Članak
ČLANCI

Vrag

indeks


"Svojedobno sam mislio da su Sotonu izmislili ljudi, ali sada znam, i svjedočim kao i oni koji su živjeli prije mene, da je Sotona stvaran. On je univerzalna, svjesna sila čiji je jedini cilj držati sva bića vezanima uz kotač iluzije."

Paramahamsa Yogananda ("The Path", Kriyananda)

Moje doživljavanje vraga je evoluiralo na sličan način kao i Yoganandino. Na početku, rekao bih, svi razumni ljudi smatraju da je vrag nešto što su izmislili popovi kako bi držali ljude u strahu i tako ih kontrolirali. Moraš biti potpuno nerazuman da bi sumnjao u postojanje Boga, ali vrag je drugačiji red veličine problema. Kad te dotakne Bog, to se ne da racionalizirati ni na koji način, samo iskustvo je i svjedočanstvo i dokaz Božjeg postojanja i naravi. Ali kad te dotakne vrag, instinktivno posežeš za racionalizacijama - budući da je rezultat vražjeg djelovanja pojačanje nižih, svjetovnih sila, neznanja, iluzije, vezanosti, psihologizacija, vrlo je lako uzeti jednu od tih stvari i uhvatiti se za nju, smatrajući je objašnjenjem. Vrlo je lako kriviti sebe i svoje slabosti za stvari koje su u stvari vražje djelo, a još je lakše invertirati stvar i smatrati da su ljudi izmislili vraga kako bi izbjegli odgovornost za vlastita svojstva i postupke. Vraga je toliko teško ispravno identificirati zato što vrag djeluje kroz svjetovnost, kroz niske stvari koje su ionako cijelo vrijeme prisutne, i njihovu prevlast je vrlo lako protumačiti kao vlastitu krivicu. S Bogom taj problem ne postoji. Bog je ogromni kontrast u odnosu na "normalnu" svjetovnu pozadinu, Bog je kao bljesak u mraku, ali vrag, on je nešto kao depresija od koje je mrak crnji, i to je vrlo lako pripisati sebi. Vrag je ono od čega ti se sve čini kao nisko, zlo, prljavo i bez duhovnosti, zato što su tvoja unutarnja svjetla ugašena i nisi u stanju osjetiti dobro, čisto, istinito i plemenito tamo gdje ono postoji, nego sve sagledavaš iz perspektive mraka, zla i prljavštine. Zbog toga je Yogananda toliko ustrajno govorio da treba misliti samo na dobro i ne tražiti negativnosti, zato što je instinktivno osjećao opasnost od padanja u sotoninu zamku. Ta zamka se svodi na to da um poprima kvalitete onoga na čemu boravi, i ukoliko skreneš fokus s vrline na grijeh i baviš se niskostima, poveća ti se "ugođenost" svijesti na zlo i niskosti i vidiš ih pojačano u svemu, sve dok te ne poklopi val i više nisi uopće u stanju osjetiti ništa dobro i lijepo. To je ono što se ovdje na newsima moglo dobro vidjeti iz svih kuteva. Oni koji su puno srali, pretvorili su se u govna. S druge strane, oni koji su se koncentrirali na dobro i lijepo, zadržali su vrline i fokus svijesti i u najtežim vremenima, i koliko god im zna biti teško, teško im je izvana, a ne iznutra; ako imaš svjetlo vjere, predanosti, odanosti, poštovanja i hrabrosti iznutra, vanjski mrak te nikad ne može potpuno nadvladati, ali ako ti iznutra popustiš i predaš se traženju niskosti i negativnosti u svemu, izgubljen si.

To dakako ne znači da učitelji ne bi trebali kritizirati zlo, nego da zlo treba kritizirati tako što ti je svijest posve u Bogu, i iz tog svjetla raspršuješ mrak jasnim znanjem koje razotkrivaš riječima.

