Članak
ČLANCI

O civilizaciji i vlasti

indeks


Ratko Jakopec wrote:
> On Sat, 5 Jun 2010 00:23:14 -0700 (PDT), erohero
> wrote:
>
>> > Upravo je nevjerojatno kako ti genijalci svaki put na izborima
>> > izaberu bedaste politicare. Pa zasto nisu osnovali Stranku
> pametnih,
>
>> Kao da su imali nekoga izabrati. Ti mislis da ima neka Stranka koja
>> odskace od drugih?
>
> Teza da je narod pun genijalaca je teza mog sugovornika, a ne moja. Moja
> teza je - blesav narod bira blesave politicare.

Razmišljao sam o tome svemu skupa u kontekstu one naše stare rasprave - je li bitniji sustav vladanja ili narod, i zapravo argument koji mi je pravio problem s teorijom da je narod kriv za sjebano vodstvo nije razlika između istočne i zapadne Njemačke, što je demonstracija utjecaja svjetonazora i sustava vladanja na narod1. Problem su mi bili rimski carevi. Naime, moja teza je bila da narod praktički uvijek generira svoje vodstvo i da je vodstvo uvijek odraz sjebanosti u narodu, a koncept "ludih careva" je izgledao kao tipičan slučaj anomalije na razini same vlasti, potpuno bez veze s narodom, a s velikim utjecajem na narod.

Odgovor nisam našao toliko u povijesti koliko u sadašnjosti, kad su Busha izabrali za predsjednika, i kad je on demonstrirao kako u demokraciji izgleda koncept ludog cara. Dakle, u određenim okolnostima je moguće da i u demokraciji na vlast dođe Kaligula ili Neron, dakle totalna budala koja na vlasti vuče sve krive poteze i baci državu na koljena. Dakle, tu se ne radi o anomaliji, nego o manifestaciji sociološkog principa kojeg sam kasnije shvatio, a koji potpuno legitimira moju izvornu teoriju.

Princip koji sam uočio je princip svojevrsnog razvojnog ciklusa civilizacije. Civilizacija ima svoje uvjete nastanka, uspon, fazu konsolidacije, fazu eksploatacije, fazu degeneracije i pad.

Uvjeti nastanka se uglavnom svode na otvaranje novog teritorija kojim je do tada vladala inferiorna ili degenerirana civilizacija, koju je lako istisnuti i osvojiti njene resurse. To je civilizacijska verzija prvobitne akumulacije kapitala, recimo situacija u kojoj Europljani s puškama dođu u Ameriku i tamo istrijebe lokalno stanovništvo i otmu mu teritorij. Svaki značajni stupanj razlike u vojnoj i tehnološkoj snazi ili u stupnju vitalnosti civilizacija trebao bi, u teoriji, imati taj učinak.

U situaciji kad nova civilizacija preotima resurse od starije ili slabije civilizacije, ona uvijek ima specifični mentalitet. Uvjeti života u nastajućoj civilizaciji su teški, brutalni. Zbog toga su takve civilizacije stroge, patrijarhalne, militarističke, strogo moralne, i na cijeni su požrtvovnost, okrutnost i disciplina, a "mekane" kvalitete i hedonizam se preziru, jer ne doprinose preživljavanju. Rim u doba kraljeva i rane republike odličan je primjer faze uspona.

Faza konsolidacije je faza u kojoj nova civilizacija nadilazi svoju izvornu, grubu formu, i gradi složenosti prikladne njenoj novostvorenoj poziciji vladajuće sile. Naime, jedno je biti "opozicija", a drugo je biti vlast, i svojstva koja su korisna na početku postaju neprikladnima kasnije. Primjer faze konsolidacije je Rim između punskih ratova i Oktavijana Augusta. U toj fazi različite struje koje su bile u stanju nelagodne koalicije u formativnom razdoblju civilizacije, zbog vanjskih neprijatelja, stupaju u konflikt iz kojeg se rađa novi tip monolitne vladavine. U modernoj povijesti, primjer konsolidacije je "new deal" Amerika, čime je de facto okončano razdoblje prvobitne akumulacije kapitala i era zaposjedanja prirodnih resursa (glavni primjer tog zaposjedanja su "kapetani industrije").

