tome "zašto" - osim da je to jako bitno za nastavak vašeg postojanja i funkcioniranja na svijetu, da će to donijeti bitan iskorak u shvaćanju. I onda vi odete kod Sai Babe, i vidite da je u pitanju običan bezvezni šupak, i da mu je red veličine duhovnih moći daleko manji od vašeg. Nikakvo sveznanje nema, izgleda sto puta blesavije od vas, izgleda izgubljeno u cirkusu kojeg si je napravio i u kojem su klaunovi preuzeli vlast nad cijelom stvari. Ne samo to, nego se bavi nečime što prepoznajete kao kreiranje crnomagijskih entiteta za manipulaciju astrala sljedbenika. Zgađeni, povučete invokaciju duhovne sile apsolutno najvećeg reda veličine kojeg ste u stanju povući, znajući da će takvo silovito svjetlo pojačati Sai Babine strukture u slučaju da one imaju Božanski temelj, a uništit će ih ako imaju crnomagijski temelj. Unutar nekoliko sekundi, sve strukture koje je ovaj gradio desetljećima izgledaju poput kišobrana u koji je netko pucao sačmaricom, a vi imate apsolutno sigurno znanje da ste potpuno sami na svijetu, da iznad vas ne postoji nikakav "veliki tata" koji će riješiti probleme ako se vaše moći i znanje pokažu nedostatnima. Ne postoji nikakva viša instanca na ovom svijetu kojoj se možete obratiti.

Recimo da osjećaj nije posebno ugodan, i da bi se većina ljudi radije ubila nego s njim suočila.

Zašto je to sve skupa bitno? Za početak, bitno je znati da sam ja cijeli svoj terminološki sustav kreirao oko pretpostavke da drugi znaju bolje, i u velikoj mjeri sam se bavio time da svoja duhovna iskustva i znanje koristim kako bih dao racional tuđim teorijama. Ja sam svoje moći, znanje i iskustvo koristio kako bih veličao one koje sam smatrao boljima i moćnijima, dakle Isusa, Sai Babu i slične. Koristio sam terminologiju Biblije, ali zato da pridružim svoj duhovni vektor onome što sam smatrao ukupnim vektorom nastojanja velikih duhovnih učitelja u povijesti koji su tisućljećima radili na spasenju duša upletenih u materiju. Smatrao sam svoje znanje i iskustvo tek sićušnom česticom na istom vektoru, zakašnjelim korakom na putu na kojem su daleko veći od mene prije mnogo tisućljeća ne samo došli do cilja, nego su se potrudili i postaviti oznake na cesti.

Recimo da spoznaja da Sai Baba nije ništa duhovno jači od mojih učenika, a da su ostali živi "prosvijetljeni učitelji" bitno slabiji, nije blagotvorno djelovala na moju sliku svijeta.

Tek u toj točki su mi se "ukazali" ovi "gore", s općenitim dojmom koji bih preveo otprilike ovako:

"Je li ti sada jasna situacija? Prosvijetljeni yogini su se povukli odavdje, razmišljajući kao i ti - 'neka se netko drugi bavi time, ja nisam ni dostojan ni sposoban, ja ću gledati svoja posla i meditirati u svojoj pećini'. Prostor su preuzele osobe poput Sai Babe, ne stoga što su najbolji, nego stoga što su jedini voljni. Dok osobe poput tebe smatraju da sigurno postoji netko bolji i sposobniji i miču se s puta, razni Sai Babe koriste priliku i stvaraju sablazan. To je ono što si trebao vidjeti, tako da znaš kako stvari stvarno stoje prije no što odlučiš kako ćeš dalje."