Negativnost i kritika negativnosti naizgled mogu izgledati slično, ali u stvarnosti je riječ o dijametralno suprotnim pojavama, koje razlikuje usmjerenje svijesti djelatnika. U negativnosti, djelatnik je pomračen i vidi jedino zlo, niskosti, laži i iluziju. U kritici negativnosti, djelatnik gleda vrlinu, čistoću, jasnoću i blaženstvo Božanske stvarnosti i iz tog stanja kao veliki kontrast doživljava niske i zle stvari, i kao takve ih napada i prokazuje. Te dvije pojave se razlikuju po tome što je kritika negativnosti nadahnjujuća, kao čisti zrak istine koji odnosi zagušljivu magluštinu neznanja i zla, a negativnost je kao zagušljivi dim od kojeg se sve čini mračno, zagušljivo i bez nade. Netko bi morao biti potpuno blesav da ne bude u stanju vidjeti razliku između tih dviju pojava, jer sljepilo za razliku predstavlja simptom pomračenosti duha - gledati samo riječi, zbog kojih se čini da je ista stvar kad zlotvor kritizira sveca i kad svetac kritizira zlotvora, znak je ugašenosti duhovnog svjetla, pomračenosti unutarnjeg kompasa koji pokazuje prema Bogu, i čovjek koji ima taj problem trebao bi shvatiti da je duboko u vlasti sotone, i vjerom i predanošću u tom stanju sumnje, skepse i beznađa pobijediti mrak, kreirati svjetlo tamo gdje ga nije bilo, i tako si kupiti novu nadu i spasiti se od sotoninog zahvata.

Simptom djelovanja vraga, naime, nije kad vidiš vraga. Ne: simptom vražjeg djelovanja je kad ne osjećaš Boga, osjećaš očaj, beznađe, depresiju, sumnju, skepsu, vidiš samo negativnosti čak i u svecima i avatarima, sumnjaš u sve dobre stvari i tražiš racionalizacije zašto je u pitanju neko zlo i niskost a ne nešto dobro - ukratko, simptom vraga je gubitak vjere, nade i predanosti, vraga se vidi po tome što pod njegovim utjecajem ne vjeruješ ni u Boga, ni u vraga, u bilo što, smatraš da nigdje nema smisla i sve tumačiš psihologizacijama i materijalnim, nižim silama. Vrag je svašta, ali uvijek niskost i duhovni mrak. Vrag je mrak samoponižavanja i krivljenja sebe za sve, zbog čega si oduzimaš priliku da se izbaviš iz niskosti. Vrag je bahatost i preseravanje, kojim obmanuta bića prekrivaju unutarnji očaj i beznađe i oduzimaju si mogućnost iskrenog pokajanja i nadilaženja svojeg užasnog stanja. Vrag je depresija materijalizma, u kojoj se ne vide ni smisao, ni nada, ni dobro, nego samo niskosti i besmisao. Vrag može biti sebičnost utemeljena u beznađu i osjećaju besmisla, ali i altruizam utemeljen u osjećaju besmisla u svijetu i u želji da se kroz "dobra djela" napravi nešto dobro, kad već Bog to nije u stanju. Vrag je, dakle, puno toga što je naizgled kontradiktorno: mržnja utemeljena u depresiji, ali i ljubav utemeljena u depresiji. Vrag je puno toga što se na prvi pogled doima kao dobra stvar, dok ne zagrebeš ispod površine. Ukratko, vrag je ono što veli Yogananda: svjesna, aktivna sila koja duše želi zadržati vezanima u iluziji, i koristi se apsolutno svim mogućim mehanizmima u tu svrhu, a koliko god rezultati izgledali raznoliko i kontradiktorno, svi pokazuju isti obrazac: gašenje nade, vjere, duhovnog zanosa, predanosti Bogu, obožavanja i pouzdanja u viši red i smisao. Kako razlikovati ono što je od Boga od onoga što je od vraga? Ono što je od Boga pali svjetlo, budi dušu, aktivira unutarnju iskru smisla i vjere, a ono što je od vraga uspavljuje, racionalizira sve dobre stvari prikazujući ih kao djelovanje nižih sila, gasi nadu, ismijava vjeru, ismijava predanost, ruga se svetosti, i trune u mraku i depresiji.

