Članak
ČLANCI

O faktoidima i Rimskom Carstvu

indeks


Razmišljao sam zadnjih tjedana o nečemu što sam primjetio dok sam čitao povijest Rimskog Carstva. Naime, postoje stvari koje "svi znaju" o Rimu, recimo da su na vlasti imali dekadentne i lude careve poput Kaligule i Nerona, pa je zbog takvih stvari Rimsko carstvo propalo, došli su barbari i nakon toga je nastupio srednji vijek.

U toj slici praktički ništa nije istina. U stvarnosti su stvari izgledale otprilike ovako.

Rimska republika se u svojem zadnjem razdoblju, dakle 1.st. pr.n.e. nalazila u fazi ozbiljnih previranja. Struktura države i vlasti naprosto nije bila dorasla novoj geopolitičkoj poziciji Republike. Teško je o tome govoriti kao o problemima koji su u nekom trenutku *počeli*, ali recimo da je bitna točka general i konzul Marije, koji je svojim spletkarenjem koristio rupe u državnoj strukturi i preuzeo vlast nad Senatom. Korupcija je bila uobičajena, i to razdoblje Rimske Republike je zapravo daleko gore od većine onoga što se smatra simbolima "raspada" kasnijeg Carstva. Marije je dakle svojim spletkarenjem učinio vidljivom trulež Republike i doveo cijelu državu u poziciju u kojoj se sasvim lako mogla raspasti.

Najveća herojska figura tog doba je Sulla. Taj lik je bio ogromna mrcina ledenih sivih očiju, general rimske vojske i konzul, ledeni profesionalni ubojica, čovjek koji je na licu mjesta smišljao nove taktike poput korištenja rovova u bitkama, kojeg je njegova vlastita vojska odlikovala iznimno rijetkim odlikovanjem "spasitelja vojske", koji je bio u stanju poraziti višestruko nadmoćne neprijatelje. Ukratko, to nije bio lik s kojim si se htio zajebavat.

Jedna od bitnih političkih stvari u Rimu je bio koncept svetog rimskog grada, odnosno podjela na "Grad" i "zemlje koje pripadaju Gradu". Granica Grada se zvala pomoerium, u prijevodu "unutar zidina". Rimski zakoni su jako precizno propisivali što se smjelo unutar zidina, dakle unutar zidina se nije smjelo prolijevati krv (zato su se egzekucije vršile izvan zidina, kao npr. u slučaju Pavla), a apsolutno zabranjeno je bilo ući u grad s vojskom. To je služilo sprječavanju vojnih udara, korištenju sile u političkim obračunima i sl.

E, Sulla je napravio nešto apsolutno neočekivano i novo, što nije imalo presedana još od doba Cincinata. Kad je Marije korupcijom, spletkama i svojom gardom sastavljenom od gladijatora preuzeo vlast nad Rimom, Sulla se skupa sa svojom vojskom vratio s fronte, *prešao pomoerium*, ušao u Grad, potjerao Marija i proglasio ga odmetnikom, vratio Senat u normalno stanje *i vratio se s vojskom nazad u rat*. Dakle ono što je bilo neviđeno je da njega vlast uopće nije zanimala, on je naprosto svrgnuo uzurpatora, uspostavio red i nastavio gledati svoja posla. To je toliko impresioniralo senatore da su ga kasnije, budući da su se politički nemiri nastavljali, zamolili da preuzme ovlasti diktatora i reformira Rimsku Republiku. To je on i učinio. Uveo je reforme koje su u osnovi utemeljile sve mehanizme kasnijeg Carstva, vratio vlast Senatu i povukao se na svoje imanje u mirovinu.

Negdje u to doba se u političkim krugovima Rima počeo za utjecaj boriti mladi ambiciozni spletkar po imenu Gaj Julije Cezar, kojeg je Sulla prokomentirao sa "u ovom mladiću vidim mnogog Marija". Cezar je do vlasti u Rimu odlučio doći klasičnim putem, kroz uspješnu vojnu karijeru. Nakon uspješne vojne kampanje, Cezar je pomislio "ako je mogao Sulla, mogu i ja". To je ona točka u kojoj je "prešao Rubikon", odnosno ušao je sa svojom vojskom u Italiju, i uveo je u građanski rat u kojem je četiri godine progonio Pompejevu vojsku od Italije preko Egipta do Španjolske, na kraju je porazio i proglasio se diktatorom. Ali to nije točka uspostave Carstva, jer političke sile koje su uzrokovale građanske ratove još nisu raspetljane. Nakon Cezarove smrti i krvavih građanskih ratova, pobijedila je frakcija koju su vodili Oktavijan, Cezarov posinak, i Marko Antonije. Nakon smrti Marka Antonija, Oktavijan (Gaius Julius Caesar Augustus) preostaje kao jedini vladar, s ovlastima koje su bile više stvarne nego formalne, budući da je odbio ponuđeno mu diktatorstvo, ali zbog svojeg ogromnog bogatstva i vojne sile, te akumulacije mnoštva funkcija Republike u jednoj osobi bio je de facto apsolutni vladar. Pozicija Cara, dakle, nije bila onako formalna kako si to ljudi misle - postojala je komplicirana pravna fikcija po kojoj republika nikad nije prestala biti republika, a car je bio samo prvi čovjek Senata, ali Oktavijan je koncentrirao u svojim rukama veliki broj funkcija Republike i držao je funkciju diktatora po svemu osim po imenu. Isto tako, Oktavijan je utemeljio pretorijansku gardu, kao svoju osobnu carsku postrojbu.

