Članak
ČLANCI

O reinkarnaciji

indeks


Slap wrote:
> > Nauk o reinkarnaciji nije samo dalekoistocna misao i ideja,to je
> > prije svega jedno stabilno ucenje i razumijevanje u grckoj misli Pitagore pa
> > i u ranom krscanstvu kod Origena. Iako jos nemamo potvrdu da su
> > predkrscanske zajednice esena i nazarena (sa kojima se je Isus druzio i
> > odakle su nikli pojedini apostoli) naucavali reinkarnaciju,ona je zasigurno
> > bila tajni nauk za odabrane,a iz nekih ukaza npr. ranog spisatelja i
> > povjesnicara Josipa Flavije mozemo doznati da je kult esena bio u svemu
> > slican pitagorejskoj skoli,a ona je naucavala reinkarnaciju.

OK, na stranu sad potrebu da se reinkarnacija, vegetarijanstvo i slične stvari uguraju pod kršćanstvo umjesto da se napravi čisti rez i otvoreno veli da se tu ne radi o tradicionalnom nego o sinkretističkom vjerovanju, ali ono što mene zanima je jednostavnije.

Zanima me zašto smatraš da je vjerovanje u reinkarnaciju na praktičnoj razini korisnije od vjerovanja u raj i pakao. Naime, zanima me smatraš li da je reinkarnacija stabilno stanje - mislim dugoročno - ili se radi samo o prijelaznoj fazi, u smislu evolucije od točke a do točke b.

Da definiram pojmove - reinkarnacija kao stabilno stanje je rađanje koje nije motivirano ciljem, dakle željom da se postigne duhovno usavršavanje ili očišćenje, nego svojevrsna igra formiranih i zrelih bića, nešto kao kompjutorske igrice. Reinkarnacija kao nestabilno stanje je rađanje motivirano ciljem, koji se ili postigne ili ne, čime se prelazi u stabilno stanje, dakle ili propast ili evoluciju u stabilni, konačni oblik duhovnog postojanja koji ne zahtijeva ponovno rođenje.

Budući da vjerovanje u reinkarnaciju kao stabilno stanje očito otpada za većinu duša (a ostaje važiti za Božanske inkarnacije), za slučaj većine preostaje vjerovanje u reinkarnaciju kao nestabilno stanje, koje vodi ili u raj ili u pakao, da se slikovito izrazim, i tu dolazimo do razloga za moje pitanje. Naime ako stvar na kraju ionako vodi u raj ili pakao, čemu razvodnjavati stvar i umanjivati ozbiljnost duhovnih izbora spominjanjem reinkarnacije ukoliko su prava pitanja drugdje?
Reinkarnacija je tu samo poštapalica, nešto što dopadne onima koji nisu bili u stanju donijeti konačne duhovne izbore pa im se daje druga prilika, ili je pak vrsta obrazovnog sustava i programa treninga, dakle u svakom slučaju sredstvo. Stvari koje u reinkarnacijskom sustavu vode stabilnom stanju su upravo one koje i u ne-reinkarnacijskom sustavu vode u raj ili pakao. Treba se dakle baviti kvalitetama koje će nekome pomoći da postigne pozitivni cilj, dakle da se izbavi iz zla koje je život na fizičkom planu. Nekom normalnom je i jedan život u ovoj rupi previše, pa će se svim silama potruditi da to zlo ne mora ponovo iskusiti.
Reinkarnacija je tu dakle samo razvodnjeni derivat pakla, neka vrsta čistilišta. Treba se u svakom slučaju baviti uvjetima trajnog odlaska u raj.

