Članak
ČLANCI

Sloboda za novo

indeks


Religija je u pravilu grupni sport, ali prosvijetljene osobe su uvijek pojedinci. Masa nema dušu. Masa je samo agregat pojedinačnih bića koja se zapravo zbog kompromisa koje nameće koncept društvenosti odriču svih bitnih stvari koje njih čine posebnima i, u nedostatku bolje riječi, svetima.

Koliko god različiti političari i filozofi pokušavali udruživanju ljudi dati neku posebnu duhovnu bitnost i svetost, činjenica je da je koncept ljudskog društva isključivo materijalni, evolucijski konstrukt. Čopor majmuna se mogao efikasnije obraniti od leoparda nego jedan majmun pojedinac. Uzrok udruživanju je, dakle, u inherentnoj slabosti biološke jedinke iz koje je evoluirao homo sapiens. Zašto tigar ne živi u čoporu? Zato što je kao pojedinac dovoljno jak da može uloviti hranu i obraniti se od svakog napadača. Ljudsko društvo je dakle način kompenzacije slabosti, ništa više od toga.

Dakako, Kralj voli plasirati ideje na temu da udruživanje ljudi u ljubavi stvara duhovne veze među njima koje su odraz unutarnjeg jedinstva brahmana. Svi koncepti ljubavi kao odraza Boga su, u osnovi, njegova teologija. U stvarnosti, to je prijevara. Ljubav je toliko generički pojam da bilo kome može značiti bilo što. Za početak, znak za uzbunu bi trebalo biti to što je ljubav kakvu osjeća većina ljudi zapravo biološka tvorevina, evolucijski mehanizam koji pomaže preživljavanju društvenih životinja, organizira ih u zajednicu, pomaže formiranju stabilne hijerarhije, ukratko, to je primarni biološki mehanizam. Kao takav, ima veliku snagu, otprilike kao seksualni nagon i strah za vlastiti život, a to mu daje ogromni potencijal za pomračenje uma i usmjeravanje duhovnih sila na nagonski način. Razmislite samo o tome koliko seksualni nagon mijenja vaše ponašanje i prioritete. Praktički sve što ljudi rade je seksualizirano. Svi konstantno rade na tome da u seksualnom smislu izgledaju privlačno, odmjeravaju potencijalne partnere, gledaju kolike su im šanse za prolaz, ukratko, čime god drugim da se bave seks je nešto kao konstantna glazbena pozadina koja je uvijek upaljena i koja određuje cjelokupnu percepciju. Strah je sličan mehanizam, s tim da je u većini slučajeva implicitan, ali konstantno upravlja svim našim procjenama. Razlog zašto pazimo kad prelazimo cestu je implicitni strah, koji poprima oblik opreza. Razlog zašto izbjegavamo mračna samotna mjesta, razlog zašto izbjegavamo konflikte makar nam netko ozbiljno ide na živce - sve te procjene motivirane su strahom, koji je temelj opreza u svim procjenama. On u većini slučajeva nije eksplicitan, ali dovoljno je da se desi nešto neočekivano i on izranja na površinu u eksplicitnoj formi.

Ljubav je u tom smislu treći bitan mehanizam, koji poprima različite forme i implicitna je u svim socijalnim interakcijama. Želja da nas drugi ljudi vole i cijene, želja da si nađemo nekoga koga ćemo voljeti i cijeniti, koliko god mogla poprimiti više, duhovne aspekte, prije svega je biološki imperativ. Dakako, svi biološki imperativi mogu biti produhovljeni, povezani s višim duhovnim stanjima - recimo, seksualnost može nadahnuti nevjerojatne duhovne uspone, isto kao što strah može biti jak motivacijski faktor koji stvara uzlazne duhovne težnje, ali ukoliko je neko stanje ili emocija prije svega biološki imperativ, sve teologije koje taj imperativ stavljaju na pijedestal kao, ni manje ni više, nego Boga samog, treba staviti pod znak pitanja. Biste li bezuvjetno prihvaćali teologiju koja na takav pijedestal stavlja seks? Takvih je bilo mnoštvo kroz povijest, da se razumijemo. Biste li bezuvjetno prihvaćali teologiju koja na pijedestal stavlja strah? Takvih je kroz povijest bilo još više. Zašto bi teologije ljubavi u tom smislu bile manje biološke, zašto bi trebalo podrazumijevati njihovu transcendentalnost i Božansku utemeljenost?

