Članak
ČLANCI

Problemi s duhovnim vizijama

indeks


U prethodnom članku sam opisao ono što je potrebno za razumijevanje trivijalnog slučaja komunikacije s duhovnim bićima, dakle situacije u kojoj biće postoji na svojoj prirodnoj razini i s njim se na toj razini komunicira. Taj slučaj nazivam trivijalnim zato što ga je najjednostavnije shvatiti - u osnovi, anđeli i Bogovi borave u svojoj naravi i imaju svoja prirodna svojstva, a čovjek postigne dovoljni stupanj profinjenosti da bi s takvim bićem komunicirao na njegovoj razini.

Ono što cijelu stvar jako komplicira je koncept avatara.

Naime, ljudi si kao avatare obično zamišljaju ono što je u stvarnosti samo jedan podskup koncepta - avatar kao fizička inkarnacija Boga, naime, samo je jedna mogućnost. Bogovi i "vađroidi" mogu osim fizičkih kreirati i astralne avatare, i štoviše, čini se da je to bitno češća situacija, budući da je kreiranje i diskreiranje astralnog tijela trivijalno i trenutno, a kreiranje fizičkog tijela je sporo i podložno groznim zakonitostima fizičkog svijeta. Dakle, astralni avatar Boga je u odnosu na "anđela", dakle astralno biće, ono što je Krišna u odnosu na običnog čovjeka s običnom ljudskom dušom. Zašto to komplicira stvari? Zato što takav "anđeo Gospodnji", dakle astralni interface na Boga, nije ništa više "astralno biće" nego je fizički avatar čovjek. Da, formalno je čovjek, ali duša mu nije ljudska nego Božanska. Tako je i "anđeo Gospodnji" formalno astralno biće ali u stvarnosti je Bog obučen u astralno tijelo kako bi ostvario neku svrhu.

Iz prethodnih opisa je, naime, jasno da komunikacija s Bogom na Božanskoj razini stvarnosti, tamo gdje se Bog prirodno nalazi po svojoj naravi, vrlo zahtjevna. U stvari, moraš biti Bog da bi komunicirao s Bogom na takav način, budući da je ta vrsta komunikacije zapravo istovjetnost naravi i svojstava. Moraš imati sva svojstva Boga da bi gledao Boga u Njegovoj izvornoj naravi i s njim takvim komunicirao. Sve yogijske tehnike zapravo ciljaju upravo na to: da yogin transformira svoju narav na takav način da poveća suptilnost i dubinu svoje svijesti, kako bi ona poprimila narav spojivu s višim razinama stvarnosti, dakle razvija viša duhovna tijela kako bi postao sposoban participirati u obliku egzistencije kakav postoji na višim razinama stvarnosti. Bez toga, morat će se reinkarnirati na nižim svjetovima, gdje je oblik postojanja sukladan njegovim svojstvima.

Problem s komunikacijom te vrste je dvojak. Prvo, takva komunikacija ne prenosi informacije koje bi bile korisne u kontekstu čovjekovog fizičkog života, nego vječne istine - zapravo, teško da se tu može govoriti o informacijama, radi se o postojanju određene vrste, o dubini svijesti i doživljavanja, i tu nema ničega što bi se dalo korelirati s materijalnom egzistencijom, osim što yogin koji boravi u takvom stanju može prepoznati tragove koje su ostavili drugi koji su prije njega boravili u takvom stanju. Njegov uvid je, dakle, uvid u svete mantre spisa i učenja koja postoje na fizičkom planu. Takav je u stanju pročitati i istinski shvatiti sveti spis, ukoliko je taj spis autentičan, ali isto tako je u stanju raskrinkati neautentične spise, koji nemaju izvor u visokim duhovnim razinama, nego su izmišljotine i halucinacije.

Drugi problem s tim oblikom komunikacije je što je ponekad disruptivan. Naime, ukoliko yogin ili avatar ima misiju koja ima takve parametre da mora po spoznajnom kapacitetu na najbliži način emulirati čovjeka, a Bog takvom "čovjeku" unutar konteksta te misije želi nešto poručiti, to zahtijeva malo kompliciranije kemijanje. Bog tada kreira ili provizornu fizičku inkarnaciju (doslovno materijalizira fizičko tijelo s kojim iskomunicira poruku i nakon toga ga dematerijalizira), ili provizornu astralnu inkarnaciju (kreira "anđela Gospodnjeg", provizornu astralnu inkarnaciju s kojom iskomunicira poruku i zatim je povuče iz postojanja).