Koja mi je bila prva reakcija? "Neka netko drugi to radi, netko poput Milarepe". Onda sam vidio da su svi takvi reagirali isto tako - "neka netko drugi preuzme stvar, netko stariji i mudriji, a ja ću mu služiti kao ispomoć". U trenutku sam shvatio poruku - ja sam zapravo najveći, najstariji i najmoćniji. The buck stops here. Iduća reakcija mi je bila "e ako su se mene sjetili, onda je svijet doista u gorem stanju nego mi se činilo". Druga reakcija mi je bila da sam u retrospektivi odvrtio puno toga iz svog života, između ostalog situacije gdje su me "ovi gore" pokušavali odučiti od potcjenjivačkog stava prema sebi, i shvaćanja da puno toga što sam ja kod sebe smatrao "normalnim" zapravo spada u najveće dosege, a puno toga što sam kod raznih "prosvijetljenih majstora" uzimao zdravo za gotovo zapravo predstavlja ogromno pretjerivanje ili naprosto laž; njihovi dosezi i sposobnosti su namjerno napuhavani s ciljem privlačenja sljedbenika, a u stvarnosti je to sve bilo daleko manje ružičasto nego u knjigama. Ja sam u procjeni sebe na raspolaganju imao stvarnost, a u procjeni drugih jako uljepšanu verziju okićenu izmišljotinama za dobru mjeru. Dakako da je to mene stavljalo u komparativno lošiju poziciju, iz čega sam izvodio zaključke o odnosu svojih i tuđih dosega, ali sada sam shvaćao da ništa od toga ne drži vodu, i da ću morati sve revidirati.

Za početak, morao sam prihvatiti svoju poziciju i ulogu. Da, bilo je ugodno pretvarati se da sam sljedbenik i učenik, da sam obični čovjek koji je yogom postigao prosvjetljenje, ali došao sam do točke da takvo pretvaranje više nije bilo održivo. "Ovi gore" su mi jasno dali do znanja tko sam i što sam. Mogao sam stavljati glavu u pijesak i pretvarati se da nisam ništa vidio i shvatio, ali ne bi puno koristilo. Morao sam prihvatiti činjenicu da sam tulku velikog puruše, odnosno jedinstvo dharmakaya, sambhogakaya i nirmanakaya egzistencije, da simultano postojim u nekoliko razina stvarnosti, istodobno kao Bog, čovjek i sila. U new age žargonu bi se takvo biće zvalo avatarom, ali koncept avatara u tom kontekstu pretpostavlja koncept Jednog Boga, što meni nije bilo održiv koncept budući da sam malo više znao o tome kako takve stvari rade, znao sam puno toga o purušama i tome kako funkcioniraju, tako da meni interno koncept avatara ne znači previše. Avatar je, uostalom, nešto što bilo koji od puruša može kreirati ukoliko želi ostvariti prisutnost na nekom nižem planu, ali u tom kontekstu je pojam "tulku" ili "trikaya" daleko precizniji i bolje odražava moje viđenje, zato što takvi koncepti nemaju problema sa simultanim postojanjem na nekoliko planova, te konceptom ne-linearne inkarnacije.

Iduće pitanje je bilo "a što sad?". Znao sam da su "ovi gore" nakon mojeg pristanka stavili neke stvari u pokret, i shvatio sam da bi to imalo dovesti do toga da se mene stavi u određenu bitnu poziciju na Zemlji, ali kakvu poziciju, s kojim točno ciljem, i što bi to sve skupa trebalo uključivati - sve je to ostalo u sferi nerazaznatljivog, u magli koju definira nesposobnost fizičkog tijela za procesiranje informacija koje ne postoje u mozgu.

U godinama koje su slijedile bio sam prisiljen dekonstruirati hrpu ideja koje sam pokupio na početku i koje sam vukao sa sobom s pretpostavkom istinitosti, da bi se po koji već put za redom ispostavilo da se tu uglavnom radilo o stvarima koje ne drže vodu. Ispostavilo se da je većina nauka različitih ljudi koje sam držao neupitnim svecima i avatarima naprosto pogrešna, da se radi naprosto o neznanju i pogrešnom razmišljanju. Dakle bio sam prisiljen skinuti s pijedestala savršenstva i nepogrešivosti ne samo osobe, nego i njihove filozofije. Dakako, nisam time bio oduševljen, ali mogao sam ili ne vjerovati svojem iskustvu i novostečenom znanju, ili odbaciti stvari koje su s tim nespojive.