Dakako, iskustvo daršana višeg duhovnog bića u ljudima stvara emotivnu reakciju koja se interpretira kao ljubav, ali to ne znači puno. Daršan višeg bića stvara reakciju koja se može opisati kao strah od velikog i moćnog nad čime nemamo kontrolu, što je razlog zašto anđeli iz Biblije ljudima prvo vele: "ne boj se!" - zato što se ljudi smrznu od straha kad ih vide u njihovoj veličini. Isto tako, iskustvo velikog energetskog protoka uslijed duhovnog iskustva ima za posljedicu i seksualno uzbuđenje. To sve skupa ne znači ništa više od gole činjenice da iskustvo višeg bića izaziva u nama veliko duhovno uzbuđenje koje za sobom povlači burne fizičke reakcije. Ono što osjećamo u stanju daršana nije ljubav, nego nešto više, suptilnije od ljubavi; Bog naime nije ljubav, nego nešto daleko više - Bog je sat-ćit-ananda, stvarnost-svijest-blaženstvo. Ljudi koji su iskusili takvo nešto pričaju o tome kao o bezuvjetnoj ljubavi, ali to je glupost, jer ljubav nema veze s bezuvjetnošću, to je po svojoj biološkoj definiciji uvjetovana emocija. Stvar je u tome da se sat-ćit-ananda percipira kao bezuvjetna ljubav je upravo zato što je to stanje koje nema veze s ljubavlju, nego je nešto potpuno drugačije - duhovno svjetlo koje dolazi iz samih temelja stvarnosti, bez nečega što bi ga uzrokovalo, bez ikakvih odnosa s drugim bićima na kojima bi se temeljilo. To svjetlo naprosto jest kao takvo, i svojstva su mu ispunjenje, stvarnost, blaženstvo i svijest. Ono je neuvjetovano zato što je posve transcendentalno, nije uzrokovano ničime iz pojavnog svijeta i to je zračenje svojstava samog brahmana.

Dakako da ljubav može imati suptilnu transcendentalnu komponentu kroz koju onda prosijavaju aspekti sat-ćit-ananda, ali i rješavanje matematičkih problema može imati suptilnu transcendentalnu komponentu kroz koju prosijavaju aspekti sat-ćit-ananda. Fotografiranje cvijeća u šumi može imati transcendentalnu komponentu. Seks može imati transcendentalnu komponentu. Sve može imati transcendentalnu komponentu, zato što je transcendentalni brahman temelj svakog iskustva, i poanta svih pojava u svemiru je njegova težnja ka prosijavanju kroz sve pojave u svijetu dvojnosti. Ljubav se u tom smislu ni po čemu ne razlikuje od straha ili mržnje - i kroz njih može prosijavati transcendentalno svjetlo, a isto kao i u slučaju ljubavi, i te emocije mogu biti odraz teške duhovne tame.