Vrag je duhovna tama, ali tragedija s tom duhovnom tamom je što se mehanizmi koji služe duhovnom pomračenju često lažno prikazuju kao "svjetlo razuma", koje raspršuje svjetlo kao "iluziju" i "prijevaru". Zlo je uvijek, koliko sam vidio bez iznimke, upakirano na takav način da se prezentira kao dobro. Vrag nije zvijer s rogovima i kopitima, nego cinični komičar koji ismijava "duhovnjake-varalice". Takav se prezentira kao netko tko prosvjetljuje i raskrinkava šarlatane, ali rezultat te vrste "prosvjetljenja" je crna depresija i mrak, beznađe koje sve interpretira na takav način da poništi vjeru u bilo kakvu uzdižuću silu, beznađe koje koristi um kao sredstvo svoje racionalizacije, i koje reže svaku nit koja bi mogla voditi prema gore, prema istinskom svjetlu.

Ne treba dakle imati pretjeranu vjeru u razum. Razum je instrument kojim upravlja volja duše, a kad je duša pomračena, razum će tražiti razloge zašto je to nužno, dobro i istinito. Kad je duša u Božjem svjetlu, razum će slaviti Boga i kreirati hvalospjeve, molitve i svete spise. Ukratko, razum pasivno reflektira stanje duše, a u situaciji kad je duša obmanuta zlom, razum će davati samo razloge za zlo i obmanu, a ništa korisno i dobro. Onaj tko je u mraku, treba posve zanemariti "glas razuma", koji je zapravo glas depresije i beznađa, i napraviti iskorak u vjeru, a protiv razuma. Spas od depresije ide ne kroz više istog, nego kroz tvrdi i oštar rez i raskorak s poznatim, kroz predanost i vjeru onome što ti razum veli da treba prezirati i ismijavati. Kad ti razum veli da nema Boga, tek onda treba pasti ničice pred Bogom i moliti za milost i svjetlost. Predanost i vjera, čak i usmjerene prema samome vragu, ukoliko ga smatraš svecem, imaju spasonosnu kvalitetu. To je paradoksalno, ali istinito, i zato se ne treba bojati greške, ne treba se bojati predanosti "lažnom Bogu", jer je predanost takva kvaliteta svijesti da transcendira intelektualne greške i ide Bogu čak i ako je sadržaj uma pogrešan. Sadržaj uma se kasnije ispravi, ako baš zasmeta. Zbog te marginalne bitnosti umnog sadržaja postoji toliko pravih, autentičnih svetaca čak i u religijama koje su kompletno sranje. Svetac će sranje protumačiti tako da njime dođe do Boga, a mračna osoba će i najsvetiju teologiju protumačiti kao sranje i mrakovat će po njoj dok se ne upropasti. Duhovna svjetlost, dakle, nema veze s intelektualnom točnošću, nego s čistoćom predanosti, s dodirom osobne stvarnosti i Božje, univerzalne stvarnosti, koji zasja kao svjetlost optimizma, blažene ekstaze i čistoće duše.

Kad je noć najcrnja i bez zvijezda, kad razum i osjetila govore da je sve mrak, kad je pomračenje potpuno, tada spašava jedino vjera, jedino predanost, jedino molitva, jedino ono što razum smatra ludošću, samozavaravanjem i iluzijom. Kad je stvarnost oko tebe iluzorna i mračna, kad je sotona gospodar svijeta na kojem se nalaziš, onda je jedini put u pravu stvarnost ignoriranje svega što se doima stvarnim.

Razlog zašto je meni bilo teško shvatiti koncept vraga je prije svega filozofski, dakle ima temelj u mojem doživljavanju psihičkih procesa, koje naizgled zvuči sasvim smisleno, ali samo naizgled, budući da komplicirane iznimke lokalno negiraju pravilo.

