Članak
ČLANCI

Vipassana, kalape i četiri elementa

indeks


Iz Budinog je razmišljanja vidljivo kako je njegov interes za hipotetičke stvari i isprazno filozofiranje bio iznimno ograničen. On se bavio konkretnim i egzaktnim područjima. Postavio je dijagnozu ljudskog stanja, propisao terapiju, davao intelektualno jasne odgovore i raspršivao tlapnje kakvima je obilovao tadašnji misaoni prostor. Postavlja se logično pitanje: je li Buda smatrao da se do prosvjetljenja može doći samo intelektualnim sredstvima, ili je u svoj nauk i praksu integrirao i nešto od praktičnih znanja yoge i meditacije do kojih je morao doći u svojim isposničkim godinama?

Odgovor na to pitanje je, kao i obično, dvojak. S jedne strane, Šakyamuni je ustanovio granice isposničkih praksi i prave rezultate je postigao tek kad je napravio radikalni iskorak iz tog mentalnog sklopa. S druge strane, raskidom s isposničkom praksom on nije posve odustao od isposničkih principa, i nastavio je živjeti životom redovnika-prosjaka. Jednako tako, ukoliko bi ga pitali je li moguće isposništvom i yogom postići prosvjetljenje, on bi odgovorio niječno, odbacujući tako prakse koje su u njegovo vrijeme bile uobičajene i korištene u svrhu duhovnog napretka. Istodobno, utemeljio je novu duhovnu praksu budnog i distanciranog promatranja mehanizama kreiranja, diskreiranja i ponovnog kreiranja umnih struktura, poznatu pod imenom vipassana.

Vipassana se od Patanđalijeve yogijske teorije razlikuje otprilike kao Maxwellova teorija korpuskularnosti fotona i fotoelektričnog efekta od Newtonove teorije svjetlosti kao valnog fenomena. Patanđali svijest definira kao zbroj valnih funkcija, titranja (vrtti) koja tvore uznemirenje mentalne supstancije (ćitta), a sve pojave u svijesti definira na onakav način na koji moderna akustička teorija definira zvuk, dakle glazbu i govor definira kao valne forme nastale zbrajanjem vibracija različitih frekvencija, primjer čega možete vidjeti ukoliko u nekom glazbenom editoru otvorite .wav datoteku i pogledate kako izgleda vizualni prikaz valne forme koja, pretvorena u električni signal, a putem njega u magnetizam i vibraciju membrane zvučnika, proizvodi vibraciju sredstva koju doživljavamo kao zvuk. Zvuk je dakle sintetička pojava, sačinjena od elemenata različitih frekvencija, glasnoće i trajanja. Patanđali na isti način sagledava pojave u svijesti, kao sintetičku valnu strukturu, koja definira prozirnost duha za atman/brahman.

Buda sa svojom vipassanom sagledava pojave korpuskularno, čestično. Tamo gdje Patanđali vidi valne funkcije, Buda vidi čestice fundamentalne materije, koje imaju iznimno kratko trajanje, ali čija energija se u cijelosti utroši u kreiranje drugih čestica. Takva čestica, po imenu kalapa, svojom smrću dakle rađa druge čestice, pridržavajući se zakona o održanju energije. Takav mehanizam perpetuira momente unutar svijesti i unutar tvarnog svijeta podjednako, i stvara složene fenomene, odnosno agregate. Model koji iznosi Buda ne treba shvaćati na površnoj razini atoma i molekula, nego prije na razini matematičkog modela kvantnog vakuuma1.

Za razliku od moderne fizike, koja strogo dijeli kvantne fenomene od fenomena poput ljudske svijesti, koje opaža na bitno višoj razini apstrakcije u odnosu na fundamentalne materijalne fenomene, dakle ne na kvantnoj razini nego na razini elektrokemije, Buda postulira ono što ja iz perspektive današnje fizike prepoznajem kao kvantnu teoriju svijesti, odnosno teoriju koja objedinjuje ponašanje materije i svijesti po zajedničkom modelu kalapa, odnosno fizikalnih fundamenata, koje u nedostatku boljeg termina možete zvati bozonima, a koji kreiraju privid čitave materijalne i duhovne stvarnosti svojim neprekidnim nastajanjem, iniciranjem drugih pojava i nestajanjem, dakle ulaženjem i izlaženjem iz postojanja u infinitenzimalno malim jedinicama vremena.

