Članak
ČLANCI

Klik-bum!-tup.

indeks


Oslanjanje na tehnologiju pravi od ljudi totalne debile.

Tu ne mislim na tehnologiju poput C kompajlera, nego na tehnologiju poput nađiđanog iPhonea, koji je napravljen tako da bude što ljepši, što ljubazniji i da izlazi korisniku što više u susret. Kad čovjek pogleda koji je konačni rezultat kreativne sinergije čovjeka i C kompajlera s jedne strane, i čovjeka i iPhonea s druge strane, ispada da suradnja čovjeka i tehnologije funkcionira sve dok je tehnologija takva da od čovjeka zahtijeva inteligenciju i sposobnost, a tehnologiju delegira na razinu izražajnog sredstva. Kad tehnologija počne podrazumijevati čovjekov idiotizam i komfor, rezultat je mentalna anestezija - tehnologija koja služi tome da reducira čovjeka na debila koji piše SMS-ove i tweetove od 140 znakova, dakle vrhunac debilizacije ljudske egzistencije i trivijalizacije ljudskih sposobnosti za komunikaciju. Zapravo, mislim da je još gore od toga - mislim da se radi o tome da reducirani mediji imaju za rezultat redukciju misaonih kapaciteta i raspona, tako da ljudi koji dulje vrijeme razmišljaju u okviru facebook profila i tweetova postaju nesposobni ne samo izražavati, nego i imati misli koje ne stanu u taj format.

iPhone je u puno toga simbol - to je uređaj koji ima jako dobar ekran i sučelje, ali jako lošu kameru. Što to znači u praksi? To znači da je korisniku tog uređaja namijenjena uloga potrošača, a ne kreatora sadržaja. Što god čovjek napravi s iPhoneom, to će izgledati kao govno, ali stvari koje je netko drugi napravio, vjerojatno na ružnom i velikom kompjutoru, izgledat će super. To je svojevrsni mobilno-kompjutorski ekvivalent televizora, koji korisniku namjenjuje ulogu nekoga tko sjedi na fotelji s daljinskim upravljačem i jede čips, pretvarajući se u glupu, debelu i nepokretnu svinju bez ikakvih kreativnih misaonih kapaciteta. Kreativni dio televizije je tamo gdje nema televizora. Ono što je najzanimljivije na TV, recimo prirodoslovne emisije, nastalo je u okruženju koje je najdalje moguće od okruženja u kojem se takva informacija troši.

Da se razumijemo, ja u osnovi nemam ništa protiv uređaja koji služe pukom prikazu informacije, i koji su za tu svrhu hiper-optimizirani. Postoje legitimne primjene za takve uređaje, npr. iPhone je odlična stvar za čitanje knjiga u parku, jer je bitno manji od laptopa i lakše ga je uzeti sa sobom u šetnju, a osim toga na njega možeš staviti i glazbu i slušati nešto u pozadini dok čitaš. Dakle stvar kao takva je dobra i korisna, ali problem je u tome što takva stvar velikom broju ljudi funkcionira tako da oni postanu interface za iPhone, umjesto da ta stvar postane njihov interface prema informaciji. Postoje mediji koji su naprosto tako dizajnirani da ohrabruju površnu i plitku komunikaciju, na razini "bok, kak si? - dobro, kak si ti?". Primjer takvog medija je chat - IRC ili neki moderniji ekvivalent, npr. IM, ICQ ili Skype. Nema ničeg fundamentalno lošeg u razmjeni pozdrava i površnoj komunikaciji, ako ona traje par sekundi, nakon čega ili sve ostane na pozdrav-razlaz situaciji, ili razgovor preraste u nešto dublje. Ako površna komunikacija traje pola dana, i ako netko cijelo vrijeme vrti chat sessione u kojima se ništa bitno ne kaže ali se na njih troši vrijeme, onda tu imamo posla s medijem koji je fundamentalno manjkav; bitno je korisnije napisati dulji, sadržajniji tekst i poslati ga mailom, nego se po cijele dane ircati a ništa ne reći.

Osim gubitka vremena, drugi rezultat takvog oblika "kreativnog" procesa je proizvodnja "sound biteova", kratkih izjava koje pokušavaju upakirati što više emotivnog sadržaja u što manje teksta, što takve tekstove čini konceptualno najsrodnijima psovci, kao književnoj formi koja također po prirodi stvari teži upakirati najviše emotivnog sadržaja u najmanje teksta. Busheva izjava "let's roll" je tako najtočnije prevediva sa "ajmo jebat mater".

Prednost takvih sound biteova je da dobro privlače pažnju u kratkim vijestima na TV, ili na malom ekranu "smartphone" mobitela. Nedostatak je dugoročna trivijalizacija ljudskog misaonog prostora i egzistencije općenito. To me podsjeća na jedan drugi proces, koji se odvija već neko vrijeme i koji je već doveo do bijednih posljedica - radi se o trivijalizaciji seksualnosti. Naime, prirodnim slijedom pokušaja da se seks reducira na "najučinkovitiji" dio, na samu suštinu stvari, došlo je do toga da se pojam "dobrog seksa" definira kroz potragu za posebno jakim erogenim zonama koje treba stimulirati na neki poseban način, a rezultat bi valjda trebao biti dobar seks. Takva redukcija seksualnog sadržaja proizvodi apsolutno najgoru vrstu seksa, brzopotezno drkanje u dvoje. Kad iz seksa makneš sve one stvari zbog kojih seks bude stvarno dobar, a u kojima ima najmanje "sadržaja" - zajedničko čitanje i komentiranje knjiga, različite vrste zafrkancije, razgovor, pa malo seksa, i onda opet red razgovora i zajedničkog razmišljanja - dobiješ ne koncentrat, nego sranje. Dakle seks je tu samo dio sudjelovanja u zajedničkom duhovno-fizičkom prostoru, zbog čega "dobar seks" uglavnom ima više veze s pogledom ili držanjem za ruke nego sa stimulacijom neke "magične" točke na klitorisu. Ali to ne možeš objasniti ljudima redukcionističkog mentaliteta, koji misle da će uklanjanjem "suvišnog" dobiti koncentrat prave stvari. Neće - dobit će osiromašenu, obogaljenu karikaturu, seksualni ekvivalent twittera, odnosno IRCa. Kad tako komunikaciju svedeš na stvari od po 140 znakova, fotografije na rezoluciju facebook profila i veličinu ekrana iPhonea, glazbu na MP3, video na format YouTube clipova, ručak na McDonald's, seks na stimulaciju erogenih zona, postavlja se pitanje ne bi li bilo pametnije sve to skupa još više sažeti i ispaliti si metak u glavu. Klik-bum!-tup.

Sažeto u pičku materinu.



toggle