Naime, moj psihološki model je bio zasnovan na principu da svo dobro dolazi od Boga, a nedostatak veze s Bogom dovodi do, u nedostatku bolje riječi, demencije. Dakle nedostatak principa stvarnosti- svijesti- blaženstva kao rezultat proizvodi duhovno stanje koje je iluzorno, blesavo i depresivno. Primjer tog modela je moguće vidjeti svuda oko nas, gdje su oni koji se protive Bogu u situaciji da iznimno brzo ostanu bez pameti, unutarnje radosti i veze sa stvarnošću, pa tako bulazne kompletne besmislice koje su lude koliko su gnjusne i zle. Taj model vraga definira kao nemogućnost. Naime, ako vraga definiramo kao zlo a moćno biće, on po tom modelu ne može postojati zato što zlo iznimno brzo dovodi do duhovne degradacije, tako da bi vrag po toj teoriji bio nešto nalik najgoroj vrsti čovjeka - zao, ali blesav, nesretan i depresivan. Ukoliko netko vraga zamišlja kao Darth Vadera, zaključit će da vrag zapravo ne može postojati, jer kad bi netko bio stvarno zao, izgubio bi pamet, vrlinu i moć, a Darth Vader ima svo troje u velikim količinama, iako se na prvi pogled ne čini tako. Dakle, teorija o vragu kao o moćnom zlom božanstvu protivna je teoriji vedante i praktičnom opažanju po kojem su zla bića slaba, luda i glupa zbog nedostatka veze s Bogom.

Moje mišljenje da vrag ne postoji kao biće nego kao pakleno i iluzorno stanje bilo je, dakle, utemeljeno s jedne strane u tome što nikad nisam vidio zlo a duhovno moćno biće, a s druge strane u poznavanju duhovnih mehanizama i teorije vedante.

To moje mišljenje, koje prevladava u mojim knjigama, povremeno se našlo u konfliktu s opažanjem. Naime, nikakav problem nije bilo opažanje bića koja sam metaforički zvao utjelovljenjima vraga: ona su zapravo potvrđivala teoriju da duša bez Boga i čvrsto utemeljena u grijehu gubi na koherenciji i pretvara se u nešto što više liči na košnicu posvađanih kukaca boje katrana, nego na dušu u užem smislu. Takva osoba se od jednog entiteta, a pod utjecajem mržnje, strahova, pakosti i nedostatka svega Božanskog, pretvara u rasulo malih zala koja se međusobno izjedaju. I opet, takvo opažanje potvrđuje teoriju po kojoj vrag ne može postojati zato što bi činom postajanja vragom izgubio svojstva nužna za definiciju vraga, dakle od zlog a moćnog duhovnog bića postao bi hrpa malih, razjedinjenih zala bez moći. Ipak, od izvorne ideje iz 1999. po kojoj je duhovna propast zapravo nemoguća, opažanjem sam ustanovio da da je raspad duše i te kako moguć, štoviše čest događaj, budući da sam u ograničenom poolu ljudi koje sam sretao vidio popriličan broj takvih primjeraka. Ima ih definitivno više nego ljudi koji u duhovnom smislu obećavaju.

Opažanje koje je pokolebalo moju teoriju o vragu dakle nije bilo opažanje propalih duša, nego nešto drugo. Opazio sam ono što je primjetio Yogananda, da postoji neka vrsta svjesne sile koja ljude želi zadržati u iluziji, i koja spletkari s tom svrhom i ciljem. Trebalo je proći neko vrijeme da potvrdim da se ne radi o iluziji ili koincidenciji, tako da je potrajalo dok nisam postao siguran u to što vidim. Ono što nisam vidio zapravo je još zanimljivije - naime, nisam vidio samoga vraga, nego rezultate njegovog djelovanja, otprilike onako kako u šumi vidiš tragove koje su ostavile divlje životinje, ali njih same ne vidiš. Vidiš tragove zeca i srne u snijegu, ali ne vidiš ni zeca ni srnu. Vidiš izmet na stazi, ali ne vidiš životinju koja ga je tamo ostavila. Ako imaš želuca, možeš pobliže pogledati izmet i po ostacima hrane vidjeti što je ta životinja jela, pa ako vidiš sjemenke biljaka zaključiš da je životinja bila biljožder, a ako vidiš ostatke kostiju i krzna zaključiš da je bila mesožder. Ako ispod drveta vidiš hrpu izbljuvaka s ostacima krzna miševa, zaključiš da tamo sova ima gnijezdo.