Kalape su beskrajno sitne čestice, kvantnih dimenzija, i unatoč tome što sam čuo da ih nazivaju "atomima", smatram da se tu mora raditi o bozonima, budući da se definicije podudaraju. Buda smatra da kalape postoje u nekoliko osnovnih tipova, podijeljenih prema elementima i njihovim tendencijama. Kalape tvore agregate, ali na način koji je srodniji načinu na koji kvantne fluktuacije vakuuma po nekim teorijama kreiraju dugoročno iznimno stabilne čestice poput protona, nego načinu na koji bi si ljudi takve stvari zamišljali, direktnim lijepljenjem čestica u veće strukture. Recimo samo ovako: Buda je imao jako dobru ideju o tome kako takve stvari rade, ali točna matematička formulacija fenomena nadilazila je njegove dosege, a ni ja po tom pitanju ne stojim ništa bolje pa ću slijediti njegov primjer i zadržati se na pojednostavljenoj i slikovitoj teoriji.

Teorija kalapa naslanja se na koncept četiri elementa, koji su prema Budi temeljne sastavnice materije. Dakako, ta četiri elementa nisu ni približno onako blesava stvar kako se to većini ljudi sa znanstvenim obrazovanjem može činiti na prvi pogled. Četiri elementa su zemlja, voda, vatra i zrak.

Da ovdje odmah zaustavim očekivanu reakciju čitatelja: te riječi su slikovita metafora, i nisu mišljene doslovno. Čovjek koji je prije 2500 godina postulirao teoriju materije koja se ne razlikuje bitno od teorije kvantnih fluktuacija vakuuma nije bio toliko blesav da misli da je vatra element. On je znao da je vatra složeni proces međudjelovanja različitih tvari, a ne element. Kad se misli na vatru kao element, misli se na nešto sasvim drugo, što objedinjuje pojave na kvantnoj razini materijalnog svemira, te duhovne fenomene i stanja određenog tipa.

Zemlja kao element je stanje "tvarnosti", inercije postojanja, kontinuiteta, tangibilnosti. "Zemlja" kao element bi prije bio Higgsov bozon; kad nekoliko iznimno kratkotrajnih čestica formira stabilno stanje po imenu proton, koje može nastaviti postojati u tom obliku kroz vremenski red veličine 1035 godina. Imajući u vidu da je trenutna starost svemira reda veličine 1010 godina, to vam nešto govori. Dakle taj faktor stabilnosti čestica i pojava je zemlja.

Voda kao element je opisiv kao "interaktivnost" ili "kohezija". Voda bi bile interakcije - jaka i slaba nuklearna interakcija, elektromagnetska interakcija i gravitacija.

Vatra kao element je energija, radijantnost, zračenje. Svi oblici zračenja su vatra, npr. reklo bi se da zvijezde funkcioniraju tako što od elementa "vode", dakle interaktivnosti koja inicira nuklearnu fuziju, proizvode element "vatre", dakle zračenje.

Zrak je možda najteže opisati, budući da ga uspijevam opaziti prije svega kao psihički fenomen širine prostora i ekspanzivnosti, i ukoliko bih ga morao mapirati na neki fundamentalni fizikalni fenomen, onda bi to bila kozmološka konstanta2, odnosno inherentna prostorno-vremenska ekspanzivnost Svemira.

Ta četiri elementa se može opažati i na makroskopskoj i na mikroskopskoj razini svijeta, dakle "vatru" se može opažati i u nuklearnim reakcijama i u oksidacijskim procesima, a "zemlju" u trajnosti protona i u čvrstoći kamena, ali jednako tako ih se može opažati u duhovnim procesima, koji su u osnovi stvoreni od istih elemenata kao fizički svemir i u kojima se odražavaju isti principi. Budino opažanje je da unutar fluktuacija vlastitog duha možemo opažati istu onu fluktuaciju kalapa koja čitavo vrijeme stvara, razgrađuje i ponovo stvara materijalni svemir, jer je fundamentalna gradivna tvar svijeta i uma ista.