(nastavak)

Slap wrote:
> > "Danijel Turina" je napisao u poruci interesnoj
> > grupi:hivv5l$s24$1@ss408.t-
> >
>> >> umjesto da se napravi čisti rez i otvoreno
>> >> veli da se tu ne radi o tradicionalnom nego o sinkretističkom
>> >> vjerovanju,
> >
> > Iako neki apokrifni spisi jako lijepo opisuju dubinu Isusovog
> > ucenja o reinkarnaciji svojim odabranim ucenicima, svakako da taj nauk nije
> > bio sire rasprostranjen,ali je bio daleko poznatiji nego mi mislimo a to je
> > vidljivo i iz biblijskih fragmenata o nacinu razmisljanja i uceniika i ljudi
> > sa strane

Iskreno, nisam vidio nikakve znakove koji bi dali nagovijestiti da je to slučaj. Osim toga, da bi neko vjerovanje bilo smisleno, ono mora biti razrađeno, a razrađenom vjerovanju tu ima još manje traga. Prema tome, čak i da su vjerovali u reinkarnaciju, teorija iza takvog vjerovanja je morala biti rudimentarna i ne vidim zašto bi se sad netko trebao time baviti, kad postoje hinduistička i budistička teorija reinkarnacije, razrađene i sofisticirane. Tamo je teorija reinkarnacije samo fragment šireg sustava koji objašnjava kako to sve skupa funkcionira, pa ako hoćeš vjerovati u reinkarnaciju, to je mjesto na kojem je trebaš proučiti. Ali nemoj onda reći da si to naučio od Esena ili da su oni u to vjerovali, jer to nije istina. Kad bi netko išao o reinkarnaciji učiti od Esena, ne bi daleko došao.
Ja se protivim smještanju fiktivnih, idealiziranih teologija u usta izumrlih sljedbi. Takav kripto-sinkretizam, koji kreira moderni svjetonazor od poželjnih fragmenata različitih religija, a onda ga smješta sljedbi koja je izumrla pa se ne može takvom postupku protiviti (npr. Esenima ili Katarima) neetičan je, i ukazuje na svojevrsni kukavičluk, zbog kojeg se autor svjetonazora boji preuzeti teret autorstva, koje umjesto toga izmješta fiktivnom izvoru koji bi imao preuzeti svaku odgovornost.

>> >> za moje pitanje. Naime ako stvar na kraju ionako vodi u raj ili pakao,
>> >> čemu razvodnjavati stvar i umanjivati ozbiljnost duhovnih izbora
>> >> spominjanjem reinkarnacije ukoliko su prava pitanja drugdje?
> >
> > Raj jeste konačno stanje,ali raj se u "prikrivenoj" kršćanskoj misli
> > također tretira kao mjesto iz ikojeg smo otišli,kojeg smo napustili i kamo
> > se trebamo vratiti

Ovo je pak druga stvar; koncept raja u koji se treba vratiti. Taj koncept je suprotan evolutivnom konceptu reinkarnacije koji je jako popularan u new age krugovima, jer ako duša potječe iz raja i treba se tamo vratiti, onda reinkarnacija nije konstruktivna stvar, ona nije instrument procesa razvoja duše od nižeg prema višem, nego služi "očišćenju", što je razmjerno besmislen koncept, budući da se postavlja pitanje kako je duša koja je bila dovoljno čista da boravi u raju u savršenoj formi uspjela napraviti toliko grijeha da bi se od njih morala čistiti tako dugotrajnom i bolnom metodom, koja je uz sve to iznimno kontraproduktivna budući da ljudi obično za života nakupe više grijeha nego su imali kad su ovdje došli, a očišćenje bilo koje vrste ovdje tek rijetkima polazi za rukom.
Dakle, kao metoda čišćenja od grijeha reinkarnacija je otprilike jednako učinkovita kao pranje kose blatom, i postavlja se pitanje o stupnju dobrote i mudrosti Boga koji bi dopustio postojanje takve zamke, koja služi perpetuiranju grešnosti i duhovnih povreda.
Ako uočavajući dotične manjkavosti odbacimo teoriju o reinkarnaciji kao sredstvu očišćenja od grijeha, i vratimo se teoriji reinkarnacije kao procesa evolucije, postavlja se pitanje početne točke, cilja i mehanizma. Dakle što je ono što započinje proces evolucije, koji cilj evolucija ima proizvesti, i kako se evolucija odvija. O tome postoje različite teorije, dakle ne samo jedna, a većina govori o bezobličnom poolu kvaliteta, svojevrsnoj duhovnoj prajuhi iz koje se diferenciraju individualna jastva, koja su na početku u stanju sebe pojmiti na vrlo ograničen način, pa u kontaktu s materijom stječu iskustva koja im omogućavaju rast u složenosti doživljavanja i rast u opsegu definicije sebe. Takav proces evolucije na kraju proizvodi biće koje sebe doživljava kao Božansku osobnost, svojevrsni relativni odraz apsolutnog Boga, s posve individualnim skupom kvaliteta odabranim kroz beskrajne mogućnosti izbora, dakle individualno božanstvo sa specifičnom duhovnom "aromom", a ne generički proizvod nastao na pokretnoj traci (što neki također zamišljaju, ali ta teorija definitivno otpada, jer da je Bog htio štancati duše po fiksnom obrascu i da evolucija ima samo jedan mogući rezultat, onda bi to napravio bitno jednostavnijom metodom odmah na početku; evolucija implicira mogućnost različitih ishoda).