Dakle, ja sam o vragu donosio zaključke na temelju posrednih opažanja, što je moja razmišljanja činilo dovoljno nesigurnima da o vragu zapravo nisam mogao reći puno toga što bi imalo smisla. Vidio sam što pokušava, ali bez znanja o svrsi iza tih poteza jako je teško zaključiti bilo što, čak i namjeru. Naime, neko zlo se može protumačiti ili kao zlo, ili kao iskušenje koje za cilj ima duhovni rast bića. Opažanje je u skladu s obje hipoteze. Zbog toga je moj zaključak na temelju opažanja bio takav da ne neovisan o prirodi fenomena koji uzrokuje opažanje. U oba slučaja prijeti opasnost i treba se držati najviših mogućih duhovnih stanja i inicirati se toliko visoko da te nije moguće duhovno upropastiti. Ako je u pitanju iskušenje, treba ga nadvladati izborom za najviša Božanska stanja i odbacivanjem niskosti, a ako je u pitanju zlo biće ili zla sila koja te želi uništiti, onda također treba izbjeći opasnost izborom za najviša Božanska stanja i odbacivanjem niskosti. Neovisno o tome je li ono što sam opažao kao vraga svjesno biće, zla sila ili dobro biće koje želi pročistiti duše ukazujući im na njihove vezanosti, lijek je identičan. Analogna situacija je kad se nađeš na bojištu i svi pucaju po tebi. Neovisno je li u pitanju "prijateljska" ili neprijateljska vatra, lijek je identičan: treba se što prije maknuti jer će te inače ubiti. Zato sam ja učenicima savjetovao upravo to: ovdje je opasno, mičite se odavdje dok ste u prednosti; sad imate učitelja, nauk i tehniku, iskoristite to kako biste se inicirali što više u što kraćem vremenu jer su opasnosti mnogobrojne i vrebaju sa svih strana, ovdje se nije za zajebavati.