S obzirom na to da je upravo taj oblik komunikacije, pri kojem "vađroidi" i Bogovi izlaze u susret fizički inkarniranim bićima kako bi se "našli na pola puta", najčešći, jasno je da stvari nisu ni približno onako jednostavne kako bi se to dalo zaključiti iz prethodnog članka. Naime, Boga je nemoguće pomiješati s nekim nižim entitetom. Dimenzije iskustva su upravo nevjerojatne i apsolutno nema nikakve šanse da bi tu postojala ikakva mogućnost greške. Ali koncept astralnog avatara je daleko problematičniji. Za početak, implicitna premisa je da čovjek s kojim komunicira takvo biće u tom trenutku nije u stanju učinkovito komunicirati na razini iznad astrala, pa mu Bog izlazi u susret do te razine. Stvar je u tom smislu slična fizičkom avataru, kojeg Bog kreira ako čovjek nije u stanju doživjeti Boga na suptilnijoj razini. Razlika između anđela i astralnog avatara je u tome što se u duhovnom kontekstu astralnog avatara osjećaju Božje "mantre", nešto kao nepogrešivi, jedinstveni potpis. Dakle, u osnovi ne bi trebalo biti problema - astralni avatar Boga ima takva svojstva da ga se nepogrešivo može razlikovati od nižih bića, anđela. Komunikacija jest astralna, ali nosi Božanski pečat - isto kao što su sveti spisi fizička materija, ali nose Božanski pečat, i kao što je fizički avatar čovjek, ali je zapravo Bog.

Sve bi to bilo u redu da ne postoji vrag.

E sad, tu dolazimo do najkompliciranije stvari, do nečega što zahtijeva potpuni stupanj poznavanja apsolutno svih aspekata funkcioniranja svih razina stvarnosti, jer je inače to nemoguće shvatiti. Vrag, naime, u svojem djelovanju koristi praktički sve trikove koji postoje, a vjerujem da je većinu osobno smislio. To su kompleksne začkoljice s načinom na koji funkcionira astral, s načinom na koji funkcionira vremenska linearnost fizičke percepcije, s kauzalnim petljama[*] i sličnim stvarima. Vrag je iznimno stručan - ima mentalitet analogan pokvarenom odvjetniku koji zna sve rupe u zakonu i psihološke trikove, i sve ih koristi kako bi napravio neko zlo, recimo oslobodio krivca ili osudio nevinog. Osim toga, ono što je zapravo najgori problem s vragom je to što on ima suverenu vlast nad fizičkim svijetom. To pak znači da njegovo duhovno polje prožima fizički plan, da je ono što Da Chardin zove "noosfera", dakle globalni astral, za sve praktične svrhe vražja aura, njegovo duhovno polje. To inkarnirana bića stavlja u nezavidan položaj, budući da su cijelo vrijeme uronjeni u vraga, i ukoliko ne inkarniraju vlastitu duhovnu silu, po automatizmu inkarniraju njegovu. Dakle, vrag je ovdje default, a bilo što drugo je iznimka oko koje se treba truditi. Sve vražje ovdje dolazi prirodno, spontano, bez truda. To je "široki put kojim mnogi koračaju", zov prirode, spontanosti i "normalnosti". Da bi se čovjek probio iznad tog mulja, mora plivati protiv struje, mora koračati manjinskom stazom, kojom masa ne ide. Mora ići u konflikt s "prirodnim", mora kreirati vlastite duhovne strukture, ne koristiti strukture iz globalnog astrala.

Korolar vražje sveprisutnosti na svijetu je to da je vrag svima poznat. On nije nešto strano i nepoznato. Vrag je anahatična uspavanka koju svi slušaju cijeli život. Ukoliko je nečiji doseg anahata, ukoliko mu je ljubav domet u duhovnosti, ukoliko nije u stanju direktno raditi s vađrom (ili zbog osobnih ograničenja ili zbog parametara svoje trenutne karme), podložan je obmani.

