Članak
ČLANCI

Vrag

indeks


"Svojedobno sam mislio da su Sotonu izmislili ljudi, ali sada znam, i pridodajem svoje svjedočanstvo svjedočanstvima onih koji su živjeli prije mene, da je Sotona stvaran. On je univerzalna, svjesna sila čiji je jedini cilj držati sva bića vezanima uz kotač iluzije."

Paramahamsa Yogananda ("The Path", Kriyananda)


Moje doživljavanje vraga je evoluiralo na sličan način kao i Yoganandino. Na početku, rekao bih, svi razumni ljudi smatraju da je vrag nešto što su izmislili popovi kako bi držali ljude u strahu i tako ih kontrolirali. Moraš biti potpuno nerazuman da bi sumnjao u postojanje Boga, ali vrag je drugačiji red veličine problema. Kad te dotakne Bog, to se ne da racionalizirati ni na koji način, samo iskustvo je i svjedočanstvo i dokaz Božjeg postojanja i naravi. Ali kad te dotakne vrag, instinktivno posežeš za racionalizacijama - budući da je rezultat vražjeg djelovanja pojačanje nižih, svjetovnih sila, neznanja, iluzije, vezanosti, psihologizacija, vrlo je lako uzeti jednu od tih stvari i uhvatiti se za nju, smatrajući je objašnjenjem. Vrlo je lako kriviti sebe i svoje slabosti za stvari koje su u stvari vražje djelo, a još je lakše invertirati stvar i smatrati da su ljudi izmislili vraga kako bi izbjegli odgovornost za vlastita svojstva i postupke. Vraga je toliko teško ispravno identificirati zato što vrag djeluje kroz svjetovnost, kroz niske stvari koje su ionako cijelo vrijeme prisutne, i njihovu prevlast je vrlo lako protumačiti kao vlastitu krivicu. S Bogom taj problem ne postoji. Bog je ogromni kontrast u odnosu na "normalnu" svjetovnu pozadinu, Bog je kao bljesak u mraku, ali vrag, on je nešto kao depresija od koje je mrak crnji, i to je vrlo lako pripisati sebi. Vrag je ono od čega ti se sve čini kao nisko, zlo, prljavo i bez duhovnosti, zato što su tvoja unutarnja svjetla ugašena i nisi u stanju osjetiti dobro, čisto, istinito i plemenito tamo gdje ono postoji, nego sve sagledavaš iz perspektive mraka, zla i prljavštine. Zbog toga je Yogananda toliko ustrajno govorio da treba misliti samo na dobro i ne tražiti negativnosti, zato što je instinktivno osjećao opasnost od padanja u sotoninu zamku. Ta zamka se svodi na to da um poprima kvalitete onoga na čemu boravi, i ukoliko skreneš fokus s vrline na grijeh i baviš se niskostima, poveća ti se "ugođenost" svijesti na zlo i niskosti i vidiš ih pojačano u svemu, sve dok te ne poklopi val i više nisi uopće u stanju osjetiti ništa dobro i lijepo. To je ono što se ovdje na newsima moglo dobro vidjeti iz svih kuteva. Oni koji su puno srali, pretvorili su se u govna. S druge strane, oni koji su se koncentrirali na dobro i lijepo, zadržali su vrline i fokus svijesti i u najtežim vremenima, i koliko god im zna biti teško, teško im je izvana, a ne iznutra; ako imaš svjetlo vjere, predanosti, odanosti, poštovanja i hrabrosti iznutra, vanjski mrak te nikad ne može potpuno nadvladati, ali ako ti iznutra popustiš i predaš se traženju niskosti i negativnosti u svemu, izgubljen si.

To dakako ne znači da učitelji ne bi trebali kritizirati zlo, nago da zlo treba kritizirati tako što ti je svijest posve u Bogu, i iz tog svjetla raspršuješ mrak jasnim znanjem koje razotkrivaš riječima.