Kroz nekoliko generacija od početka faze konsolidacije, na vlast dolaze ljudi koji vlast podrazumijevaju kao datost, koji je nisu morali osvojiti, koji nisu sudjelovali u fazi zaposjedanja resursa, i čije je doživljavanje svijeta potpuno drugačije od njihovih prethodnika. Tamo gdje su njihovi prethodnici imali zdravi stav o vlasti kao o krvavom poslu i nečemu što nije dobro podrazumijevati jer je to najlakši način za ostati bez glave, njihovi sinovi su rođeni kao vladari svijeta i smatraju vlast svojim božanskim pravom, bez realističnog doživljavanja svih implicitnih elemenata koji su njihovim precima bili poznati. To je faza lagodnog života, unutarnjih spletki, moralne opuštenosti, tolerancije prema različitostima, i ludih vladara koji državu smatraju svojim pravom i vlasništvom - ne zato što su je stvorili ili osvojili, nego zato što su rođeni na tronu. Rimsko carstvo u razdoblju poslije Tiberija - teško je reći kad ta faza završava, budući da se faza eksploatacije neprimjetno pretapa u fazu propasti, i da civilizacija može biti na silaznoj putanji a da se prividno čini da je na vrhuncu moći. Ali ako bismo morali povući tu proizvoljnu crtu i reći gdje počinje faza propasti, rekao bih da se ona nalazi negdje nakon smrti Komoda, sina Marka Aurelija.

Faza propasti civilizacije je ona u kojoj ta civilizacija, iako formalno na poziciji vlasti i u posjedu velike moći, ne posjeduje unutarnju koheziju potrebnu za odolijevanje izazovima, i pojavom prve prave sile koja dovede u pitanje njenu poziciju, iako obično formalno slabije i primitivnije, ta civilizacija kolabira uslijed vlastite unutarnje truleži i gubitka vitalnosti.

Da se vratimo na početak - trula vlast, bio to Bush ili Kaligula, moguća je samo u kontekstu razumijevanja civilizacijskih faza. Kaligula ili Neron mogući su samo u svojem kontekstu. Takav ne bi imao šanse u doba Cincinnata, Sule, Cezara ili Oktavijana. Pojeli bi ga za doručak. Uopće nije bitno tko je na vlasti - to je uvijek netko tko slijedi iz nužnosti civilizacijskog konteksta. U fazi uspona to će uvijek biti figura velike osobne moći, vrhunski general i političar. U fazi eksploatacije i degeneracije, to će uvijek biti netko tko je proizvod faze zenita i dekadencije - ili netko rođen na vlasti, ili stručni spletkar, ili vođa militantne frakcije koja je prevratom došla do vlasti. U fazi propasti, posve je nebitno tko je na vlasti - stavili na vlast Boga ili psa, svejedno je, toj civilizaciji u toj fazi ni Bog ne može pomoći ni pas bitno odmoći.

Primjer toga je Amerika pod Bushom i Amerika pod Obamom (da ne navodim primjer Rima pod Neronom i Rima pod Vespazijanom, što je većini manje poznato). Koliko god bile velike osobne razlike između te dvojice, praktički nema razlike između njihovih postupaka i stanja Amerike pod njihovom vladavinom. Amerikom vladaju nužnosti njenog stanja, a ne predsjednik. Predsjednik je prisiljen vući poteze i zapravo stanje države definira njega više nego on definira stanje u državi. Naslijedio je civilizacijsku krizu, ekonomsku krizu i ratove. Te stvari imaju svoju inerciju i limitiraju njegovu učinkovitost. Isto tako, inercija stanja proizvodi loše učinke koje narod pripisuje vođi i tako njegova popularnost pada. I najbolji predsjednik u takvom kontekstu biva svrgnut - možda brže od lošeg predsjednika, koji bolje rezonira s dekadentnim, degeneriranim narodom i vještiji je u laganju i zlu koje narod prepoznaje kao dobro. Ukratko, zli vođa samo miče sitne barijere na putu kamena koji se već sam po sebi kotrlja nizbrdo, a dobri vođa pokušava zaustaviti kamen i kamen ga pregazi.




1 Razlog iz kojeg smatram da je to iznimka a ne pravilo je taj što je slučaj istočne Njemačke zapravo okupacija od strane sile, a ne puka promjena vlasti. Istočna Njemačka je okupirana od strane staljinističke Rusije i reducirana na resurs Sovjetskog Saveza, nametnuta joj je kvislinška kolonijalna vlast i narod je kroz dvije generacije sustavno preodgajan, a disidenti sustavno ubijani. To je proces koji ima povijesni ekvivalent u Turskoj okupaciji, koja je imala slične efekte na narod i civilizaciju. Dakle to de facto nije promjena vlasti nego okupacija od strane drugačije civilizacije, svojevrsna smrt civilizacije i konverzija na drugi sustav vrijednosti. To se dakle teško može smatrati političkim pitanjem išta više nego što se invazija konkvistadora na Meksiko može smatrati političkim pitanjem.


Danijel Turina


toggle