Neki od mojih zaključaka su šokantni. Za početak, morao sam odbaciti koncept po kojem svijetom upravlja "dobri Bog", ili u drugoj verziji "hijerarhija dobrih bića". Bića koja su mi se pokazala nisu ostavljala dojam neke velike kontrole nad svijetom; prije bi se moglo njihovo mišljenje o svijetu opisati kao nedostatak bilo kakvog ozbiljnijeg utjecaja i nemogućnost uspostavljanja viših principa ovdje dolje. S druge strane, znao sam da postoji Sanat Kumara, biće koje svojim energetskim poljem prožima Zemlju. U teoriji, on bi trebao biti veliki pozitivac, svjetlo svjeta. Ali ako je doista tako, kako objasniti činjenicu da je svijet tako mračno mjesto? Ukoliko je on Kralj, a svijet liči na pakao, što je onda on? To me je mučilo godinama, i u jednoj točki sam morao prihvatiti činjenicu: da se kralj pakla zove vrag. To je bacilo dodatno svjetlo na reakcije ostalih Bogova, koji su ostavljali dojam da svijet predstavlja gadan problem s kojim ne znaju što bi počeli; nisu uopće odavali dojam nekoga tko bi boravio u spokoju izvjesnog znanja o tome da je jedan od njihovih ovdje kralj, i da njegova blažena duhovna svjetlost natapa svijet blagoslovima koji potiču duhovnu evoluciju, kako to teozofi vole pjesnički formulirati. Prije bi se njihovo mišljenje moglo opisati kao sablažnjenost činjenicom da su svi normalni odavdje pobjegli, a vakuum su ispunili razni mrakovi koji su si ovdje napravili svoju prčiju, pa sad miševi kolo vode dok mačke nema doma.

Isto tako, morao sam odbaciti koncept svetosti religija, odnosno koncept po kojem religije imaju Božanski temelj. Morao sam prihvatiti činjenicu da su religije uglavnom pogrešne, naučavaju stvari koje nitko pametan ne bi naučavao, da su "veliki sveci" uglavnom poprilično blesavi ljudi, i da su većina "proroka" teški luđaci. Daleko od toga da ono što sam ja percipirao u duhovnom smislu predstavlja duhovni "main stream", dakle samo jednu notu u "božanskoj simfoniji", odnosno jedno od beskrajnih ponavljanja iskustava jedne te iste stvarnosti. To bi bilo jako utješno, ali činjenica je da ono što sam ja opažao nema praktički nikakve veze s onim što religije naučavaju o transcendentalnom. Iznimka su vedanta i budizam, koji doista jako dobro opisuju stvari koje sam iskusio, zbog čega koristim njihovu terminologiju, ali monoteističke religije s bliskog istoka su naprosto pogrešne. Ništa od onoga u što one vjeruju ne postoji, od Jednog Boga, preko Božjih zapovjedi pa na dalje. To su sve ljudske izmišljotine, od početka do kraja. Ono što stvarno postoji daleko više liči na kombinaciju fizike, vedante i budizma, nego na bilo što prepoznatljivo kao "religija". Većina onoga što sam iskusio je naprosto presložena da bih to ljudskim mozgom mogao pretvoriti u linearne rečenice i smisao; većina toga znači nekoliko stvari istodobno, kroz sagledavanje različitih aspekata nečega, i većinu toga ne uspijevam korelirati s bilo čim iz ljudskog iskustva. Daleko od toga da bi moje iskustvo potvrđivalo antropomorfna božanstva ili antropomorfne ideje po kojima je "Bog ljubav". Naprotiv, ljubav se vrlo brzo pokazuje kao niža energija koja prolazi kroz animalne instinkte i kreira vezanosti. Ono što se pokazuje kao razina iznad ljubavi nije "veća, Božanska, bezuvjetna ljubav", kako to naučavaju religije, nego plavo svjetlo koje je spoznaja, svijest, jasnoća, a bez ičeg ljudskog, bez topline, emocija, mame i tate na nebu - stvar izgleda totalno vanzemaljski. Čak i nakon takvog iskustva, ja sam imao jaku želju sve to uklopiti u religijski main stream, pod utjecajem teorije o univerzalnom Božanskom porijeklu religija, ali u retrospektivi, to se pokazuje kao manifestacija moje nevoljnosti da stojim sam, kao manifestacija želje za uređenim svijetom kojim upravlja dobri Bog, u kojem postoji avatar Sai Baba koji ima plan, i u kojem je sve pod kontrolom, a ja trebam samo slijediti unaprijed zacrtani put i sve će biti u redu. Ta slika svijeta se nije raspadala odjednom, nego malo po malo, zato što se tu ne radi o nečemu što bih ja rado pustio od svoje volje i bez velike nužde.