Negativnost i kritika negativnosti naizgled mogu izgledati slično, ali u stvarnosti je riječ o dijametralno suprotnim pojavama, koje razlikuje usmjerenje svijesti djelatnika. U negativnosti, djelatnik je pomračen i vidi jedino zlo, niskosti, laži i iluziju. U kritici negativnosti, djelatnik gleda vrlinu, čistoću, jasnoću i blaženstvo Božanske stvarnosti i iz tog stanja kao veliki kontrast doživljava niske i zle stvari, i kao takve ih napada i prokazuje. Te dvije pojave se razlikuju po tome što je kritika negativnosti nadahnjujuća, kao čisti zrak istine koji odnosi zagušljivu magluštinu neznanja i zla, a negativnost je kao zagušljivi dim od kojeg se sve čini mračno, zagušljivo i bez nade. Netko bi morao biti potpuno blesav da ne bude u stanju vidjeti razliku između tih dviju pojava, jer sljepilo za razliku predstavlja simptom pomračenosti duha - gledati samo riječi, zbog kojih se čini da je ista stvar kad zlotvor kritizira sveca i kad svetac kritizira zlotvora, znak je ugašenosti duhovnog svjetla, pomračenosti unutarnjeg kompasa koji pokazuje prema Bogu, i čovjek koji ima taj problem trebao bi shvatiti da je duboko u vlasti sotone, i vjerom i predanošću u tom stanju sumnje, skepse i beznađa pobijediti mrak, kreirati svjetlo tamo gdje ga nije bilo, i tako si kupiti novu nadu i spasiti se od sotoninog zahvata.

Simptom djelovanja vraga, naime, nije kad vidiš vraga. Ne: simptom vražjeg djelovanja je kad ne osjećaš Boga, osjećaš očaj, beznađe, depresiju, sumnju, skepsu, vidiš samo negativnosti čak i u svecima i avatarima, sumnjaš u sve dobre stvari i tražiš racionalizacije zašto je u pitanju neko zlo i niskost a ne nešto dobro - ukratko, simptom vraga je gubitak vjere, nade i predanosti, vraga se vidi po tome što pod njegovim utjecajem ne vjeruješ ni u Boga, ni u vraga, u bilo što, smatraš da nigdje nema smisla i sve tumačiš psihologizacijama i materijalnim, nižim silama. Vrag je svašta, ali uvijek niskost i duhovni mrak. Vrag je mrak samoponižavanja i krivljenja sebe za sve, zbog čega si oduzimaš priliku da se izbaviš iz niskosti. Vrag je bahatost i preseravanje, kojim obmanuta bića prekrivaju unutarnji očaj i beznađe i oduzimaju si mogućnost iskrenog pokajanja i nadilaženja svojeg užasnog stanja. Vrag je depresija materijalizma, u kojoj se ne vide ni smisao, ni nada, ni dobro, nego samo niskosti i besmisao. Vrag može biti sebičnost utemeljena u beznađu i osjećaju besmisla, ali i altruizam utemeljen u osjećaju besmisla u svijetu i u želji da se kroz "dobra djela" napravi nešto dobro, kad već Bog to nije u stanju. Vrag je, dakle, puno toga što je naizgled kontradiktorno: mržnja utemeljena u depresiji, ali i ljubav utemeljena u depresiji. Vrag je puno toga što se na prvi pogled doima kao dobra stvar, dok ne zagrebeš ispod površine. Ukratko, vrag je ono što veli Yogananda: svjesna, aktivna sila koja duše želi zadržati vezanima u iluziji, i koristi se apsolutno svim mogućim mehanizmima u tu svrhu, a koliko god rezultati izgledali raznoliko i kontradiktorno, svi pokazuju isti obrazac: gašenje nade, vjere, duhovnog zanosa, predanosti Bogu, obožavanja i pouzdanja u viši red i smisao. Kako razlikovati ono što je od Boga od onoga što je od vraga? Ono što je od Boga pali svjetlo, budi dušu, aktivira unutarnju iskru smisla i vjere, a ono što je od vraga uspavljuje, racionalizira sve dobre stvari prikazujući ih kao djelovanje nižih sila, gasi nadu, ismijava vjeru, ismijava predanost, ruga se svetosti, i trune u mraku i depresiji.