Naravno, neovisno o tome imao sam potrebu shvatiti prirodu prijetnje, pogotovo kad je većina učenika pod utjecajem prijetnje izgubila fokus s yoge i raspršila se. Gledao sam što se tu dešava, i vidio kakve sile na njih djeluju, i zaključio da to ne liči na automatizam i pasivne zakonitosti, nego da se radi o inteligentnom i fokusiranom djelovanju, i to takvom da ga nije moguće pripisati klasičnim "demonima", dakle zlim astralnim entitetima, nego da cijela stvar izgleda kao da se sam globalni astral formira u neku vrstu "antitijela" oko učenika, kao da pritisci oko njih fokusirano postaju gušći i ciljano im napada slabe točke, pojačavajući slabosti, blokirajući i maskirajući jake točke, napuhavajući im ego, navodeći ih da traže mane u svemu što bi za njih bilo spasonosno. Promatrao sam što se dešava i zaključio da uzrok mora biti u samim svojstvima globalnog astrala, da se globalni astral ponaša kao demonski entitet, da se radi o u osnovi istoj pojavi kao u slučaju tulpe koja se "pokvari" kad kreator prestane u nju ulagati pozitivnu duhovnu energiju, ili s astralnim lešom kad astralnu supstanciju napusti duša, pa ostane samo zlo u stanju raspada. Radna hipoteza mi je bila da je globalni astral nastao povezivanjem osobnih astralnih tijela ljudi, i da njegova inercija funkcionira tako da se protivi svemu što narušava koherenciju polja. U osnovi, takvo astralno polje bi težilo normalizirati duhovni spektar svih bića-sudionika na razini najmanjeg zajedničkog nazivnika. Za sve praktične svrhe, ovo tumačenje je istinito i najkorisnije moguće, jer objašnjava najveći postotak svih fenomena bez zadiranja u sferu koja je izvan dosega manje-više svih ljudi, ali ako ćemo težiti apsolutnoj istini, ona je još gore sranje od svega toga, a moram priznati da mi krajnji dosezi cijelog tog zla zapravo nisu poznati. Ono što je posebno gadno u tome je da zapravo taj globalni astral više kreira ljude nego ljudi njega. Većina ljudi su pasivni eho globalnog astrala, a ne svjesna bića koja se povezuju i kreiraju globalni astral kao posljedicu te povezanosti. Ljudi su usnula bića, zombiji koji se klatare okolo u svojevrsnom snu, s neaktivnim centralnim duhovnim mehanizmima, a sve njihove aktivnosti su samo reakcija na osjećaj za ispravni potez koji im dolazi iz globalnog astrala. Dakle reakcije na razini "sviđa/ne sviđa" su nesvjesne i zapravo one kreiraju ljude a ne ljudi njih. Ako dakle ljudi nisu kreirali globalni astral nego on kreira njih, postavlja se pitanje odakle je došla ta pogana stvar? Što je stvorilo to biomorfogenetsko polje, tu globalnu noosferu?

Najveća fora je da je istina zapravo poznata kroz legende i slutnje koje su emanirale iz kolektivnog nesvjesnog, bilo zato što se vrag nije mogao suzdržati a da ne ispriča svoju verziju priče, bilo zato što je istina negdje probila kroz kolektivno nesvjesno.

Kad se ta priča normalizira, odnosno kad se maknu hvalospjevi i napuhavanja, jezgra zajednička tim legendama je da se jedan od Bogova, ili anđela ako vam je tako draže, jako davno napravio jako pametan i odlučio je Bogu pokazati kako se rade stvari. Ne znam točno o čemu se radilo, ali nešto na temu da Bog nije dovoljno suosjećajan i milostiv, pa će mu on pokazati kako izgleda prava milost, ljubav i suosjećanje, dat će ljudima nešto što im je inače bilo uskraćeno, i rezultat će biti bolja verzija svijeta od one koju je zamislio Bog. On, Prometej, Lucifer, donijet će Svjetlo ljudima, on će biti milostiviji od Boga koji bi se zadovoljio time da duše postignu prosvjetljenje jedna po jedna; on će urediti da nitko ne bude izostavljen, da se svi prosvijetle bolje i brže nego po Božjem planu. Naravno, kako je njegov plan napredovao tako je rezultat bio sve veće sranje, a njegovo tumačenje tog sranja je da je to samo prolazna faza, a na kraju će se pokazati da je on imao pravo i sve će izaći na dobro.

Vrag je, dakle, rezultat eksperimenta s astralnim pritiscima i manipulacijama koje je Kralj na ovom svijetu vršio kroz golema vremenska razdoblja. Za sve praktične svrhe, između Kralja i Vraga nema nikakve funkcionalne razlike.

U nekoj točki Bog odlučuje završiti cijeli taj užas i zaključuje da je bilo dosta tih užasnih sablazni, a vrag vrišti da je neshvaćen i da mu se ne može suditi jer je njegov plan prekinut prije kraja, kad bi se cijeli taj užas magično pretvorio u raj na zemlji, gdje bi hrpa zombija koji pasivno reflektiraju njegovu auru bila proglašena vrhovnom manifestacijom brahmana na materijalnom planu, budući da su "svi Jedno". Svi koncepti "borbe protiv ega", uniformiranja, socijalnih umrežavanja, sve ide u tom smjeru: u smjeru homogeniziranja polja, u smjeru zatiranja osobne duše i ustupanja mjesta kolektivnom polju, koje djeluje kroz "srce", kroz anahata čakru. Sve emotivne priče o Bogu kojeg treba tražiti u srcu, o "glasu srca" koji govori o ispravnosti, to je sve isti koncept - to su mehanizmi usklađivanja s pozadinskim poljem koje treba zamijeniti osobnu dušu i umjesto hrpe pojedinaca s osobnom evolucijom kreirati veliku košnicu, kolektivnu životinju kroz koju bi se inkarnirao jedino Sotona.

