Članak
ČLANCI

Pluralnost duhovnog

indeks


Je li na kraju Bog stvorio svijet ili ne? Zapravo, odgovor na to pitanje je daleko složeniji od očekivanog, zato što ljudi očekuju semitske monoteističke koncepte Boga i stvaranja, a ja nisam našao nikakvu potvrdu da stvari tako funkcioniraju.

S jedne strane, svijet kao takav je paradoks - istovremeno je istina da postoji samo Bog, a opet, opažamo postojanje svega osim Boga. Postoji samo Jedan, a s druge strane opažamo jedino mnoštvo. U stanju samadhija, opažamo da jedino Bog jest, a kad iz tog stanja izađemo opažamo da jest sve osim Boga. Dakle, ovisno o poziciji promatrača stvarnost se bitno različito opaža. Hinduizam se bavio tim konceptima i njihov zaključak je da je svijet maya. Maya je riječ koja se izvorno, u najstarijim tekstovima, koristila za natprirodnu silu koju koriste Bogovi za izradu svojih oružja i ostalih artefakata - maya je sila koju koriste Bogovi da bi stvarali. U kasnijim tekstovima je maya poprimila značenje iluzije, privida, sile koja stvara dojam da jest nešto što nije i nije nešto što jest. Ja bih se suzdržao od tako radikalnog koncepta. Maya nije toliko iluzija, koliko softver. Softver postoji. On postoji samo u računalu, i samo kao oblik funkcioniranja računala, ali postoji. Njegovo postojanje je od druge vrste nego postojanje računala. Stari indijski filozofi nisu imali koncept softvera, pa su se dovijali svemu i svačemu, od sna do fatamorgane, ali zahvaljujući napretku informatike danas imamo nove koncepte koji su bitno primjereniji za ovu vrstu metafore.

Dakle, kad koncept maye definiramo kao neku vrstu softvera, opet imamo ponovljeno pitanje kako je točno taj softver došao u sadašnje stanje kompleksnosti.

Iskreno, nemam pojma. Iz ljudske pozicije o tome mogu jedino nagađati, ali rekao bih da se tu radi o pitanju sagledavanja. Relativno je, zapravo, način sagledavanja Apsoluta. Ukoliko ga se može sagledavati na neki način, to ili već postoji ili će postojati. Bitno je, dakle, shvatiti da se tu radi o evolutivnom procesu, a ne o unaprijed zadanim datostima.

Indijci tu imaju zanimljivu metaforu. Prvi aspekt relativnog svijeta je Narayana, Bog koji se "probudi" svjestan vlastitog postojanja. Sam taj čin osvještavanja, na taj način, je stvaranje relativnog svijeta u njegovoj najapstraktnijoj formi. Bog tada poželi stvarati, i sam taj psihički moment kretanja prema stvaranju rađa Brahmu, "Boga stvoritelja", koji pak iz svojeg duha "rađa" duhovna bića. Njegovi pokušaji stvaranja nisu uvijek uspješni. Ponekad stvori neko biće s namjerom da ono nastavi stvarati druga bića, ali to biće zaključi da mu se to ne da, budući da ima slobodnu volju, i ode meditirati na bezoblični Apsolut. Onda Brahma osjeti gnjev zbog frustracije, i taj gnjev postane duhovno biće koje također zaključi da je relativni svijet sranje, osjeća prema njemu averziju i također ode meditirati na Apsolut i oslobođenje od relativne egzistencije. Dakle Brahma je u velikoj mjeri frustriran zato što većina njegovih kreacija ima uzlazni moment, prema brahmanu, a ne prema nastavljanju stvaranja sve konkretnijih relativnih formi, kako je on to zamislio.

To je bitno drugačiji koncept stvaranja od semitskog, po kojemu Bog stvara hrpu automata i zombija koji svi provode njegovu volju sa monotonim "yes Master", a ako netko primjeni slobodnu volju, Bog popizdi i baci ga u pakao. Takav koncept stvaranja se možda slaže sa čobanskim konceptima velikog vladara koji ne trpi neposluh, ali jako slabo opisuje složenosti i raznolikosti pojavne stvarnosti. Stvarnost doista izgleda kao da različiti njeni aspekti misle svojom glavom i ostvaruju različite ciljeve, pa se ti dijelovi sudaraju te u konfliktu prevladavaju, evoluiraju ili nestaju.

Pluralizam duhovnog svijeta preslikan na fizičku stvarnost znači da su pojave na fizičkom planu odraz tih konflikata u konceptima ciljeva i načina njihovog ostvarivanja. Svijet, dakle, nije stvorio Bog, nego ga stvaraju Bogovi. Proces stvaranja je u tijeku, i mi smo u njemu. Isto tako, taj proces ne funkcionira kao odraz jedne volje, jedne namjere i jednog cilja. To nije fašistička diktatura. Različita duhovna bića, ovisno o načinu na koji sagledavaju brahman, kreiraju različite duhovne koncepte koji bi imali odražavati te njihove ideje. Ovisno o naravi tih koncepata i ideja, postojat će veći ili manji interes za fizičkim planom, dakle ovisno o tome koliko se njegova temeljna svojstva preklapaju s njima. Osim toga, tu postoje specifična pravila, dakle ukoliko se jedno duhovno biće založi za ostvarenje nečega, ukoliko investira svoju duhovnu energiju, koja je u njemu kao odraz inicijalnog kreativnog impulsa Brahme koji je stvorio to duhovno biće, ono se istovremeno vezuje za ono u što se investira, i "savija" stvarnost fizičkih stvari tako da one postanu njegov duhovni odraz. Različiti dijelovi i aspekti fizičkog svemira zanimljivi su različitim duhovnim bićima iz različitih razloga. Ukoliko duhovno biće nasloni svoje postojanje, volju i namjeru na neki aspekt fizičkog plana, dešava se dvostruka promjena: s jedne strane ograničenja fizičkog plana modificiraju to biće, a s druge se strane na tom aspektu fizičkog plana dešavaju promjene: materija se počne polako slagati u smjeru odražavanja ideja bića koje vrši tu vrstu pritiska.