Recimo, na temelju svojeg iskustva s novcima i siddhijima došao sam do dijametralno suprotnog zaključka od onoga kojeg je zagovarao Ramakrišna, a koji se jako proširio. Naime, daleko od toga da bi novac i moć predstavljali prijetnju duhovnoj vertikalnoj utemeljenosti. Upravo suprotno je istina - nedostatak novaca i moći je najveća duhovna prijetnja na ovom svijetu. Pravda bez sile je smijurija. Ljubav bez moći je smijurija. Bez moći koja brani dobro, svako dobro će biti poraženo. Bez bogatstva koje daje energiju dobrim stvarima, dobre stvari nestaju sa svijeta. Bez bogatstva, čovjek se mora oslanjati na druge ljude kako bi se financirao, što znači da ne može živjeti svoj vektor, nego mora hraniti njihov, budući da će oni dati novac samo za nešto što jača oblik egzistencije koji su za sebe odabrali. Ukratko, bez novaca je čak i najveći svetac podložan ucjenama, pritiscima i manipulacijama, i prisiljen je na kompromise. Novac je dakle sredstvo i štit dobra i vrline na svijetu. Bez novca i moći, vrlina i dobro su nezaštićeni i podložni uništenju. Zagovarati duhovnost neprijateljsku prema novcu i moći, zato što oni "jačaju ego" posve je idiotski, pogotovo imajući u vidu da nigdje nisam vidio toliko duhovne prljavštine, materijalizma, opsjednutosti novcima, stvarima i moći kao kod siromašnih ljudi. Siromašan čovjek je taj koji će pušiti kurac i lizati šupak šefu na poslu za sitnu plaću, a onda će se iskaliti na ženi i djeci. Dakle siromaštvo vodi u duhovnu propast i sve vrste grijeha, a bogatstvo, paradoksalno, vodi u neovisnost o materijalnom i oslobađa čovjeka za ostvarenje viših duhovnih interesa. To je tako jednostavna i logična istina, a opet, čini se da među duhovnjacima nema previše pametnih ljudi koji bi takve istine uspijevali shvatiti.