Oktavijana nasljeđuje njegov sin Tiberije (Tiberius Julius Caesar Augustus), mračan vojnik paranoidnog mentaliteta koji se bavio prije svega istrebljivanjem konkurencije i učvršćivanjem svoje vlasti. Razdoblje njegove vlasti preklapa se s životom i smrću Isusa (14-37); on je jedan od careva s najduljom vladavinom. Nakon njegove smrti na vlast dolazi njegov sin Kaligula (Gaius Julius Caesar Augustus Germanicus), koji je bio izvanredan i umjeren vladar prve dvije godine vlasti. Tada je obolio, i čini se da je uslijed visoke temperature pretrpio oštećenje mozga, nakon čega više nikad nije bio isti. Počeo se ponašati ludo i radio je svakakve sablazni, sve dok ga nije ubila pretorijanska garda, koja je tada imala problem: naime Tiberije je već istrijebio većinu mogućih nasljednika, osim Kaligule i naizgled ludoga Klaudija koji je imao neku vrstu cerebralne paralize, pa su ga smatrali politički bezopasnim idiotom. Pretorijanska garda nije imala previše izbora, i za cara je proglasila Klaudija. Klaudije ne samo da nije bio idiot, nego je bio jedan od najobrazovanijih i najpametnijih careva, poznat po umjerenosti, koji je najviše vremena provodio u Senatu na izradi zakona. Nažalost, otrovala ga je njegova žena Agripina, kako bi osigurala da na vlast dođe njen sin Neron umjesto Britanika kojeg je Klaudije imao s prethodnom ženom Mesalinom. Britaniku se "desio smrtni slučaj" upravo dan prije nego je trebao postati punoljetan i biti postavljen za cara, i tako je na vlast došao Neron. Za Nerona znamo što je - apsolutni luđak i degenerik, koji je pokvario sve dobro što je Klaudije napravio prije njega i bavio se uglavnom ludostima. Njegova vladavina je bila ispunjena sablaznima i kaosom.

E sad nastupa glavni vic, i razlog zašto pišem ovaj tekst. Neronova vladavina je trajala sve skupa 14 godina. Klaudijeva vladavina prije njega trajala je 13 godina. Kaligula je bio na vlasti 4 godine, od čega je dvije vladao dobro. Tiberije je bio na vlasti 23 godine. Cijelo to razdoblje previranja trajalo je do 68. godine n.e., i ne samo da se tu ne radi o "dekadenciji carstva", ili njegovom raspadu; upravo suprotno, tu se zapravo radi o svojevrsnim "porođajnim mukama" carstva u nastanku, radi se o nastavku političkih previranja Republike i, koliko god neki od careva Julio-Klaudijanske dinastije bili ludi i neumjereni, njihove neumjerenosti nisu ni približno onako dramatične kao previranja i građanski ratovi u doba Cezara i Pompeja, te kasnije Bruta i Oktavijana, do uspostave Carstva. Na široj povijesnoj skali, to sve skupa izgleda kao istitravanje određenih procesa, što su povijesničari uglavnom krivo interpretirali.

Jedno kraće istitravanje nastaje nakon Neronove smrti 68., jer tu prestaje dinastija careva koja porijeklo vodi od Cezara i Oktavijana. Vlast pokušava preuzeti nekoliko generala, koji na tim pozicijama kratko traju (pojam "godina četiri cara" puno govori) dok vlast nije preuzeo Vespazijan, uspostavljajući tako Flavijansku dinastiju. On, njegov sin Tit i drugi sin Domicijan bili su dobri, umjereni vladari s kojima je započelo zlatno doba Carstva, koje je raslo do svojeg teritorijalnog maksimuma, bilo je politički stabilno i to je razdoblje za koje bi se zagovornici demokracije i kršćani najradije pravili da nikad nije postojalo.

Vespazijan, Tit, Domicijan, Nerva, Trajan, Hadrijan, Antonin Pio, Lucije Ver, Marko Aurelije i Komod vladali su u nizu dobrih careva, na vrhuncu moći Rimskog Carstva, bez ikakvih ekscesa, ludovanja i nemira. Država je prosperirala u stabilnoj vlasti, i to je ono razdoblje koje kršćanski povjesničari vole naprosto preskočiti i praviti se da je Rim propao nakon Kaligule i Nerona. Upravo suprotno - Rimu je tada tek krenulo.

