Članak
ČLANCI

Trikaya

indeks


Budistička teorija reinkarnacije, svediva na princip po kojem svaka ptica svome jatu leti, odnosno po kojoj se bića reinkarniraju tamo gdje ih privlače svojstva koja su nakupila u prethodnom razvoju i iskustvima, jako dobro objašnjava praktički sve pojave, ali jedna ostane nejasna. Radi se o prisustvu visoko razvijenih, duhovno naprednih duša na fizičkom planu.

Naime, ako ste pažljivo čitali tibetansku knjigu mrtvih, primjetili ste kako se na fizičkom planu, po teoriji koju ona izlaže, mogu roditi samo bića privučena niskim stvarima i općenito niskih duhovnih kvaliteta, dok će velike, čiste i sofisticirane duše biti privučene u najmanju ruku svijetom bogova, ako već neće ostati u stanju nirvane. Kako dolazi do toga da se na ovom svijetu niskosti, zla i grijeha rode Vyasa, Šuka, Buda, Šankaraćarya, Krišna ili Babađi? Kako uopće dolazi do toga da se na ovom svijetu rodi biće koje je već od rane mladosti privučeno duhovnim stvarima, a materijalne ciljeve drži nebitnima i nezanimljivima?

Odgovor na to pitanje je razmjerno kompliciran, a kao objašnjenje te vrste fenomena budizam nudi koncept trikaye, odnosno simultane egzistencije Bude u stanju dharmakaya, sambhogakaya i nirmanakaya.

Kaya na sanskritu znači "tijelo", te tako dharmakaya znači "tijelo dharme", sambhogakaya znači "tijelo uživanja" a nirmanakaya znači "kreirano tijelo".

Dharmakaya je stanje čistog, transcendentalnog budastva, Buda u stanju čiste nirvane, nedirnut vezanostima i prolaznim pojavama poput rođenja i smrti. Sambhogakaya je neka vrsta astralne egzistencije Bude, postojanje na astralnom planu. To tijelo nosi istovremeno radost, misli, ideje i učenje Bude, dakle predstavlja budastvo manifestirano kroz vječnu radost i mudrost koji emaniraju iz stanja nirvane. Nirmanakaya je ono što bi se u hinduizmu zvalo avatarom: fizičko tijelo Bude, dakle ljudska inkarnacija koja postoji u fizičkom prostoru i vremenu, i kojoj budastvo nije vječna stvarnost nego točka do koje se dolazi procesom, kroz trud i nastojanje. Dakle, ocean Dharme se manifestira kao blaženstvo prosvjetljenja i duhovna istina, te kao fizičko biće koje utjelovljuje proces prosvjetljenja u materiji, dakle rađa se u stanju neprosvijetljenosti, teži prosvjetljenju, postiže ga i manifestira stanje prosvjetljenja u fizičkoj materiji kao živi Buda, koji tako spaja sva tri stanja - dharmakaya, sambhogakaya i nirmanakaya, u jedan entitet koji živi nirvanu u fizičkom tijelu i predstavlja konvergentnu točku prema kojoj druga bića mogu usmjeriti svoja nastojanja. Ta jedinstvena, simultana egzistencija u sva tri stanja zove se trikaya (doslovno "tri tijela" ili "trotjelnost"). Budizam nije jedini koji poznaje taj koncept - kršćanski koncept Trojstva, odnosno simultane egzistencije Boga kao Oca, Sina i Svetog Duha jako je na tragu koncepta po kojem jedan Bog, manifestiran kroz različite pojavne forme relativnog svijeta, može biti mnoštvo. U transcendentalnom stanju zove se Otac, manifestiran kao energija blagoslova i duhovnog nadahnuća zove se Duh Sveti, a manifestiran u fizičkom obliku, kao čovjek koji prolazo rođenje, duhovni put, prosvjetljenje, manifestaciju prosvjetljenog stanja i smrt zove se Sin. Budistički koncepti su iznimno slični tome, budući da je bez njih za sve praktične svrhe nemoguće riješiti neke od paradoksa inkarnacije transcendentalnog duhovnog entiteta koji unatoč inkarnaciji ostaje transcendentalan.