Neka tumačenja budizma vele da to znači da je duh svediv na materiju, dok druga tumačenja govore da je materija svediva na stanje duha. Buda na takva pitanja odgovara šutnjom3. Naime, oba odgovora sadrže implikacije koje su krive i tako se na taj tip pitanja ne može odgovoriti. Ako vas netko pita je li avion podvrsta automobila ili podvrsta podmornice, što ćete mu odgovoriti? Buda iznosi nauk o kalapama i nepostojanosti agregata, i taj nauk je potrebno shvatiti, a njegovim shvaćanjem dolazi do spoznaje da su naše prvotne ideje o materiji i duhu bile pogrešne i da se na njima nije moglo graditi znanje. Budin nauk o kalapama nije puka teorija. Njega prati praktična disciplina po imenu vipassana, koju ću sada ukratko opisati.

Osnovna tehnika vipassane se može svoditi na mirno sjedenje, duboko osjećanje vlastitog tijela na razini sličnoj autogenom treningu, te opažanje mentalnih procesa u njihovoj prolaznosti i međusobnoj uvjetovanosti. To znači da promatrate emocije i misli kako dolaze, odlaze i u procesu stvaraju nove osjećaje i misli. To se prepoznaje kao manifestacija istog temeljnog principa koji stvara i rastvara sve ostale agregate. U svemu tome, opaža se kako nijedna od misli i emocija koje dolaze, odlaze i ponovo dolaze nije "ja", da jastvenost nije data u tim pojavama. Promatranjem tih procesa iz pozicije svjedoka, postiže se napredak u duhovnim kvalitetama (parami), primjerice postiže se distanca u odnosu na strasti i želje, i što je najbitnije, troši se karmički reaktivni materijal inherentan agregatima koje promatramo, budući da stav distanciranog promatrača koji osjeća ali ne reagira istovremeno stvara napredak u kvaliteti kšanti, te kroz patnju koju doživljava praktikant promatrajući traumatična, stresna iskustva iz svoje podsvijesti kako se odvijaju u njegovom duhu, troši traumatični kohezivni materijal takvih karmičkih agregata i tako ih transformira, prerađujući vlastito duhovno tijelo iz stanja vrtložnih, dramatičnih zbivanja ispunjenih strastima i patnjom u mirni, sabrani ocean duha, kako se vrtlozi u njemu utroše bez uzvraćaja koji energiju vrtloga ulaže u kreiranje novog vrtloga, po principu samsare. Odvajanjem koncepta "ja" od kalapa, otvara se mogućnost na djelovanje na njih kao na bilo koju drugu tvar. Tamo gdje nešto smatramo sobom, tamo se toga čvrsto držimo u strahu za kontinuitet vlastitog postojanja. Budistička praksa nevezanosti i distance omogućuje apstrakciju jastvenosti od prolaznih fenomena, te u konačnici i postizanje oslobođenja kao krajnjeg cilja.

Takva budistička verzija yoge proizvodi u osnovi slične rezultate kao Patanđalijeva - troši se i prazni energija vrtloga unutar svijesti koji proizvode samopropagirajuće tenzije, i tako se smiruje i homogenizira duhovna supstancija. Sa razine teorije i prakse, dakle, ukazuje se da se Patanđalijeva i Budina yoga razlikuju više po perspektivi i pogledu na iste fenomene, dok na razini prakse među njima nema bitnije razlike. Najkorisnija pouka koju se može izvesti iz razlika tih dvaju pristupa jest trodimenzionalnost slike koja se stvara o anatomiji duhovne tvari. Yogin koji sagleda vlastitu svijest iz obje pozicije ima veću šansu ispravno shvatiti problematiku i postići rezultate nego netko tko to sve gleda samo iz jedne pozicije i možda potpuno krivo shvati stvar, misleći da se radi o metafori ili o pukom misaonom eksperimentu. Upravo suprotno: radi se o transformacijskoj tehnici, metodi koja, karikirano, uzme zapetljano i prljavo runo svježe sastriženo sa ovce, i transformira ga u čisto, pravilno predivo.