Koji je dakle uzrok pada Carstva? Očito se nije radilo o "dekadentnim carevima". Možda je najbliže istini ako velimo da je upravo to veliko, dugotrajno razdoblje mira predstavljalo početak kraja Rima. Na početku tog razdoblja, Vespazijan i Tit su profesionalni vojnici, koji su osobno vodili vojske. Već Domicijan nema posebnog vojničkog iskustva. Kako je dulje trajalo razdoblje mira, tako su se carevi više bavili svime osim ratovanjem, što je možda kulminiralo u doba Lucija Vera i Marka Aurelija, koji su se više bavili filozofijom nego vojskom, i kad je trebalo voditi ratove, zapravo se više nisu sjećali kako se to točno radi. Rim je postao civiliziran, a ratovanje je necivilizirana djelatnost; Rim u doba Marka Aurelija bio je daleko od Rima iz doba Sulle. U takvoj situaciji, kad je Rim omekšan, dolazi iduća kriza vlasti, odnosno dinastijska kriza, nakon smrti Komoda. Sve skupa, od Vespazijanovog uspona 69. do Komodove smrti 192., Rim je imao 123 godine mirne i stabilne vladavine. To je otprilike kao da mi danas živimo u svijetu u kojem se zadnje ozbiljnije previranje desilo 1887. godine. Zamislite si da je Hrvatska imala stabilnu vlast od doba Ljudevita Gaja do danas, dakle da nije bilo prvog svjetskog rata, kraljevine Jugoslavije, okupacije od strane Srba, ustaškog pokreta kao oblika pobune, fašističke okupacije, partizana, komunista i drugog svjetskog rata, pokolja nakon drugog svjetskog rata, Tita, golog otoka, Miloševića, pobune Srba, okupacije, domovinskog rata, HDZa i njegovih pljački, Tuđmana, Sanadera i sličnih pošasti. Dakle takvo dugo razdoblje mira i prosperiteta je nešto neviđeno, to je kao da se vrhunac prosperiteta iz Habsburške monarhije produljio do danas, za vrijeme čega su cvale kultura, umjetnost, filozofija i znanost, bez ratova i ekonomskih previranja, pod vlasti koja je brinula o dobrobiti naroda i gdje su carevi slavljeni kao dobrotvori.

Tako je izgledao vrhunac Rimskog Carstva. Razdoblje "dekadencije" koje je Carstvu došlo glave nisu obilježili Neronovi ekscesi, nego stoička filozofija, čiji je značajni autor upravo car Marko Aurelije. Ta filozofija u puno stvari podsjeća na budizam - to je filozofija koja zagovara vrlinu kao uvjet sreće.

Kako je to razdoblje uopće završilo?

Čini se da je Komod, sin Marka Aurelija, pretjerao s iživljavanjem u gladijatorskim igrama, gdje je čak ranjene rimske vojnike postavio kao mete iživljavanja, pa su ga generali i pretorijanska garda naprosto ubili. Čovjek kojeg su stavili na njegovo mjesto nije se uspio održati u svim tim spletkama i tu opet imamo "godinu pet careva", odnosno reklo bi se godinu dugih noževa. Carstvo ulazi u fazu u kojoj jednoj osobi nije moguće zadržati vlast nad vrlo jakim frakcijama unutar države; problem vladanja dakle nije u jednom pokvarenom caru i totalitarnoj vlasti, nego upravo u nemogućnosti uspostavljanja totalitarne vlasti zbog prevelikih intrinzičkih tenzija unutar carstva. Zbog toga su se carevi smjenjivali kao na redeniku. Povremeno bi se ustoličio neki jaki i beskrupulozni general poput Karakale i Dioklecijana, ali već nakon njegove smrti bi ponovo zavladao kaos. Regionalni zapovjednici su imali naprosto previše moći i autonomije da bi se mogla uspostaviti jaka centralna vlast. To je dovelo do točke kad je Dioklecijan bio prisiljen preustrojiti sustav vladanja tako da dijeli vlast s još nekoliko regionalnih zapovjednika, i uspostavio je tetrarhiju, vladavinu četvorice, a sebi je palaču smjestio izvan Rima, u Split, zato što je Rim sa svojim spletkama bio inherentno smrtonosan. Tetrarhiji kao sustavu slijedila je podjela na istočno i zapadno Carstvo, koju je formalizirao Konstantin. Sve to skupa nije previše koristilo, jer se centralna vlast u zapadnom Carstvu nije uspjela nametnuti regionalnim zapovjednicima, a vojsku u toj točki većinom sačinjavaju barbarska plemena, a ne rimski građani. Raspad zapadnog carstva nije toliko jedan događaj, koliko potonuće u entropiju.

Nemogućnost uspostavljanja jedne centralne vlasti, veliki broj sila u konfliktu koje se međusobno ometaju i otežavaju upravljanje državom, usmjeravanje energije države na unutarnje razmirice, imigracija barbara, infiltracija barbara u vojsku (finoj gospodi Rimljanima se to više nije dalo pa su pustili barbarima da to preuzmu), erozija religijskog i nacionalnog identiteta države, sve su to razlozi propasti Rima, ali carevi i njihovi eventualni ekscesi u svemu tome nisu igrali praktički nikakvu ulogu. Za sve praktične svrhe Rim je bio demokracija, odnosno sustav s više centara moći koji nominiraju svoje predstavnike za poziciju vlasti, jedino što u se izbori vršili mačem i otrovom a ne listićima.


Danijel Turina


toggle