Nirmanakaya se, po teoriji budizma, manifestira uslijed suosjećanja s bićima koja pate. Kako bi se ispravno shvatilo što budizam misli pod suosjećanjem, najbolje je citirati jednu anegdotu iz Budinog života. Naime, jednog dana mu je prišla uplakana žena kojoj je umro sin, i u suzama ga molila da iskoristi svoje natprirodne moći i oživi ga. Buda je tada, kako veli izvorni tekst, "osjetio veliko suosjećanje" i rekao ženi neka mu donese gorušice iz kuće u kojoj nitko nije umro, i da će tom gorušicom oživjeti njenog sina. Žena je pohitala ispuniti zadatak i počela obilaziti kuće, ali u svakoj je netko umro. Nakon nekog vremena je shvatila da je njena vezanost sebična i glupa, jer je smrt neizbježni dio života, i sva bića umiru. Tada se vratila Budi i pridružila se njegovoj sangi.

Ako je ta žena shvatila koliko je glupa njena sebična vezanost, kako je to tek moralo izgledati Budi?

Gledajući to iz te perspektive, budino "suosjećanje" očito nije ono što ljudi pod tim obično misle. Budino suosjećanje je razumijevanje da bića uslijed svojih vezanosti i gluposti doživljavaju veliku bol, dok istodobno postoji ocean blaženstva koji je nirvana, koji mogu odabrati. Suosjećanje Bude je dakle aspekt nirvane, radijacija nirvane u samsaru, odnosno privlačna sila kojom nirvana k sebi vodi bića koja su dovoljno zrela da odbace svoje sitničave vezanosti koje zovu ljubavlju, suosjećanjem i sličnim plemenitim imenima koja sakrivaju njihovu stvarnu, nisku i bijednu prirodu. Suosjećanje Bude nije samsarička sila, za razliku od ljudske ljubavi i ljudskog suosjećanja, koji iz neznanja stvaraju vezanosti prema prolaznim stvarima. Budino suosjećanje je pjesma neprolaznog koja odjekuje prolaznim, u hinduizmu simbolički prikazana kao Krišnina frula koja proizvodi zvuk koji duše opijene varkama prolaznog svijeta budi za stvarnost duhovnog svijeta.

Dakako da ovaj proces postoji i u manje ekstremnom obliku kod bića koja još nisu Bude, ali su nadišla niske vezanosti fizičkog plana, te kao motiv inkarnacije na ovom svijetu imaju manifestaciju nekog sofisticiranog aspekta vrline i dobrote s viših svjetova. Takva bića su daleko brojnija od živih Buda. Ipak, bez razumijevanja koncepta trikaye, kao ekstremne manifestacije principa, nije moguće razumjeti ni proces inkarnacije bića manjih od Bude a većih od obične ljudske duše, kakva se na ovom svijetu rađa uslijed vezanosti, niskosti i grijeha.