Također, koncept predanosti Bogu je uglavnom potpuno pogrešan, iako postoji način da se taj koncept pretvori u nešto dobro i korisno, kako sam to ja učinio. Naime, ja sam vidio da svi duhovnjaci od Sai Babe do Isusa zagovaraju predanost Bogu, pa sam zaključio da to mora biti dobar put. Krenuvši od te polazne točke, gledao sam kakvo dobro bi se moglo tako interpretirati, i došao sam do onoga što sam svojedobno slikovito opisao kao odnos žarulje prema struji - žarulja je predana struji na takav način da njenu energiju pretvara iz potencijalnog u očitovani oblik, dakle od struje pravi svjetlo. Kompjutor je predan struji tako što od nje pravi logičke procese. Čovjek predan brahmanu dakle od brahmana, koji je sat-ćit-ananda, pravi na svijetu stvari koje očituju svijest, blaženstvo i stvarnost. Tako sam ja objasnio predanost Bogu, i taj koncept sam oduvijek provodio u praksi, ali to nije ono što "duhovnjaci" pod time misle. Oni misle da je predanost, karikirano, kad raširiš noge i čekaš da te netko pojebe. Predanost je njima ne raditi ništa i očekivati da će se za sve Bog pobrinuti. Predanost njima znači čekati da sva rješenja sama dođu umjesto da ti budeš rješavatelj, koji stvari iz transcendentalnog potencijala pretvara u konkretnu formu. To njihovo tumačenje je čak utemeljeno u spisima, recimo Isus zagovara teologiju poljskih ljiljana i nebeskih ptica, koje niti siju niti žanju, a svejedno se "otac nebeski" za njih pobrine.

Isus je bio obični idiot. Ramakrišna je bio obični idiot. Sai Baba je bio obični idiot. Stvari uopće ne funkcioniraju tako kako su oni sebi zamislili u svojim blesavim glavama. To što bi njima bilo emocionalno ugodno da svijet tako funkcionira ne znači da svijet doista tako funkcionira. To što bi svijet tako funkcionirao da postoji "dobri Bog" koji se "brine za svoju djecu" ne znači da tako stvari doista funkcioniraju.

Wishful thinking nije stvarnost. Svi bi se trebali bojati teorija o transcendenciji i svijetu koje su emocionalno ugodne, u smislu da će ih primjerak sisavca prepoznati kao "toplo krzno, sretan, siguran, voli", zato što su to antropomorfizmi. Zec bi si tako zamišljao dobrog Boga koji će njega upozoriti a sokola otjerati. Sokol bi si zamišljao dobrog Boga koji bi mu pokazao gdje je ukusni zec, a zecu pomutio pamet da ga ne vidi na vrijeme. Očito je da ta vrsta relativnog dobra nema nikakvog mjesta u promišljanjima o transcendentalnom, a ipak, ljudi s takvim glupostima naprosto rade kao s činjenicama, zato što je "autoritet" poput Isusa rekao da stvari tako funkcioniraju. A što je najgore, ja iz svojeg osobnog iskustva znam koliko je snažna želja za postojanjem takvih nepogrešivih, neupitnih autoriteta u koje možeš vjerovati, i živjeti u dobrom svijetu u kojem se dobri Bog brine da sve bude za najveće dobro. Ako je meni bilo tako teško odbaciti takve ideje, koliko je to moguće ostalima?

Koliko sam ja imao prilike shvatiti, svijet je uređen po zakonitostima koje su u osnovi jednostavne, ali u praksi zbog velikog broja sila koje jedne druge poništavaju ili se iz nekog razloga posljedice vremenski odmiču od uzroka na takav način da je teško opažati direktnu kauzalnu vezu, cijela stvar postaje toliko složena, da je praktički nemoguće u tome svemu razabrati smisao. Pokušaj da se stvarno shvaćanje takvog kompleksnog sustava zamijeni nekom jednostavnom antropocentričnom teorijom nije bitno različit od pokušaja da se složeni meteorološki model zamijeni bajkama o božanstvima kiše i vjetra. Religiozni i "duhovni" ljudi su nevjerojatno skloni takvim djetinjastim pojednostavljenjima, zbog čega su te prakse na opravdano lošem glasu među razumnim ljudima, i to je stvarni razlog velike razlike između mojeg razmišljanja i dosega, te razmišljanja i dosega ljudi koji se tipično bave religijom i duhovnošću. Stvar je u tome da se mi ne bavimo istim stvarima. Oni se bave religijom i duhovnošću, a ja se bavim modeliranjem stvarnosti, i pritom ponekad koristim frazeologiju religija i filozofija. Svaka sličnost je, ipak, posve slučajna.


Danijel Turina


toggle