Ljubav je, naime, u većini slučajeva teški duhovni mrak, a ne transcendentalna emocija. Ljubav je u većini slučajeva nadomjestak za transcendenciju, a ne odraz transcendentalnog. Istina je da ljudi osjećaju "ljubav" kad vide neko Božansko biće, ali ta "ljubav" je bitno različita emocija od one koju osjećaju prema vlastitim mladuncima, ili koja ih motivira na socijalne interakcije i kompromise. Ljubav je vrlo često naziv za nametanje vlastite psihičke kontrole drugima, jer ih "volite" i "želite im dobro". Nametanje vlastite vizije dobra drugima, to je nasilje i zlo, ali to nasilje i zlo se zove ljubav, nije to ni mržnja ni strah. Nagledao sam se takve ljubavi dovoljno da znam da je ona prije pravilo nego iznimka. Ljubav je emocija koju su nacisti osjećali prema Hitleru - pogledajte samo film "Trijumf volje". Oni svi zrače ljubavlju. To vam je ljubav, a rezultat te ljubavi je uvijek neko veliko zlo, neki pokolj, tlačenje nekih "drugih", nametanje vlastitih "voljenih ideala", gaženje individualnosti. Ljubav je daleko od afirmativne sile, i zato sveci toliko naglašavaju bezuvjetnu, bitno različitu narav "Božanske ljubavi" - zato što to uopće nije ljubav, nema nikakve veze s tim. Jedini razlog zbog kojeg se to stanje naziva ljubavlju je siromaštvo ljudskog jezika i iskustva, koji poznaju tek nekoliko primarnih bioloških emocija a s drugim stvarima ne znaju što bi, nego ih pokušavaju na silu nagurati u poznate okvire.

Ljudi, trebate se osloboditi bioloških koncepata u duhovnosti i shvatiti da je Bog nešto što bitno nadilazi sve vaše socijalne koncepte. Nemogućnost separacije bioloških mehanizama od duhovnosti ima za rezultat sve gluposti kojih su vam pune glave. Recimo, koncepti grijeha, kajanja, Božje volje - to su sve projekcije, socijalni mehanizmi koji su nastali kad je primitivno čobansko pleme Boga doživjelo kao neku vrstu velikoga kralja, koji ima svoju volju i postavlja zakone, a tko ne vrši tu volju i ne pokorava se zakonima otrpjet će gnjev gospodara koji ne dopušta da se njegovi zakoni krše. Onda tu nastupa koncept kajanja, gdje se podanik valja u prašini pred gospodarem, naglašava svoju potčinjenost i moli za milost, što u vladaru kao alfa mužjaku stvara osjećaj kontrole i samilosti prema podaniku, pa ga poštedi uz opomenu.

U stvarnosti, svi ti koncepti su duhovno bezvrijedni i štetni. Nema Boga kao vladara koji postavlja zakone. Svi "zakoni" slijede iz same naravi brahmana, predstavljaju odraz njegovih svojstava. Ukoliko želite svoju svijest uskladiti s brahmanom, morate izbjegavati stvari koje su iluzorne, vezujuće, duhovno statične, ograničavajuće i lude, a držati se stvari koje u vama potiču lucidnost, briljantnost, kreativnost, duhovnu dinamičnost, sabranost, blaženu radost i dodir sa stvarnošću. To nisu zakoni zato što nema zakonodavca, ali jesu zakoni u onom smislu u kojem je gravitacija zakon, ili u kojem je održanje energije zakon. Ljudi su krivo shvatili te koncepte i religije odražavaju njihove zablude, i bilo bi vrijeme da se tih zabluda oslobodite.

Umjesto da se bavite pasivnim, nesvjesnim reproduciranjem biološki uvjetovanih mehanizama, dopustite si nešto novo - iskorak u bezuvjetnost duhovnosti. Bilo je već dosta pasivnog reproduciranja istih starih ideja. Priznajte si mogućnost drugačijeg, novog - mogućnost vlastitog samodostatnog svjetla, vlastitog puta, jer isti brahman koji je temelj pojavnog svijeta također je i iskra vaše osobne stvarnosti. Svi prosvijetljeni mudraci i Bogovi već su tamo i stoljećima vas zovu da postanete jedni od njih, a čovječanstvo - sa svim njegovim samovažnostima, religijama i redosljedima kljucanja - samo je jedna neznatna trunčica prašine koja će uskoro potonuti u ocean zaborava, zajedno sa ostalim, već prije napuštenim dionicama u velikoj pjesmi stvaranja.


Danijel Turina


toggle