Trikaya je dakle mehanizam koji inkarnaciju Prosvjetljenog tumači kao simultanu egzistenciju na više planova postojanja. Taj koncept tibetanski budizam dodatno razrađuje, pa se tako proces inkarnacije bodhisattve tumači na način koji je posve stran ne samo zapadnjačkoj misli, nego i hinduizmu - naime, u vađrayana budizmu, bodhisattva se uopće ne inkarnira. Bodhisatva vječno postoji u svojem transcendentalnom stanju, a njegovo suosjećanje prilikom pogleda na materijalni svijet, u kojem bića pate, kreira pojavu poznatu pod imenom "tulku". Tulku je umjetno duhovno biće, sintetički kreirano primjenom duhovne sile moćnog yogina. Takvo biće nije puka astralna prikaza - za to postoji naziv "tulpa" - nego biće koje posjeduje karmičko tijelo, želje i svijest, i koje se inkarnira kao čovjek u svijetu ljudi, prolazeći rođenje, djetinjstvo, odraslu dob, starost i smrt, ali koje je zapravo nastalo kao kristalizacija volje i namjere bodhisattve. Ovisno o potrebama fizičkih bića, bodhisattva kreira tulku koji u najvećoj mjeri koristi bićima u situaciji u kojoj se ona trenutno nalaze, dakle posjeduje svojstva prilagođena prostoru i vremenu. Ponekad će tulku biti ratnik-izbavitelj i zakonodavac, ponekad svetac učitelj, ponekad pećinski yogin. Dalai-lama se tako doživljava kao tulku Čenreziga, odnosno Avalokitešvare Bodhisattve. Taj tulku nije inkarnacija Bodhisattve, onako kako to zapadnjaci shvaćaju, nego odraz njegove volje i namjere za svijet, koji poprima tijelo i kroz svoj život kristalizira "suze suosjećanja" koje Čenrezig plače gledajući patnju ljudi u samsari. Te suze su sveto učenje, sveti primjer u djelatnosti ili sveta praksa yoge koja vodi izbavljenju. Tibetanci doživljavaju stvari na takav način, pa su primjerice pitali Milarepu čija je on inkarnacija, misleći da je Milarepa nastao tako što je neki bodhisattva odlučio pokazati i pokloniti ljudima put savršene yoge. Milarepa je na to odgovorio da cijeni namjeru koja stoji iza pitanja, ali da je smatra štetnom jer podrazumijeva preegzistenciju savršenstva - umjesto toga, on je odgovorio da je on primjer da čak i grešni, niski bijednik, kakav je on bio u početku, može marljivom praksom yoge postići stanje koje je jako blizu prosvjetljenja.

Smatram da se te dvije pozicije ne isključuju. Iz svoje vlastite pozicije znam kako sam većinu života doista sagledavao vlastitu poziciju kao onu osobe koja iz niskog stanja postupnim procesom yoge teži i dotiče sve viša stanja i postiže prosvjetljenje. Isto tako, postizanjem prosvjetljenja postalo mi je jasno da je moja fizička inkarnacija zapravo tulku, odnosno avatar, koji u prostoru, vremenu i procesu manifestira put od neznanja prema prosvjetljenju i tako daje primjer ljudima, manifestirajući darove Svevišnjeg kroz život i djela ograničenog, relativnog ljudskog bića koje teži transcendentalnom savršenstvu. Nirmanakaya, dakle, u bilo kojoj točki svoje vremenite egzistencije uopće ne mora poznavati vlastitu prirodu; ono što je bitno je vektor, usmjerenje, sila kojom žudi za Božanskim, kojom želi dotaknuti tranascendentalno, jer ta sila je zapravo Bog u svijetu, nirvana u samsari. U vremenu, postoje početak, proces i svršetak, te se tako nirmanakaya sastoji od neznanja, želje za spoznajom i postignuća spoznaje. Taj vremeniti proces dar je Svevišnjeg ljudima, to je put koji Budastvo urezuje u relativnom, materijalnom svijetu, i tako olakšava vezanim bićima uvid u aspekte naravi cilja.

Dakako, jasno je kako će tek rijetka bića na pjesmu nirvane u samsari odgovoriti željom, zanosom i prihvaćanjem izazova, dok će većina reagirati na isti način na koji duše u bardou reagiraju na čistu svjetlost nirvane: strahom, užasom i mržnjom. Razlika je jedino u tome što nirmanakaya ima krv koju takvi mogu proliti i meso koje mogu sijeći i razapeti na križ, te im tako pruža priliku da u materiji pokažu svoj stav o Svevišnjem Svjetlu. Karmički učinak takvog izbora je, dakako, posve fatalan.

Nirmanakaya, pak, niti preuzima zaslugu za prosvjetljenje onih koji ga odaberu slijediti, niti za propast onih koji ga odaberu mrziti. Nirmanakaya je tek sjena transcendentalnog, njegov odraz u prostoru i vremenu, njegov trag u tkivu materije, prolazna sjena vječnog i nedodirljivog - vađra u svijetu, dragulj u lotosu.

Om, mani padme, hum.


Danijel Turina


toggle