Koliko sam shvatio princip, vrag te navede da izvedeš "logični zaključak" - ne veli ništa eksplicitno, nego te nizom informacija navede da sam zaključiš nešto, što on nikad nije rekao, a što je kompletna iluzija. Naime, kad bi vrag eksplicitno lagao ili napravio grijeh, na njega bi pala sjekira, zatvorila bi se kauzalna petlja dokaza grijeha i on bi izgubio dio svoje moći i utjecaja. Zbog toga vrag nastoji, ili je barem nastojao, raditi stvari indirektno, da ga ovi gore ne mogu uhvatiti s krvavim rukama, nego da se uvijek može vaditi da je on zapravo rekao sve istinito, a netko je eto izvukao krivi zaključak, za što on jadni nije ništa kriv: bića bi trebala više paziti. Vrag će izgledati po svemu kao Bog, osim što nema "onog nečeg" čemu se klanjaju sveti i mudri. Sve idejne koncepte, forme, astralne strukture povezane s Bogom i duhovnošću vrag može preuzeti, ali neće biti "onog nečeg". Astralni avatari su vragu savršeno sredstvo obmanjivanja (o da, i on ih može kreirati s lakoćom). Naime, implicitna premisa astralnog avatara je da čovjek koji ima takvu viziju nije u stanju protegnuti svoj doseg skroz do kraja. Sve dakle ovisi o tome hoće li biti u stanju razlikovati autentičnu duhovnu silu od nečega što ima sve forme i simbole prave stvari i što te na sve načine navodi na zaključak da je prava stvar, što ima svjetlo koje ti blješti u oči, ali nema svjetlo koje ti se upali u duši i osvijetli te iznutra. Vrag je svjetlo koje gledaš, ali nije svjetlo koje se upalilo u tebi, da ti bolje vidiš i budeš Bog koji je obasjan svjetlom uvida, s kojeg je skinut veo maye. To je osnovna karakteristika daršana Boga, i ona je prisutna u "anđelu Gospodnjem", u astralnom avataru kojeg koristi Bog. To obasjavanje iznutra postoji, ali postoji i astralni, anahatični aspekt anđeoskog avatara kojeg je vrag u stanju emulirati, i s tim je u stanju iskušavati i velike svece, pokušavajući im podvaliti neko kukavičje jaje. Kao što rekoh, vrag je stručnjak, on je u stanju aktivirati svecu sjećanje na stvarnu viziju Boga, ispreskakati ga s par slika koje invociraju njegove vlastite aspekte preko sjećanja, parcijalnim podudaranjima mu urezonirati s aspektom "poznatog" i "sveprisutnog" (a vrag je, kao što je već rečeno, na ovom svijetu sveprisutno duhovno polje), preko nekih ugrađenih fizičkih instinkata i arhetipa ("ja sam se od tvojeg rođenja brinuo za tebe kao brižna majka, ja sam poslao tvoje roditelje da paze na tebe, ja sam uvijek bio s tobom") vrag zapravo kandže ropstva i okove kojima je od rođenja pokušao slomiti i porobiti dušu prezentira kao nešto dobro, kao znakove njegove brižnosti na kojima bi mu duša trebala biti zahvalna, zna aktivirati kompleksne objekte koji sadrže pomiješane svjetovne i Božanske aspekte, utjecanjem na svjetovne preko krivih asocijacija invocira Božanske, i tako je u stanju vršiti kompleksne obmane, koje savršeno funkcioniraju dok čovjek nije iniciran u vađru. Zato sam ja svoje učenike maltene primio za vrat i vukao da se odmah, po mogućnosti jučer iniciraju u vađru jer je prije te točke sve neizvjesno, nema nikakve garancije da neće popušiti, i jedina nada im je da divljački zapnu na ho-ruk i izvuku se prije nego vrag stigne zatvoriti zamku. Nisam intelektualno znao za vraga, ali znao sam što je anahata, znao sam za arhetipe biološke vrste, hrpu bioloških, instinktivnih i emotivnih mehanizama koji djeluju vezujuće i uspavljujuće i koji će apsolutno sigurno poklopiti nekoga tko se ne inicira u razinu iznad i tako zadobije referentni okvir koji će mu davati mogućnost razlikovanja nižeg od višeg, stvarnosti od iluzije.