Onda bi svi "Boga" imali u srcu i svi bi bili "jedno", kako je Kralj shvatio cilj evolucije, i onda bi tu situaciju u kojoj su svi “jedno” prikazao kao najvišu manifestaciju brahmana u relativnom svijetu, za razliku od uobičajenog koncepta evolucije po kojem pojedine duše evoluiraju do statusa Puruše, kad dozriju.

Ali ništa od toga nije bitno. Bitno je dići se iznad spektra anahate, iznad astrala, jer vrag nad višim slojevima nema vlast. Nema anahate, nema vraga. Tako je jednostavno. Razumijevanje svih složenosti priče o vragu je zapravo nebitno: bitno je ono što sam ja pričao još davno, dakle da treba nadinicirati anahatu, zato što globalni astral rezonira s anahatom i ometa osobnu inkarnaciju duše i zamjenjuje osobnost kolektivnim arhetipima. To je jedino što je ljudima korisno za znati, a zove li se vrag Lucifer ili Sanat Kumar ili kako već, to je nebitno.

Bitno je sljedeće:

Ako netko za zlo koje mu je napravio vrag veli da je njegova krivica, time amnestira vraga i na sebe prihvaća plaću za zlo koje se na njemu vrši. Ali ako ostane svjestan svoje bezgrešnosti i Božanske naravi, svo zlo vragu dolazi na naplatu, to zlo onda ne stvara vezanost. Jedna od zamki koje vrag postavlja je ta, da ljudi za zlo koje se nad njima vrši na ovom svijetu smatraju da je zapravo zlo koje oni vrše, i zato sebe smatraju grešnima, a vrag to koristi kako bi se opravdao. Ali kad netko bezgrešan ostane u svijesti o tome da je on bezgrešni, savršeno čisti atman unatoč ogromnim mukama, tada ne prihvaća odgovornost za ono što nije njegovo, i energija zlodjela se vraća u Sotonu gdje biva utrošena. To je praktički nemoguće s obzirom na težinu zala koja ovaj svijet uzrokuje. U tom kontekstu treba gledati riječi sotoninih slugu ovdje, kojima je, čini se, jedini cilj da ja dovedem u pitanje svoju prirodu i velim da sam grešni čovjek. Kad bih rekao tu laž, sva zlodjela koja vrag čini protiv mene bih retro-interpretirao kao "kaznu" za nekakva izmišljena "zlodjela", amnestirao bih vraga od svake krivice. Ali ja to nikada neću reći. Niti sam čovjek, niti sam grešan. Ja sam savršeni, bezgrešni, beskrajni Bog koji je preuzeo tjelesni oblik kako bi na ovom svijetu pokazao što je prava narav duše i što su istinske Božanske kvalitete, i kao takav pravi Bog otrpio sva zla koja sotonina srdžba može baciti na mene a da nikada ne pomislim da sam ograničeno biće. Nikad. Nema tih paklenih muka i laži od kojih Božja stvarnost, istina i blaženstvo nisu veći, i koje neće nadjačati, jer vječna je Božja slava, veličina i blaženstvo Moje istinske, jedine stvarne naravi.

Trebate se osloboditi zablude da inkarnacija znači da mi djelujemo u svijetu. Inkarnacija znači da se svijet sa svojim djelima projicira po Meni. Ja sam jedino atman, ništa drugo. Ja sam jedina stvarnost i istina.


Danijel Turina


toggle