Ako reinkarnaciju gledamo kao proces koji ima takav cilj, onda moramo ustvrditi i nekoliko drugih stvari. Kao prvo, ukoliko ishod nije datost, dakle ukoliko postoji mogućnost različitih ishoda (a što moramo prihvatiti ukoliko ne želimo Boga proglasiti sadistom koji duše izvrgava bolnom i dugotrajnom procesu koji ima ishod posve identičan onome koji bi imao da ih je na početku naprosto stvorio u željenoj formi) onda postoji i mogućnost nepovoljnih ishoda, dakle različitih zastranjenja i propasti. Ta teorija daleko bolje objašnjava stanje na svijetu od teorije po kojoj je sve ružičasto, okruženi smo bićima koja po prirodi pripadaju raju a samo treba ukloniti "grijehe" kao vanjsko svojstvo, i svi putevi imaju isti konačni ishod. Dakle ima više smisla prihvatiti teoriju evolucije koja ima različite ishode, od kojih nisu svi povoljni. Tu dolazimo do moje teorije o dva konačna stabilna stanja; duša ili posve propadne, ili se razvije do svojeg osobnog savršenstva, u kojem predstavlja relativni odraz apsolutnog Boga, dakle Boga u svijetu. Za taj ishod bi se moglo, doduše jako pjesnički, reći da je "raj", ali taj raj se bitno razlikuje od početnog stanja, koje možda na neki način jest Božansko, ali ne za tu konkretnu dušu, koja je svoje postojanje izgradila, a nije ga dobila.

Postoji još jedna mogućnost, a ta je da reinkarnacija ne predstavlja ni proces očišćenja od grijeha, ni proces evolucije duše, nego naprosto klopku koju je smislio Sotona, neku vrstu dvorane s ogledalima u kojoj se duša izgubi i nije u stanju naći izlaz. Namamljena lažnim obećanjima ispunjenja, razvoja i čega sve ne, duša se uplete u ograničavajuću perspektivu koja slijedi iz obmanutosti tijelom, i u takvom stanju donosi odluke koje za rezultat imaju perpetuiranje vezanosti, neznanja i krivih odluka. Ovo je teorija kojoj sam sve više sklon, barem što se tiče iskusva na ovom svijetu.

> > Valjda je zbog ideje skorog sudnjeg vremena i zadnjeg proroka koji "samo
> > sto nije dosao" zzidovska misao bila preokupirana idejom skorog i
> > sveobuhvatnog razrjesenja sustava stvari pa reinkarnacijska nauka nije bila
> > posebno interesantna.

Reinkarnacijska teorija mi se čini posve stranom židovskoj misli, koja se bavi prije svega klanjem kao metodom očišćenja, te kažnjavanjem potomaka za grijehe predaka. Pogotovo je ovo drugo ozbiljna kontraindikacija. Ne vidim dakle zašto bi imalo smisla vjerovati da je je reinkarnacija bila zastupljena u židovskoj teologiji kao išta značajnije od loše razrađene i maglovite ideje koju je njegovala neka od marginalnih sljedbi.


Danijel Turina


toggle