Ono što je iznimno bitno u vipassana meditacji jest opažanje inherentne bolnosti iskustava. Praktički sve što vam prođe kroz svijest sadrži patnju, traumatičnost i duhovnu nelagodu koju je potrebno mirno utrošiti i otpatiti. Ta krotkost u patnji je mehanizam kojim akceleriramo "odrađivanje karme", jer simultano s utroškom patnje dolaze novi uvidi koji postaju mogućima tek kad se zapetljano karmičko runo raspetlja i pročisti. "Odrađivanje karme" vipassana metodom nije dakle samo trošenje nekakvog smeća, kako bi to doživljavao đainizam ili new age, nego otvaranje prema iskustvu i znanju koje je spojeno s boli, i ukoliko krotko podnesemo i otrpimo bol, ne uzvraćajući udarac, otkriva se da je druga strana bolnosti karmičkog raspetljavanja mudrost, znanje koje se tako otkriva. Znao sam čovjeka koji je za sebe govorio da korača putem bodhisattve tako što preuzima od drugih ljudi bolnu karmu koju oni sami ne žele odraditi, smatrajući je velikom neugodnošću. On takve karmičke blokove preuzme na sebe, i tehnika yoge mu se svodi na to da sjedi i pati, proživljavajući duhovnu traumu koja se oslobađa iz takvih karmičkih blokova, a rezultat je integracija kalapa iz takvih karmičkih blokova u njegovo karmičko tijelo, čime njegov "ego" raste i poprima sve veću složenost i sposobnost nošenja duhovnih istina i stvarnosti. Vježbom u takvoj disciplini yogin razvija mnoge sposobnosti koje nikad ne bi razvio da je odabrao ugodniju stazu. Primjerice, razvija izdržljivost prema neugodnim i traumatičnim iskustvima, te sposobnost za podnošenje teških duhovnih udaraca, koji ne ginu naprednom praktikantu. Isto tako, razvija se sposobnost za neposredno doživljavanje duhovne energetike, što je iznimno rijetka stvar, budući da većina takve stvari doživljava simbolički i s bitno veće distance, a sagledavanje duhovnih struktura direktno s razine kalapa, odnosno vrtti, ulazi u domenu s kojom samo nekolicina vrhunskih yogina zna raditi, zato što je iskustvo bolno, kaotično, i destruktivno po načine na koje ljudi doživljavaju stvarnost i svoju osobnost.

Razgovarao sam s tim budističkim yoginom prije desetak godina (negdje 1998.) kako bismo usporedili tehnike, i uvidom u moju tehniku unutarnjeg prostora i up-stream kriye zaključio je da se radi o istom principu kojeg on koristi u transformaciji karme, samo što se tehnička realizacija principa neznatno razlikuje, budući da ja koristim Kundalini-vrtloge za akceleraciju raspada agregata, dok on koristi suosjećanje pomoću kojeg se identificira s karmom i otvara se prema patnji koju ona sadrži. Budući da je otvaranje i integracija te vrste sastavni dio moje tehnike, koja radi posve istu stvar do točke u kojoj se aktivira kriya u predanosti višoj svijesti, zaključujem da je vipassana, ukoliko je prakticira stručni i vješti praktikant poput mojeg ondašnjeg sugovornika, principijelno ekvivalentna tehnika onoj koju sam ja razvio iskustvom i praksom. Moja tehnika sadrži sve aspekte vipassane, ali spojene s Kundalini-energetikom koja smanjuje izravnost kontakta traumatičnog sadržaja sa sviješću, i akcelerira razlaganje štetnih sadržaja fokusom energije višeg reda. Ali i koncept energetike višeg i nižeg reda te stratifikacije duhovnih tijela također je bio poznat mojem sugovorniku, tako da zaključujem da kod stvarno djelotvornih tehnika nema previše razlika. U konačnici, djelatna i učinkovita tehnika yoge je nešto što spontano razvije svaki iskreni tragalac za oslobođenjem, budući da se sredstva sama iskristaliziraju iz usmjerenja duha, onako kako se dijamanti iskristaliziraju u grafitu izloženom visokom tlaku. Tehnika yoge je dakle plod duhovnog stremljenja, a ne njegov uvjet.

 



[1] http://www.newscientist.com/...vacuum-fluctuations.html
      http://en.wikipedia.org/wiki/Vacuum_state
[2] http://en.wikipedia.org/wiki/Cosmological_constant
[3] http://en.wikipedia.org/wiki/14_unanswerable_questions


Danijel Turina


toggle