Takva investicija vlastitog duha kreira prvi koncept vlasništva: biće koje je toliko sebe uložilo u stvaranje nečega zapravo po zakonitostima stvari preuzima vlast nad tim aspektom svijeta. Taj dio svijeta je njegov, zato što je on investirao sebe u njega. Sukladno tome, ukoliko se druga duhovna bića požele igrati na njegovom "igralištu", moraju igrati po njegovim pravilima i uvažavajući njegov suverenitet. Njegova prava definiraju granice njihove volje i moći na tom "terenu".

Te stvari su, dakle, složene, a sve što sam napisao odražava moje shvaćanje dimenzija problema. Daleko od toga da su u duhovnom svijetu sve stvari fino i elegantno posložene, a da samo u njihovom preslikavanju na fizički plan nastaju problemi. Upravo suprotno: konflikti fizičkog plana u velikoj su mjeri odraz pluralnosti duhovnog svijeta, u kojem različite duhovne sile imaju različito shvaćanje o tome što bi na fizičkom planu bilo odraz nekog duhovnog aspekta. Je li ljubav bolji odraz aspekta ananda, ili možda samotna meditacija? Je li duboko doživljavanje, osjećanje i stvaranje u samoći bolji odraz blaženstva koje je u Bogu, ili je u tom smislu bolji zajednički orgazam ljubavnika? Je li celibat bolji izraz Božje naravi, ili je bolji produhovljeni seks? Je li veliki svetac pravi odraz Boga, ili je bolji odraz neka vrsta Interneta, entiteta koji je istovremeno singularan i pluralan? Je li bolji odraz Boga znanost, kao odraz želje za spoznavanjem i razumijevanjem, za uvođenjem reda u kaos opažanja i misli, ili je bolji odraz Boga goli, bosi i gladni Milarepa, koji je sedam godina meditirao u pećini i postigao spoznaju brahmana?

Što se dešava kad vaše ideje o tome što je cilj duhovnog razvoja odudaraju od ideja duhovnog bića koje zbog investicije svoje duhovne sile ima vlast nad onim aspektom svijeta u kojem vi stvarate vlastitu fizičku egzistenciju? Treba li se u tim okolnostima ponašati onako kako bi se ponašali dobri sljedbenici monoteizma, dakle pogledati što to duhovno biće radi i to proglasiti vrhovnim dobrom, aksiomatski, i investirati svoju egzistenciju u smjeru ostvarenja tih koncepata, koliko god nam bili tuđi, i koliko god oni bili lokalni a ne generalni? Što ako lokalni "Bog" provodi koncepte koji su daleko od opće prihvaćenog među ostalim Bogovima? Što ako se radi o eksperimentu, zastranjenju, grani evolucije koja ide u istom smjeru kao dinosauri? Treba li se strmoglaviti s litice skupa s ostalim lemmingsima samo zato što većina ne može biti u krivu, ili zato što "Bog" ne može biti u krivu? Kako znate da razlika između Boga koji provodi te svoje planove, i vas, nije u duhovnoj veličini i stupnju odraza kvaliteta Brahmana, nego naprosto u tome što se vi inkarnirate na njegovom "teritoriju" pa on slijedom toga ovdje može glumiti Boga a vi ne? Kako znate da vi, zapravo, niste veći od njega? Treba li se uvlačiti u šupak nekome samo zato što u određenim okolnostima i na određenom teritoriju on ima vlast, ili treba zadržati vlastito dostojanstvo, vjernost vlastitim duhovnim idejama i konceptima, i živjeti brahman na svoj način, neovisno o tome što neko drugo biće - prividno moćnije i veće - ima drugačije sagledavanje brahmana?

Ako se nađete u društvu u kojem je uobičajeno raditi stvari koje vi smatrate vrhuncem sablazni, a zabranjeno raditi stvari koje su odraz vaših duhovnih težnji, hoćete li se pokoriti vlasti? Ako se nađete u situaciji da je "normalno" obrezivanje žena, i da se od vas očekuje da to ne samo prihvatite kao normalno nego da "obrežete" vlastitu kćer, hoćete li se konformirati tom sustavu običaja i prihvatiti autoritet tih običaja nad sobom, ili ćete ih sve poslati k vragu i radije dati da vas izopće, progone ili ubiju nego da okaljate svoju dušu njihovim grijesima? Ako se nađete u nacističkoj državi, hoćete li biti dobar i lojalan građanin, "zato što je svaka vlast od Boga"?

Ta pitanja su više nego relevantna na ovom svijetu, budući da ovaj svijet ima Kralja. Kralj ima više imena. On je biće Vječne Vatre, Nositelj Svjetla. Zovu ga Zvijezdom Danicom, koja prethodi Suncu i navješta njegovo svjetlo. On je Lučonoša, netko tko uzima svjetlo od Boga i prenosi ga svijetu. On je Prometej, koji je ljudima donio vatru. On je Vječiti Mladić, Vječna Mladost. Kralj ovoga svijeta je Sanat Kumara, u Bibliji poznat kao Satan, Lucifer.

Znate li koja je bila moja reakcija kad sam to pokopčao? Prvo sam se sledio. Onda sam tako ostao neko vrijeme. A onda sam pomislio: "ajme, kako ću ja ovdje najebat..."


Danijel Turina


toggle