Vrag je duhovna tama, ali tragedija s tom duhovnom tamom je što se mehanizmi koji služe duhovnom pomračenju često lažno prikazuju kao "svjetlo razuma", koje raspršuje svjetlo kao "iluziju" i "prijevaru". Zlo je uvijek, koliko sam vidio bez iznimke, upakirano na takav način da se prezentira kao dobro. Vrag nije zvijer s rogovima i kopitima, nego cinični komičar koji ismijava "duhovnjake-varalice". Takav se prezentira kao netko tko prosvjetljuje i raskrinkava šarlatane, ali rezultat te vrste "prosvjetljenja" je crna depresija i mrak, beznađe koje sve interpretira na takav način da poništi vjeru u bilo kakvu uzdižuću silu, beznađe koje koristi um kao sredstvo svoje racionalizacije, i koje reže svaku nit koja bi mogla voditi prema gore, prema istinskom svjetlu.

Ne treba dakle imati pretjeranu vjeru u razum. Razum je instrument kojim upravlja volja duše, a kad je duša pomračena, razum će tražiti razloge zašto je to nužno, dobro i istinito. Kad je duša u Božjem svjetlu, razum će slaviti Boga i kreirati hvalospjeve, molitve i svete spise. Ukratko, razum pasivno reflektira stanje duše, a u situaciji kad je duša obmanuta zlom, razum će davati samo razloge za zlo i obmanu, a ništa korisno i dobro. Onaj tko je u mraku, treba posve zanemariti "glas razuma", koji je zapravo glas depresije i beznađa, i napraviti iskorak u vjeru, a protiv razuma. Spas od depresije ide ne kroz više istog, nego kroz tvrdi i oštar rez i raskorak s poznatim, kroz predanost i vjeru onome što ti razum veli da treba prezirati i ismijavati. Kad ti razum veli da nema Boga, tek onda treba pasti ničice pred Bogom i moliti za milost i svjetlost. Predanost i vjera, čak i usmjerene prema samome vragu, ukoliko ga smatraš svecem, imaju spasonosnu kvalitetu. To je paradoksalno, ali istinito, i zato se ne treba bojati greške, ne treba se bojati predanosti "lažnom Bogu", jer je predanost takva kvaliteta svijesti da transcendira intelektualne greške i ide Bogu čak i ako je sadržaj uma pogrešan. Sadržaj uma se kasnije ispravi, ako baš zasmeta. Zbog te marginalne bitnosti umnog sadržaja postoji toliko pravih, autentičnih svetaca čak i u religijama koje su kompletno sranje. Svetac će sranje protumačiti tako da njime dođe do Boga, a mračna osoba će i najsvetiju teologiju protumačiti kao sranje i mrakovat će po njoj dok se ne upropasti. Duhovna svjetlost, dakle, nema veze s intelektualnom točnošću, nego s čistoćom predanosti, s dodirom osobne stvarnosti i Božje, univerzalne stvarnosti, koja zasja kao svjetlost optimizma, blažene ekstaze i čistoće duše.

Kad je noć najcrnja i bez zvijezda, kad razum i osjetila govore da je sve mrak, kad je pomračenje potpuno, tada spašava jedino vjera, jedino predanost, jedino molitva, jedino ono što razum smatra ludošću, samozavaravanjem i iluzijom. Kad je stvarnost oko tebe iluzorna i mračna, kad je sotona gospodar svijeta na kojem se nalaziš, onda je jedini put u pravu stvarnost ignoriranje svega što se doima stvarnim.


Danijel Turina


toggle