Naime, Bog je ljudima koji nisu nadinicirali astral u stanju nešto pokazati, ali oni to nisu u stanju razlikovati od onoga što im vrag može pokazati. I jedno i drugo im ima jednakog smisla. Sveci im mogu reći nešto uzdižuće i dobro, ali demoni u njima mogu izazvati sumnju u to dobro i prezentirati različitu perspektivu, lažnu i zlu, ali oni to neće biti u stanju ustanoviti sa sigurnošću jer nisu inicirani u ništa izvan anahate - a anahata ne govori o istinitosti, ona govori samo o ugodnom, to su samo osjećaji neusidreni u istinitost. Anahata osjeća ljubav ili osjeća tjeskobu i povrijeđenost. Ona ne razlikuje uzroke i izvore, nema sidro u stvarnosti. Zbog toga su anahatičari povodljivi i nesigurni - malo im se čini jedno, malo drugo, i ukoliko nemaju čvrste vjere koja ne mari za argumente i dokaze, i ukoliko se na temelju te čvrste, slijepe, fanatične vjere koja je spremna ići protivno osjetilima, razumu, iskustvu i "činjenicama" ne predaju Bogu i iniciraju u višu razinu stvarnosti, osuđeni su na oscilacije između aspekata više stvarnosti i vražjih laži, koje nisu u stanju razlikovati, i takvi izgubljeni lutaju dok ne odaberu svoju stranu i uz nju prionu slijepom vjerom i odanošću do smrti. Naravno, vrag i njegovi znaju da je upravo vjera najveća opasnost, i zbog toga upravo vjeru ocrnjuju i prikazuju kao znak duhovne propasti, kao gubitak individualnosti, samostalnosti i razuma. Ali upravo razum je sotonina najveća uzdanica. Razum, naime, u ovom svijetu nema dovoljno temelja u iskustvu i informacijama da bi, bez vjere i predanosti, mogao čovjeka izbaviti od iluzije. Razum je podložan iluzijama i trikovima, promjenama perspektive, kauzalnim petljama i sličnim mehanizmima za koje je sotona vrhunski stručnjak. U svijetu kojeg primarno definira neznanje, dakle koji je napravljen od tvrde i debele iluzije koja prikriva stvarnost, oslanjanje na razum bez vjere je potpuno ludo. Zato se vrag i demoni prije svega rugaju vjeri.


 
 

[*] Kauzalna petlja je moj improvizirani naziv za apstraktniji slučaj Schroedingerove mačke - naime, u slučaju Schroedingerovog kognitivnog paradoksa, zbog neznanja o sadržaju posude s mačkom nije moguće ustanoviti je li mačka živa ili mrtva dok ne otvorimo posudu i tako raspršimo neznanje, pri čemu naše znanje kolabira u 1 ili 0, a prethodno je bilo definirano kroz vjerojatnost, pa smo mačku morali doživljavati kao 50%-vjerojatno-živu. Kauzalna petlja je situacija specifična fizičkom planu, gdje jedino vrijeme može pokazati istinitost nečega. Recimo, ukoliko netko veli da su 2+2=5, moguće je odmah dokazati da to nije istina. Ukoliko netko veli da će sutra 2+2 biti 5, također se može odmah dokazati da to nije istina. Ali ako netko veli da će sutra biti smak svijeta, to spada u domenu procjene vjerojatnosti događaja sve dok ne prođe vrijeme za koje je smak svijeta predviđen, i tek tada je moguće tvrdnju prokazati kao lažnu. Ukoliko ostvarenje nekog događaja spada u domenu na koju je moguće utjecati slobodnom voljom, tada imamo ono što bih mogao nazvati Jobovim paradoksom, gdje vrag veli Bogu da će, ukoliko pravednika iskuša, dokazati da taj nije stvarni pravednik, nego da je njegova pravednost prividna. To je kauzalna petlja. Naime, ako vrag dovoljno muči pravednika i pravednik na mukama pukne i počini grijeh, vrag veli da je on predvidio taj ishod i ne samo da nije kriv za mučenje pravednika, nego je zaslužan za raskrinkavanje grešnika. Ali ako pravednik na mukama bude vjeran i umre u nepokolebanoj predanosti Bogu, vrag je tada, kad više ne postoji mogućnost da se pravednik predomisli i počini grijeh, u situaciji da se zatvorila otvorena kauzalna petlja i da je on prokazan kao prevarant i zločinac, i to ne samo u tom slučaju, nego se u retrospektivi tako sagledavaju i svi ostali slučajevi kad je pravednike slomio mukama - pokazuje se njegova istinska zla namjera, i on bude uništen. Stvar je u tome da se vrag kladi na to da je njegova sposobnost obmanjivanja i mučenja veća od sposobnosti najvećeg sveca da te muke podnosi u predanosti Bogu. Kauzalna petlja je, dakle, primarni instrument nekažnjenog mučenja duša kojim se vrag koristi, ali je isto tako smrtonosno oružje protiv vraga. U glavnom mehanizmu kojim čini zlo sadržana je, dakle, najveća prijetnja po njega.


Danijel Turina


toggle